Otvorenju izložbe prisustvovale su sve tri umjetnice, a izložbu 'Super heroina' otvorio je  bh. umjetnik i kustos galerije Jusuf Hadžifejzović. Na otvaranju, pored autorica, govoio je i Jasmin Duraković, predsjednik CKA Charlama. 

On je tokm prilikom istakao da da je riječ o vanredno zanimljivim umjetnicama kakve on nije imao prilike sresti u BiH, koje su imale snage da u vrlo rekordno kratkom roku pripreme izložbu."

Također, naglasio je da će njihovi radovi biti dio Bijenala suvremene umjetnosti SubDokumenta 3, koji će se razvijati u narednih godinu dana, do zvaničnog otrvaranja u septembru 2012. godine.

O izložbi je pisala Olja Nikolić Kia, čiji tekst prenosimo u cijelosti!

- Work in progress tri umjetnice, Sanje Latinović, Jelene Jelače i  Ane Janković, 'Super heroina', u svojoj  prvoj fazi sastoji se iz tri dijela. Polazište ovog rada je skulptura, načinjena uzimanjem otisaka u gipsu, različitih dijelova tijela sedam žena, spojenih u jedno tijelo - skulpturu. Ova skulptura  predstavlja osnovu istraživanja, potragu za ženskim subjektivitetom ili načinima na koje je moguće zaći u divlju zonu, zonu u kojoj telo izlazi van okvira diskurzivnog mišljenja. Drugi dio rada, u ovoj svojoj uvodnoj prezentaciji, tematizuje percepciju i načine sagledavanja zasebnih dijelova tijela (lice, vrat, grudi, ruke, noge, stopala) putem videa u kome žene koje su dale dijelove tijela za izgradnju skulpture, govore o tim svojim dijelovima, načinima na koje ih opažaju/doživljavaju one i drugi, načinima na koje ih koriste, kao i o tome kako zamišljaju Super heroinu. Treći dio rada je serija fotografija žene u privatnosti njenog doma, u domaćinstvu.

Fotografije i video potvrđuju i kritički mapiraju mizoginu moć patrijarhata. Ma koliko anahrono zvučao zahtjev da žena treba da u kući bude domaćica, na ulici dama, a u krevetu kurva, ovaj mit nastavlja da se iznova i iznova reprodukuje, a u tome podjednako učestvuju i muškarci i žene. U video radu ovo postaje vidljivo po načinu na koji sagovornice introjektuju spolja dobijenu informaciju o tome da  su određeni dijelovi njihovih tijela lijepi (i da je to važno) i kao takvi pogodni za isticanje i privlačenje pažnje. Nema otklona prema socio-kulturnim datostima, one ostaju upisane u žensko tijelo materijalizujući ih i stavljajući još jedan pečat na uspostavljene društvene odnose. I mada izgleda kao da se radi o individualnim projektima označavanja, ili upotrebi ženske moći, ove strategije korišćenja tijela teže unifikaciji, pronalaženju univerzalnog modela ljepote i identiteta propisanog falocentričnom kulturom i preživljavanju unutar nje.

Na fotografijama vidimo takoreći idealizovane scene doma u kome žena obavlja jedan posao za drugim i ispunjava svoje rodne uloge. Ovi prizori djeluju estetizovano, kao romantizovane verzije stvarnosti, kao da je seting namješten radi fotografisanja, a ustvari je u postojeći enterijer-domaćinstvo samo umetnuta Super heroina. Naša junakinja sa fotografija je multitasking, ona kuha, hrani, njeguje, posprema, pa čak umije i “da popravlja po kući”  i naizgled, sve to radi sa lakoćom. Povrh svega, ona je i lijepa. Vidljiv je i  način na koji se u savremenom društvu proširuje i komplikuje spektar poslova i zahtjeva koji padaju na ženu. Ona je i menadžer kuće, potpora svakom članu porodice, zadužena je i za uređenje kuće, njeno vrijeme je tuđe vrijeme i iz statusa domaćice izlazi samo kao majka i supruga.

Sama skulptura 'Super heroina', simboliše potragu, postavlja i otvara pitanja. Stvorena od više dijelova različitih tijela kao i Frankenštajn, autorke Meri Šeli i Super heroina je u potrazi za prometejskim prekoračenjem granice. Da li je moguće skidati sloj po sloj kulturnih naslaga nataloženih na tijelo i osloboditi ga kolonizatorskih naslaga patrijarhata? Da li  je moguće stvoriti novo tijelo i kako misliti tijelo van falocentricnog jezika, ako “tijelo ne može biti mišljeno iz područja kulture.” Da li 'Super heroina', u ovoj etapi njene reprezentacije može da se posmatra kao tabula rasa, materijalna baza za upisivanje novih značenja? Da li  je ona već konstituisana na način da ima i pol i rod, ili je možemo sagledavati van ovih kategorija? Budući da je imenovana u ženskom rodu, da li će se u procesu subjektivacije u nastavku ovog work in progress, umjetnice poigravati sa fleksibilnošću roda i mnoštvom njegovih oblika, na tragu zalaganja za ideju da tek treba da se obrazuje ženska subjektivnost i da su žene te koje treba da je oblikuju? Koju vrstu subverzije će ponuditi umjetnice, posredstvom 'Super heroine', ako se složimo, prema tezi Judith Butler, da rod dolazi još prije pola i da je rod performativan, u neprekidnoj proizvodnji i obnavljanju sebe. Moguća divlja zona možda se nalazi u rekontekstualizaji fluidne kategorije roda, pronalaženjem mjesta diskontinuiteta i/ili parodiranjem rodnih performativa kako nam obećava Super heroina.

(DEPO PORTAL)