Piše: Adnan UČAMBARLIĆ

Pravi bum hotelske izgradnje u Hrvatskoj dogodio se šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog stoljeća, paralelno s privrednom reformom i izgradnjom Jadranske magistrale. Hoteli su počeli nicati strahovitom brzinom, a neki su arhitekti istovremeno radili tri, četiri hotela. Gotovo svi hoteli koje danas poznajemo su u tom vremenskom okviru, a izgrađene su stotine. Prije toga gotovo ništa nije rađeno, poslije je stigla finansijska kriza, a zatim i rat. U tim slavnim danima, hoteli su projektovani tako da uvažavaju pejzaž i tipologiju mjesta na kojem se nalaze.

Krenimo od najluksuznijeg i najdekadentnijeg, jugoslovenskog Las Vegasa - hotela Haludovo Palace…

Haludovo Palace - najraskošniji i najrazvratniji hotel socijalizma, danas žrtva tranzicije i privatizacije

Haludovo Palace na hrvatskom otoku Krk, u blizini mjesta Malinska, bio je grandiozna i gotovo pa suluda vizija newyorškog multimilionera, a važio je za najraskošniji i najrazvratniji hotel socijalizma.

Kasnih šezdesetih godina, američki multimilioner i kralj pornografije Bob Guccione zadesio se na Krku, gdje mu je sinula ideja o “pravoj formuli za borbu protiv Hladnog rata” - izgradnji hotela Haludovo Palace i kazina Penthouse Adriatic, raskošnog i krajnje dekadentnog resorta u malenom otočkom gradu. Resort je trebao privući bogate strane turiste (džepova punih stabilnih valuta) u potpuno neočekivani luksuz Jugoslavije. Tako bi se, pod brendom Penthousea, sastali hladnoratovski neprijatelji i zajedno uživali u svim raskošima Haludovog. Guccione se svim svojim bićem bacio u izgradnju vlastitog malog carstva koje bi trebalo donijeti mir u svijetu, a sve kroz užitke. Projekt savršeno krojen za Guccioneovu sujetu i najveću životnu ambiciju - da bude poznat po nečemu što nije pornografija.

Navodno je jugoslovenska fleksibilna poslovna klima odgovarala njegovoj sicilijanskoj naravi.

- Radnički savjet je smiješan. Saglasili su se sa svime što hoćemo da radimo. Rastegli su pravila koliko god su mogli da bi nas pustili da uđemo. Jugosloveni i ja smo zaista ideološki srodne duše - ispričao je u jednom od intervjua.

U projekt je investirao čak 45 miliona dolara (oko 250 miliona današnjih dolara) te dodatnih pola miliona za oglašavanje. Kao zvanični nosilac projekta vodilo se državno preduzeće iz Rijeke - Brodokomerc. 

Resort je otvoren 1972. godine, nakon gotovo četiri godine gradnje. Konačni proizvod bio je raskoš kakvu Jugoslavija do tada nije vidjela te izrazito moderan; najekstravagantniji projekt ikada ostvaren u nekoj komunističkoj zemlji.

Boris Magaš, koji je projektovao Muzej oslobođenja u Sarajevu i stadion Poljud u Splitu, bio je glavni arhitekta. Baštenske skulpture su bile djelo Frana Kršinića (tada već slavnog po statui Nikole Tesle na Nijagarinim vodopadima). Resort je imao sve što bi jedna takva palata hedonizma trebala imati: udobne tepihe, svjetlucave lustere, bazen sa koktel barom, kuglanu, bujne viseće bašte, plaže, medicinski centar, ribarsko naselje, saune, sportski bar, unikatne statue, salon ljepote, salon za masažu, kao i ogromnu kuhinju krcatu jastozima, kavijarom i šampanjcem.

Zabilježeno je da su, u početnom i vrlo raskalašenom periodu, gosti dnevno konzumirali 100 kg jastoga, 5 kg kavijara i stotine boca šampanjca. Hotel je imao i zatvorene i otvorene bazene, a pričalo se i da je jedan od njih bio napunjen šampanjcem.

Guccione se lomio da u Haludovom obezbijedi sve što bi njegovim zahtjevnim gostima moglo pasti na pamet. U jednom trenutku je umalo u salonu ljepote zaposlio i newyorškog plastičnog hirurga koji je izumio novi postupak za face lifting. Kasnije se ispostavilo da hirurg nije bio hirurg, a da nije imao ni dozvolu za rad. No, ipak je doveo veliki broj Amerikanaca kako bi radili u hotelu. To su uglavnom bile mlade djevojke koje su radile kao hostese, zajedno sa 50 Penthouseovih “ljubimica” (pandan Playboyevim “zečicama”, samo bez ušiju i repića), a sve su imale sićušne kostime u stilu francuskih sobarica. Zahvaljujući njima, hotel je uživao mitsku popularnost.

Na otvaranju resorta, Guccione je filmskoj ekipi iz Beograda izjavio kako su ove djevojke zapravo “mirovne snage novog svijeta”. Kasnije je tvrdio i kako je želio da dovede američke radnike u Jugoslaviju kako bi mogli raditi zajedno sa građanima jedne socijalističke zemlje. 

- Da bismo pobijedili neznanje, neophodno je da razvijemo komunikaciju između ljudi. S tim u vezi, turizam je svakako najsnažnija forma komunikacije. Kroz realizaciju ovog projekta, imamo šansu da započnemo veliki proces re-edukacije: postali smo partneri u uklanjanju sumnje i neznanja - zjavio je tada za beogradski nedeljnik NIN.

U Haludovo je zaista uspio na jedno mjesto dovesti važne političke figure sa različitih krajeva svijeta. Sadam Hussein je bio jedan od viđenijih gostiju, a zabilježeno je da je ostavio čuvenu napojnicu od 2.000 dolara jednoj vrlo uslužnoj “ljubimici” (Husseinov let nazad za Bagdad je navodno odložen, jer je njegov sin zaboravio pozlaćeni pištolj ispod jastuka u svom apartmanu).

Koliko je Guccione bio posvećen svom čedu i koliko je budno pratio svaki detalj, najbolje govori anegdota starog hrvatskog novinara Silvija Tomaševića:

- Jedna Amerikanka je u kockarnici izgubila goleme novce. Pri posljednjem pokretanju rouleta ostala je bez novca, ali barem toliko prisebna da od konobara naruči kavu.

Konobar se polako, usput zaustajkujući i napasajući pogled na razgolićenim hostesama, odvukao prema aparatu za espreso. Ta je njegova odiseja trajala desetak minuta. Žena, koja je u jednom trenutku ostala bez više stotina tisuća dolara, sva je blijeda čekala tu kavu. Guccione je to vidio, prišao konobaru i nokautirao ga.

Ivo Vrhovec, gradonačelnik Zagreba, je 1974. godine u Haludovu primio delegaciju zvaničnika iz Kalifornije, kako bi razgovarali o saradnji u sektoru ugostiteljstva. Švedski premijer Olof Palme, koji je zauzeo kritički, “nesvrstani” stav prema supersilama Hladnog rata, također je bio čest gost. Neizbježna je bila i sva jugoslovenska crvena buržoazija, koja je u Haludovo navraćala “onako”; čisto da užinaju kladovski crni kavijar na tostu, uz čašu hladnog džina.

Ipak, Haludovo je gutalo novac. Toliko da nije imalo ni najmanje šanse za opstanak. Samo godinu dana nakon glamuroznog otvaranja, čitav resort je bankrotirao. Poslije se nekako uspio sastaviti i raditi još dvije decenije, ali pad je već uveliko bio u toku. 

Guccioneu je to zadalo takav finansijski udarac, da se nikada nije uspio oporaviti. Američki suvereni kralj pornografije, koji je živio u najvećem stanu Manhattana i čija je imovina prelazila cifru od 400 miliona dolara, preminuo je u siromaštvu 2010. godine. Njegov prijatel, Anthony Haden-Guest, tada je napisao: “Šta je to proklelo Boba Guccionea? Izlet na otok uz jugoslovensku obalu? Resort koji se nikada nije desio?”

Danas Haludovo dijeli sudbinu većine socijalističkih hotela Jugoslavije - od nekadašnjeg glamura je ostala samo ruševina u poodmaklom stadiju raspada, žrtva tranzicije, korupcije i privatizacije.

Hotel Ambasador - jedan od rijetkih preživjelih

Hotel Ambasador u Opatiji izgrađen je 1966. godine prema projektu Zdravka Bregovca i jedan je od najreprezentativnijih objekata turističke arhitekture iz šezdesetih godina te prvi hotel sa pet zvjezdica u Jugoslaviji. Reprezentativnost građevine čini njen istaknuti položaj, prepoznatljiva modernistička arhitektura, brojni sadržaji, ali i unutarnje uređenje hotela. 

Hotel su nekada krasila umjetnička djela Zlatka Boureka, Borisa Dogana, Dušana Džamonje, Ive Kaline, Zvonimira Lončarića, Ede Murtića, Šime Perića, Ivana Picelja, Aleksandra Srneca, a u cilju ostvarivanja potpunog umjetničkog djela surađivali su, uz arhitektu, dizajneri Diana Kosec, Inge Kostinčer-Bregovac, Milan Vulpe te historiičar umjetnosti Boris Vižintin. Projektanti i umjetnici su nastojali usvojiti aktualna promišljanja o sintezi plastičkih umjetnosti, a država izgraditi sliku modernog jugoslovenskog društva. 

To je znatno doprinijelo javnoj percepciji hotela kao luksuznog zdanja, budući da je, pored estetske, imalo i ideološku i didaktičku funkciju. Odabiri teme, tehnike i materijala odražavali kompleksan odnos umjetnosti i države. 

Sam hotel je izgrađen u periodu tranzicije iz socijalnog u komercijalni turizam - u prijevodu, u fokusu su se, umjesto domaćih radničkih porodica, našli strani turisti i njihove devize. To je za arhitekte poput Bregovca omogućilo slobodnije izražavanje i eksperimentisanje različitim tipologijama. 

Upravo zbog toga je Ambasador smatran kontroverznim. Potaknuo je i pokrenuo drugačija premišljanja prostorne politike te, sem arhitekti, uključio i likovne umjetnike i dizajnere. To postaje jedan od temelja uređenja hotelskih interijera šezdesetih godina, ali Ambasador ostaje jedan od najistaknutijih i likovno najbogatijih primjera. Njegov interijer je odražavao složene odnose države, turizma, potrošača (turista) i umjetnosti. Djela u hotelu jasno prikazuju odnos kulturne, ekonomske i vanjske politike Jugoslavije u kontekstu turističke arhitekture jadranske obale.

Cijene u hotelu bile su istaknute samo u dolarima, jelovnici napisani na engleskom i francuskom jeziku, karta kojom se naručuje doručak u sobu na francuskom (Jambon d’Istrie, Kulen de Srem, Lard fromage Serbe), a obavijesti direkcije hotela štampane su na njemačkom, engleskom, francuskom i talijanskom. Ambasador je svojih pet zvjezdica pravdao sa 450 ležaja u 36 apartmana, 144 dvokrevetnih i 27 jednokrevetnih soba. Sve prostorije imale su balkone i kupatila, a obložene su tepisima od japanske svile.

Također, tu su bila tri restorana, koktel-klub, zimski vrt, diskoteka, raskošna recepcija, mjenjačnica, telefonska centrala i teleks-centrala, trgovine, kozmetičke radnje, cvjećara, saloni, društvene prostorije, zlatni salon sa pogledom na more, aperitiv-bar, banket-sala, dvorana za priredbe, sastanke i vjenčanja bridž-salon, frizerski saloni, dječiji vrtić pod nadzorom, kafana, trafo-stanica, ambulanta te niz atrakcija poput dva morska bazena (jedan zimski), troetažna podzemna garaža sa tehničkim i instalacijama za pranje te posebne prostorije i kupaonice za pse.

"Praktički", pričao je tada Zdravko Bregovac, "onaj tko dođe na ljetovanje ili zimovanje u ovaj hotel, ako želi, ne mora se maći iz njega. To je mali grad sa svim servisima i pogodnostima."

Hotel je u 2019. godini u potpunosti obnovljen i nastavlja raditi punom parom i u novom vremenu... 

Kupari - omiljeno oficirsko i državničko ljetovalište, danas grad duhova

Kupari su maleno turističko mjesto, smješteno na padini brežuljka u uvali Župskog zaliva, desetak kilometara od centra Dubrovnika. U periodu hotelske ekspanzije u Jugoslaviji, postali su vojno odmaralište namijenjeno oficirima JNA i njihovim porodicama te državnim funkcionerima. 

Tada je izgrađen je impresivni hotelsko-turistički kompleks pod upravom JNA, sa nevjerovatnim pogledom na more i okolinu. Hoteli Mladost, Grand, Goričina 1 i Goričina 2, Pelegrin, Kupari i Galeb u uvali Kupari su na vrhuncu svoje popularnosti mogli primiti oko dvije hiljade gostiju.

Čak je i drug Tito u Kuparima imao jednu od svojih brojnih vila, a u njoj je primao brojne svjetske državnike i zvaničnike.

Ipak, tokom bratoubilačkog rata i raspada Jugoslavcije, uništeni su, opljačkani i razrušeni, a zbog neriješenih imovinskopravnih odnosa, napušteni su duže od dvije decenije.

U fokusu svjetske javnosti ponovo su se našli kada je popularni youtuber James Donaldson, poznatiji kao MrBeast, objavio video kako je “proveo sedam dana u napuštenom gradu”.

Ipak, Kupari nisu potpuno napušteni. Prema popisu stanovništva iz 2021. godine, u mjestu živi 950 stanovnika. Što je, ipak, neuporedivo sa vrevom i gužvom koje su vladale ovim mjestom prije 40-ak godina. 

VEZANI TEKSTOVI: 

PRAVE PRIČE/ AVETI BISERA SFRJ (1. DIO)
Hotel Jugoslavija - od luksuza do očaja: Legenda kaže da je za sve kriv car Haile Selasije, ali priča je ipak drugačija...

Jedini objekt 'vidljiv golim okom iz svemira': Kada su na gradilište stigli žuti i oker fasadni blokovi, svi su bili u šoku!

U četvrtom i posljednjem dijelu donosimo priču o historiji hotelijerstva u bivšoj zajedničkoj državi.

(DEPO PORTAL/ad)