Piše: Jasmin DURAKOVIĆ
Početkom septembra 1981. godine sunce je obasjalo Sarajevo. Iz Venecije, sa velikog svjetskog filmskog festivala, stigli su kroz izvještaje dopisnika haberi o ovacijama publike i kritike za film "Sjećaš li se Dolly Bell" mladog Emira Kusturice. Nekoliko dana kasnije taj film je dobio "Zlatnog lava" za najbolji debitantski film. Bila je to prva svjetska nagrada za neki bosanski igani film ikada dobijena, ali i, nakon Grand Prix-ija za "Sakupljače perja" Aleksandra Saše Petrovića u Cannesu 1967. godine, jugoslavenskog filma.
Šok je bio utoliko veći jer su dva najvažnija autora filma bila iz Sarajeva, grada koji je bio na kulturnoj i filmskoj periferiji u odnosu na Beograd, Zagreb, pa čak i Ljubljanu. Pored reditelja filma, drugi autor filma je bio scenarista Abdulah Sidran. Njegov dar za pisanje filmskih priča primjećivali su i ranije, pa je 1979. godine po njegovom scenariju snimljen igrani TV film "Jegulje idu u Sargaško more" danas po zlu čuvenog Slobodana Praljka.
Ali, filmska hemija je tek proradila kada se svoje talente udružili mladi reditelj sa diplomom akademije FAMU u Pragu i pjesnik iz postšezdesetosmaškog kruga koje su tokom tih godina književni kritičari nazvali "čudesni dječaci poezije".
Film je u jesen 1981. krenuo u kino distribuciju i samo gledanje filma je za sve nas bio još veći šok. U to vrijeme sam bio gimnazijalac u bosanskoj provinciji (Bugojno) i, kao mladi filmofil, vođa tapkaroške grupe koja je u lokalnom Domu kulture držala banku za kino ulaznice. Film je na mene vaspitno djelovao i nakon njegovog prikazivanja povukao sam se iz tog mladalačkog biznisa, nastavivši i dalje strastveno da gledam sve filmove koji su dolazili u naše lokalno kino.
Taj milje je bio upravo sličan onome oko tog našeg Doma kulture, ali se nije radilo samo o tome. "Dolly Bell" je zapravo napravio prevrat u tadašnjoj bosanskoj ali i jugoslavenskoj sceni. Na filmskom platnu je preko tog filma izašao na velika vrata nepatvoreni jezik sarajevskih ulica i mahala, junaci su bili od prave krvi i suza, humor tačan do svoje srži. Surovost života se u ovome filmu sudarala sa poetskim slikama jedne mladosti i priče o odrastanju. Uskoro su to neki kritičari nazvali "bosanskim poetskim realizmom", time praveći vezu sa sličnim pravcem francuskog filma iz tridesetih godina dvadesetog vijeka.
Upravo je tu bila ključna uloga pisca i scenariste Abdulaha Sidrana, upravo je on taj jezik grada uspio prebaciti u medij i umjetnost filma. Zato nije nimalo slučajno da je prva nagrada koju je ovaj film dobio bila Zlatna arena za scenarij u Puli iste godine, ali je ona ostala u sjeni golemog uspjeha filma u Veneciji.
Tako je "Dolly Bell" udario temelje kulturne revolucije koja se dešavala početkom osamdesetih u Sarajevu. Po kazivanjima aktera, obradovao je i onu grupu tadašnjih dječaka koji u to vrijeme stvoriše, uz svoje bendove, Top listu nadrealista i New Primitives, autentični art pokret u polju masovne kulture koji je tada potpuno pokorio čitavu jugoslavensku scenu. Bile su to olimpijske godine Sarajeva u duhu i kulturi.
Ostavio je veliki utjecaj na sve, pa i na mene. Vrativši se iz JNA polovinom osamdesetih, umjesto na dramaturgiji u Beogradu, našao sam se u Sarajevu. Pisao sam u to vrijeme o filmu i video artu, Sidran je to nekako upratio i želio da se upoznamo. Za mene je to bilo golemo kao puni mjesec, jer je pobjednički tandem Kusturica-Sidran bio na vrhuncu svoje slave. Bili su tp dani nakon što su filmom "Otac na službenom putu" pokupili najveću svjetsku filmsku nagradu – Zlatnu palmu u Cannesu. Tih dana Sidran me je odveo u zadimljeni Klub književnika u podrumu zgrade "Svjetlosti" i upoznao sa Kusturicom.
Znamo, taj zlatni period kratko je trajao. Jugoslavija i socijalizam su se raspali u krvi i stradanjima. Najgore u tome je prošla Bosna, "melting pot" nacija i religija, ali i posebno narod kojem je pripadao Abdulah Sidran. On je ostao u Sarajevu i sa svojim narodom, Kusturica nije. Zato je historijski i politički Sarajeva još uvijek duboka trauma ovdašnjeg društva, ali truma koji radi u korist Sidranove odluke da ostane vjeran svome gradu.
Sidran je bio jedna od ikona Sarajeva u godinama opsade grada. Sveprisutan i na prvoj liniji otpora, u ovome periodu je napisao neke od najvećih svojih pjesama, ali i najvećih o Sarajevu uopće. Izdao ih je knjizi "Sarajevski tabut" 1993. godine, ali i kasnije. Te teške godine opsade i postrata iz Sidrana su izvukle ono najbolje pjesničko u njemu i danas su antologijske. O stradanju svog naroda napisao je i kapitalni pozorišni tekst "U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce".
Te pjesme su najveća posveta gradu koji je Sidranu dao puno, ali i uzimao još više. U tim godinama bio je u brojnim sukobima sa umjetničkim, medijskim i političkim establishmentom oko sebe i te su borbe ostavljale traga. Ti krugovi nepravedno su sklonili u stranu njegov briljantni autobiografski dnevnik/roman "Otkup sirove kože". Nije volio svijet koji je iz ovoga rata i tranzicije izašao kao pobjednik. Taj svijet nije razumio ljude poput Avde. Osjećao je svu nepravdu i duhovnu bijedu koji su ti pobjednici prodavali kao nacionalnu ili vjersku vrlinu. Zato je često u javnom prostoru, posljednjih godina najčešće na Facebooku, koji je bio njegov medijski prozor, vodio svoje brojne ratove i polemike, nekada je tu znao biti beskrajno duhovit, nekada u jeziku i gadan.
I sam sam imao sa njim sjajne, ali i one malo manje sjajne, životne momente koji su često bili između ljubavi i mržnje, ali smo te stvari na vrijeme poravnali. Čak me je jednom pozvao da snimim njegovu životnu i filmsku priču. Otišli smo fotograf i snimatelj Šahin Šišić i ja u njegov privremeni dom u Goraždu sa namjerom da to bilježimo video kamerom. Započeli smo, ali to nikada, na žalost, nismo završili. Srećom, uradio je to moj kolega Rušdija Adžović i danas je ta knjiga, taj rukopis vrijedan kao suho zlato.
Sarajevo, pored Bosne, je uvijek bilo ishodište i cilj svih Sidranovih duhovnih putovanja, pa tako i jedna njegova velika pjesma ima naslov "Planeta Sarajevo". Sada kad mi, dok pišem ovaj tekst, brojne slike i misli prolaze mi kroz glavu, jedna nadjačava sve ostale – u gradu i zemlji sa teškom prošlošću rijetki ljudi poput Sidrana i njihovo djelo su tačke našeg identiteta i integriteta. I više je on uradio za identitet i integritet Sarajeva, pa čak i Bosne, nego čitave katedre i akademije sa brojnih ovdašnjih univerziteta. A uvijek je izgradnja identiteta proces koji boli.
Nije možda Sidran tu ulogu sam izabrao, ali je sudbina, kao velikog umjetnika, izabrala njega. To je, da parafraziram jednog drugog velikana ove zajednice Nijaza Durakovića, bilo prokletstvo Abdulaha Sidrana.
Jedan je bio Avdo.
Neka mu je lahka naša bosanska zemlja.
(DEPO Portal/ak)
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook