Izvor: artkvart.hr
Autor: Branko Cerovac
Jedan od značajnih europskih književnika koji je utjecao na plejadu umjetnika – „trgovaca“, antikvara, „prodavača“, „dućandžija“, „čuvara depoa“, skladištara, svakako je bio Bruno Schulz (1892. – 1942.): Dućani cimetove boje (Sklepy cynamonowe). Duh, ozračje njegove sudbine i očaravajuće poetike koja prožima Schulzova djela osjeća se kao jedan od ingredijenata, sastojaka, začina i u opusima Marčela Brajnovića, Vladimira Dodiga Trokuta – koji se i eksplicitno poziva na Schulza – te, na osebujan način, u naravi, opsesijama i metodologiji djelovanja utemeljitelja i voditelja sarajevskog „Charlama – depota“ u kompleksu Skenderije: Subdokumenta, Emporio Drangularium („emporio“ od grč. emporion, lat. emporium), te niza izložbi i performansa pod nazivom „Depo“ odnosno „Depografija“ (spec. „Depografija čudovišta“), s naročito koncipiranim novijim projektom „prodavanja praznine“ i „Prodavaonice praznine“ Jusufa Hadžifejzovića.
Njegov već znamenit (premda „anonimno“ izveden!) rad-performans GOLI – DEPOT na opustošenom Golom otoku, u organizaciji MMC d.o.o. – Galerije OK (Rijeka) precizno, koncizno i pregnantno spreže u jedno predodžbe skladišta i kavane s „trgovanjem prazninom“ – koje razvija puno godina potom. Ovaj majstor poput legendarnog ruskog junaka iz prohujalih vremena u romanu „Čapajev i praznina“ („Čapajev i pustota“, 1996.) Viktora Pelevina jezdi preko pustopoljina stvari, artefakata i sveobuhvatne praznine i „ispraznosti“ odbačenih predmeta kao „gole“ ambalaže lišene sadržaja i značenja, preobražene u otpad, smeće, kao metafore ljudskih nada, utopija, poduzeća i povijesnih podviga u post-historijsko, post-humano vrijeme „kulturnih industrija“ zabave, spektakla i tehno-despotizma nad poniženom i uvrijeđenom kulturom i umjetnošću.
U pojmu „drangulije“ i veletgovačkog centra „ drangulija“ ili, napokon, „praznine“ krije se KINIČKI žalac autoironije, samozatajnosti, rezignacije i – bunta, pobune – protesta protiv CINIČNE degradacije duha, ljepote, kulturnih vrednota i dometa u brutalnom obračunu primitivno – profiterske i „konzumerističke“, potrošačke „vlasti“ s osiromašenim, ignoriranim umjetnicima/-icama, institucijama, galerijama i društveno značajnim i zaslužnim osobama poput samog Jusufa Hadžifejzovića i tima iz CEKA Charlame, koji su podvrgnuti notornoj i flagrantnoj represiji do provale u prostorije s vrijednim umjetničkim djelima i prisilnog zatvaranja, što se neki dan i dogodilo u Sarajevu, napaćenoj metropoli BH – kulture! Potražite vijesti o tome na portalu DEPO.ba, prenijete i na portalu ArtKvart.
Takvo u suštini regresivno i vandalsko, prisilno i nasilno „gentrificiranje“ odnosno poništavanje najkvalitetnijih i najviših društvenih, kulturnih, umjetničkih postignuća neke epohe – nipošto „samo“ u Sarajevu (BH) – da se razumijemo! – nego diljem „Ex-Yu“, da ne nabrajamo i previše zornih, zazornih i bezprizornih starijih i novijih primjera! – trebalo bi probuditi opravdani društveni revolt i „ustanak“, ne samo famozne mahom rezignirane i ekonomski degradirane „kulturne“ manjine već i svekolikog građanstva – ako osvijesti da se tu ne radi tek o „simptomu“, niti samo o „skandalu“, niti „incidentu“, nego i sustavnoj zloporabi nametnutih „vlasničko-vlastodržačkih“ odnosa u gradu i zemlji/zemljama.
Zato sam o „pobuni drangulija“ u „ Emporio Drangulariju“ ne samo metaforički već i doslovno pisao i govorio (na otvorenju izložbe) u Sarajevu davne zime 2010. godine. Usred Charlame u Skenderiji. Sve je dokumentirano. Evo je prohujalo točno 13 godina od tih dana! NO PASSARAN!
(DEPO PORTAL/jk)
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook