Piše: Mirza Softić
www.prometej.ba

Rođen sam i odrastao u Sarajevu. U sastavu mog grada je prije rata bilo deset opština. Danas taj isti prostor ima četrnaest opština, od čega devet pripada Kantonu Sarajevo, a pet gradu koji se zove Istočno Sarajevo. Njemu je pripojena i opština Sokolac, udaljena nekih 40 km od sarajevske Vijećnice, tako da je to danas površinski najveći bh. grad. Da bi se došlo do Sokoca, moraju se proći sela Ljubogošta, Sumbulovac, Mokro, Ravna Romanija itd., sve redom mjesta koja su, po popisima stanovništva, većinski i prije rata bila srpska. Većinski su Srbi živjeli i u Lukavici, mjestu koje je danas centar Istočnog Sarajeva. Za Sokolac me veže i jedna online rasprava, kada se moj prijatelj iz Niša počeo raspravljati s jednom našom zajedničkom kolegicom koja je tvrdila da je protjerana iz Sarajeva, i za koju smo nakon nekoliko razmijenjenih rečenica utvrdili da je ustvari sa Sokoca, te je samo igrom slučaja rođena u opštini Centar, iz razloga jer se tu nalazila bolnica. Ona je prije rata živjela na Sokocu, u ratu takođe, a i poslije rata, sve dok nije otišla u Beograd, pričajući priču kako je protjerana iz svog grada.

Laži slične ovoj već trideset godina se šire javnim prostorom, i nažalost, neki nasjedaju na njih. Moj bivši amsterdamski kolega Goran, inače rođen u Holandiji, a porijeklom iz Titovog Užica, ubijeđen je tako kako u Sarajevu više nema srpskog uha. Nevjerovatne su mi te jezičke poskočice, pogotovo za nekoga ko nije ni rođen na Balkanu, ali mi i govore da je propaganda učinila svoje. Drugi primjer blizak mojoj porodici je naš prvi komšija, takođe imena Goran, koji je do kraja 1993. godine bio pripadnik Cacine jedinice pri Armiji RBiH, dok je ostatak rata proveo na Grbavici, teritoriji pod kontrolom srpske vojske. To smo saznali kada je poslao pismo komšinici teti Olgi, kazavši kako su uselili u nečiji stan, pun k'o šibica, tvrdeći da se i dalje bavi švercom, pokušavajući ostati dalje od oružja.

Teti Olgi je Armija RBiH upala nebrojeno puta u stan, čak i tokom noći, radeći kontrole ili provjeravajući navodne dojave o slanju signala. Svaki put bi samo zatekli stariju ženu koja uopšte nije Srpkinja nego Ukrajinka, i čija je porodica lojalna Bosni, ali izgleda da nije bilo dovoljno. I Goran i teta Olga su iskreno plakali kad je tata poginuo 1993. godine.

Ovih dana je gradonačelnik Istočnog Sarajeva ispunio obećanje, te je postavio tablu koja govori o 157.000 Srba koji su morali napustiti Sarajevo, te se navodno naseliti u Istočno Sarajevo. Redale su se razne reakcije na ovu odluku, i iskopali su se stenogrami, novinarski tekstovi i druge stvari koje govore o tome koliko ova priča nema smisla. Jedan od najboljih istraživačkih tekstova na tu temu napisala je za Inforadar kolegica Gordana Katana, gdje je detaljno istražila sve okolnosti pod kojim su sarajevski Srbi odlazili, ali nije zgoreg razmontirati i teoriju o ovim brojevima.

Sarajlije danas žive po cijelom svijetu
 

Po popisu 1991., na prostoru sarajevskih deset opština živjelo je oko 157.000 Srba, a po popisu 2013. u Istočnom Sarajevu živi oko 60.000 ljudi, od kojih su 94,2% Srbi. Ako pretpostavimo da se jednak broj ljudi rađao i umirao, iako je realno prirodni priraštaj negativan, te kada dodamo još 13.000 Srba koji danas žive na prostoru Kantona Sarajevo, dobijemo broj od 84.000 ljudi manje. Samim tim što znamo da na prostoru nekadašnjeg Sarajeva po popisu iz 2013. godine živi manji broj ljudi, možemo pretpostaviti da se mnogo ljudi iselilo iz grada u treće zemlje, i da Sarajlije danas žive u Kanadi, Americi, Austriji, Srbiji, Hrvatskoj itd. Iseljavali su ljudi tokom rata, ali iseljavaju i danas, a mnogo manje ljudi se vraća. Kada još dodamo tešku propagandu protiv koje postoje hiljade dokaza, a koje govore o ucjenama i tjeranju vlastitog stanovništva da odseli, prostom računicom dobijemo činjenicu da apsolutno nema govora o planskom protjerivanju srpskog stanovništva s područja Sarajeva, nego se ustvari radi o koloni ljudi od kojih su neki na kamionima i traktorima odnosili čak i stolariju, odlazivši s Grbavice, Hadžića, Ilidže i Vogošće. Ako su bili nosioci stanarskog prava, pretpostavlja se da su ipak unovčili odlazak time što su prodali nekretnine, mada je sigurno bilo slučajeva gdje su ovi stanovi otišli u bescijenje i gdje su se ratni profiteri itekako okoristili.
 

Ono što je drugi par rukava su neke stvari na koje se nije moglo mnogo utjecati, a to je taj pritisak većine koji su sigurno neki Srbi osjećali kada bi se vraćali u Sarajevo. Dešavalo se da im je teže doći do dokumenata, a poznajem čak i slučajeve ljudi koji su bili obrisani iz evidencija, pa bi morali na druge načine dokazivati da su nekad postojali u svom gradu. Zapošljavanje je takođe bilo veliki problem, što se u bošnjačkim krugovima pravdalo time da to nije slučaj samo sa Srbima, nego sa svima. Vjerovatno tako i jeste bilo, ali ako biste krajem devedesetih ušli u recimo šalter salu Opštine Stari Grad, vjerujem da ne biste naišli ni na jedno srpsko ime među zaposlenicima, mada dopuštam i da griješim. Istina je i da je divlja gradnja najviše bila razvijena na Ilidži, gdje je bilo mnogo Srba, pa je samim tim mijenjana demografska slika, slučajno ili namjerno, mada najvjerovatnije za novac, kada bi opštinari jednostavno tolerisali sve što se izgradi. Ilidža je imala i radio stanicu pod nazivom DISS, Demokratska inicijativa sarajevskih Srba, koja je kasnije ugašena.

Strah od odmazde
 

Ipak, postavlja se pitanje zašto je ipak veliki broj ljudi podlegao pritisku da odseli iz dijelova nekadašnjeg Srpskog Sarajeva koji su pripali FBiH, a kolegica Katana za Inforadar piše da se radi o različitim motivima, od straha od odmazde, preko SDS-ovih ucjena, pa sve do nepostojanja želje da se živi s druga dva naroda. Ovu temu je načeo i režiser Pjer Žalica, u filmu Praznik rada, u kojem lik Savo u jednom monologu govori svojim saborcima iz Armije RBiH kako ovo nije Bosna kakvu su mu obećali, te kako je u jednom momentu postao višak, čak i unutar Armije, moravši se uvijek više dokazivati nego neko ko se zove Amir, Muhamed ili Mustafa.

Nama koji smo bili u Sarajevu je teško priznati da je to bilo tako. Sjećam se slučaja jednog od mojih zetova, koji je zbog pogrešnog imena morao uvijek ići na najzahtjevnije terene tokom rata, a slobodne dane je dobijao rjeđe od ostalih, iako je sve vrijeme bio lojalan, ostavljajući kući svoju ženu (a moju rodicu) muslimanku, te dvoje male djece. Razmišljajući danas o tome, postaje mi potpuno razumljivo zašto bi se jedan Savo u određenom momentu umorio od svega toga, te svoj životni put nastavio u Torontu, a poslije rata se i nismo baš slomili da te ljude vratimo u grad. Jednu od rijetkih inicijativa je imao OHR, gdje je 1998. godine tzv. Sarajevskom deklaracijom planirano da se u grad vrati barem 20.000 Srba i Hrvata. Iako nema preciznih podataka o tome, čini se da se desilo obrnuto, te da ih je od 1998. barem toliko iselilo.

Teško je mjeriti volju građana da odu iz Sarajeva nakon rata, ali mnogi koji su tu živjeli se sjećaju oglasa koji bi izlazili petkom, kao i svakodnevnih oglasa u dnevnim novinama. Krajem devedesetih su oglasi bili puni ponuda koje su glasile „mijenjam stan na Grbavici za ekvivalentnu nekretninu na Palama, u Lukavici, Beogradu ili Novom Sadu“. Takvih oglasa je bilo i u obrnutom smjeru, kao i onih gdje ljudi mijenjaju istočni za zapadni Mostar i obrnuto. Dejtonskim sporazumom svi su dobili šansu da ponovo usele usvoje nekretnine. Odmah nakon rata je to bilo stanarsko pravo, a vrlo brzo su se stanovi mogli otkupiti, i to uz pomoć certifikata koji su se mogli kupiti za 1% vrijednosti. To znači da su ljudi stanove od 100.000 KM otkupljivali za hiljadu, i to su mogli uraditi apsolutno svi, bez obzira odakle dolazili, jesu li ukaljali ruke tokom rata, bili odgovorni za ratne zločine, pa čak bili i u zatvoru zbog toga. Kasnije su se te nekretnine preprodavale, i po mnogo povoljnijim cijenama kupovale u drugom entitetu, često i u samom Istočnom Sarajevu. Svoje stanove prodali su i Nele Karajlić i Sonja Karadžić.

Isti trg, a dva naziva

Godine 2003. desila se arbitraža koja je pripojila još jedan dio Sarajeva Federaciji. Naime, dijelovi naselja Dobrinja su pripojeni Kantonu Sarajevo, a to nije bilo označeno kao veliki srpski pogrom, nego se desilo da su tu ljudi ostali živjeti sve do danas. Dovoljno je prošetati tim dijelom grada i pogledati prezimena na ulazima. Kako i sve kod nas biva uređeno naopako, i dalje postoje ulice u Sarajevu koje su podijeljene između entiteta, pa su tako parni brojevi plavi, a neparni zeleni. S jedne strane je to Trg Williama Shakespearea, a s druge Trg Ilidžanske brigade, iako se radi o istom trgu. Kada sam kupovao stan 2015. godine, dok su cijene još bile relativno povoljne, na Trgu W. Shakespearea je stan od 60 kvadrata koštao 80.000 KM, dok je s druge strane isti takav, čak i jednako projektovan, bio prodavan za 60.000 KM. To je vjerovatno bio i posljednji, ali i najmanji val odlaska Srba, koji su preselili preko puta svojih stanova, ili u ulicu niže prema Lukavici, a usto zaradili nešto novaca, čemu sam svjedočio i dok sam pregledavao desetine stanova na Dobrinji 1 i Dobrinji 4. Kasnije će se dešavati da i Bošnjaci i Hrvati počnu kupovati stanove u ovom dijelu Istočnog Sarajeva, shvativši da je potpuno besmisleno davati 3.000 KM za kvadrat, ako možete proći za 2.000 tako što se samo pomaknete petsto metara. Danas postoje zgrade u dijelovima Dobrinje i Lukavice u RS-u u kojima su većinski vlasnici Bošnjaci, te obrnuti slučajevi gdje u entitetu FBiH u nekim zgradama i dalje ima više Srba, ali to bi valjda trebalo da budu normalne stvari.

Dva Sarajeva danas nisu neprijatelji
 

Ono što je bitno za reći je da poslije rata ova dva grada veoma dobro funkcionišu jedan pored drugog. Ogroman je broj ljudi koji iz Istočnog Sarajeva rade u Sarajevu, dok obrnuto baš i nije tako. Ako npr. radite na benzinskoj pumpi, čak u istoj firmi će vam se plata razlikovati i po 300-400 KM zavisno jeste li zaposleni u Buća Potoku (FBiH) ili u Lukavici (RS). Tenzije su vrlo rijetke, ljudi se druže i odlaze jedni drugima. Samo naselje Dobrinja je dobilo jednu novu dimenziju jer se pored Dobrinje nalazi centar Istočnog Sarajeva, pa samim tim ima i dobrih kafića, restorana i raznih drugih sadržaja. Svako ljeto se održavaju i razni koncerti, poput onog prošlogodišnjeg gdje je gostovala Lepa Brena, gdje je na Trgu Republike Srbije barem pola gostiju bilo iz Kantona Sarajevo. Interesantno je da je Brena rekla kako voli gostovati i pjevati u Sarajevu, te je riječ Sarajevo spomenula barem deset puta, dok je Istočno spomenula samo na početku koncerta.
 

Dolijevanjem ulja na vatru, u svrhu političkih prepucavanja, građani neće dobiti ništa. Danas Sarajevo i Istočno Sarajevo nisu neprijatelji i nema potrebe da ponovo otkopavamo ratne sjekire. Čak se čini i kako se svakodnevni politički obračuni dešavaju na relaciji Banjaluka - Sarajevo, a ne između dva Sarajeva. I jedni i drugi volimo doći i na Bjelašnicu (FBiH) i na Jahorinu (RS), ali i na zajednički Trebević, čiji je put obnovila Vlada Kantona Sarajevo. Kada jednima nestane vode, ovi drugi će poslati, i tako to funkcioniše već godinama. Čak je i FK Slavija svoje evropske utakmice igrala na Koševu, i niko nije imao ništa protiv, a dva grada su zajedno organizovala i mnoge događaje, poput Evropskog olimpijskog festivala mladih (EYOF) 2019. godine. Ne moramo se slagati u mnogo toga, ali možemo se barem složiti da nam valja živjeti, ako ne zajedno, onda jednima pored drugih. Zbog toga priča o 157.000 protjeranih Srba ne bi smjela izlaziti na oficijelne kanale, jer ona jednostavno nije tačna, i najviše šteti samim građanima Istočnog Sarajeva.
 

Iako vjerovatno ima i protjeranih, a posebno ima onih koji se tako osjećaju, činjenica je da je mnogo sarajevskih Srba 1996. godine odabralo da žive negdje drugo. Mnogi su bili ucijenjeni i maltretirani, i to treba razumjeti, ali da je Sarajevo sistematski istjeralo 157.000 ljudi – jednostavno nije istina.

(DEPO PORTAL/dg)