Izvor: Index.hr
Piše: Nenad Jarić Dauenhauer

Koliko nam je poznato, ljudi nikada nisu došli u kontakt s vanzemaljcima niti su zabilježili njihov elektromagnetski signal.

Naravno, osim ako ne shvatimo ozbiljno pseudoznanstvene priče švicarskog autora Ericha von Dänikena prema kojima su tragovi takvih kontakata ostali zabilježeni u arheološkim nalazima kao što su egipatske piramide, Stonehenge i kipovi s Uskršnjih otoka.

U svakom slučaju, možemo reći da Institut za potragu za vanzemaljskom inteligencijom (SETI) u svojih 60-ak godina rada nije uspio pronaći ni jedan elektromagnetski signal koji bi uvjerljivo potvrdio postojanje tehnološki napredne vanzemaljske civilizacije.

Fermijev paradoks

S druge strane, teleskopi kao što su Kepler, Hubble, Spitzer i TESS do danas su otkrili oko 4000 planeta izvan Sunčevog sustava, među kojima i 60-ak potencijalno nastanjivih.

Njihovi podaci ukazuju na to da bi život mogao biti relativno uobičajena pojava u svemiru.

Tu dolazimo do paradoksa, odnosno kontradikcije na koju je ukazao talijanski fizičar Enrico Fermi. Naime, on je 1950. u neformalnom razgovoru s kolegama s kojima je radio u Los Alamos National Laboratoryju postavio sljedeće pitanje: "Ako su vanzemaljci svakodnevica, zašto još nismo uspostavili kontakt s njima?"

Time je ukazao na naizglednu kontradikciju između nepostojanja dokaza o egzistenciji inteligentnih vanzemaljaca i velike vjerojatnosti za njihovo postojanje koja proizlazi iz raznih procjena, među ostalim i iz poznate znanstveno popularne Drakeove jednadžbe (grafika dolje) koja ilustrira o čemu bi sve otprilike trebalo voditi računa u procjeni vjerojatnosti postojanja inteligentnih vanzemaljaca.

Astrofizičar Bojan Pečnik, koji je doktorirao na Institutu za ekstraterestrijalnu fiziku Max Planck u Njemačkoj, upozorava da je Drakeova jednadžba samo znanstveno popularni alat koji služi za ilustraciju i popularizaciju problematike postojanja svjesnog života u Mliječnoj stazi jer nemamo ništa bolje.

"No ona je sama po sebi, kao alat za znanstveno prosvjetljavanje, posve beskorisna. Ona ne nudi nikakav uvid u problematiku jer zahtijeva detaljno poznavanje svakog od elemenata jednadžbe kako bismo mogli dobiti predikciju koja ima imalo veze s realnošću, a time i smisla i svrhe", upozorava Pečnik.

Argumentacija Fermijevog paradoksa

Podsjetimo ukratko na tijek logičke argumentacije na kojoj se temelji Fermijev paradoks:

•     U Mliječnom putu ima između 250 i 500 milijardi zvijezda, među kojima postoje stotine milijuna sličnih našem Suncu.
•     Velika je vjerojatnost da neke od tih zvijezda imaju stjenovite planete nalik na Zemlju u nastanjivoj zoni.
•     Mnogi od tih sustava mnogo su stariji od Sunčevog. Ako je Zemlja standardan primjer evolucije života, na nekima od ekstrasolarnih planeta život se mogao razviti prije više stotina milijuna ili čak više milijardi godina.
•     Neke od takvih civilizacija odavno su mogle razviti sposobnost putovanja među zvijezdama. To je tehnološko ostvarenje koje mi ljudi tek počinjemo razvijati.
•     Čak i uz relativno sporo putovanje, Mliječni put, čiji je promjer između 170.000 i 200.000 svjetlosnih godina, mogao bi se prijeći u relativno kratkom razdoblju od nekoliko milijuna godina.
•     Budući da postoje mnoge zvijezde slične Suncu koje su milijardama godina starije od Sunca, Zemlju su već trebali posjetiti vanzemaljci ili barem njihove sonde.
•     No, unatoč navedenom, za sada još uvijek nemamo uvjerljivih informacija da se to dogodilo.

Zašto nema ni elektromagnetskih valova?

Od 1950. do danas brojni su znanstvenici pokušali odgovoriti na problem koji postavlja Fermijev paradoks. Astronom Stephen Webb u svojoj knjizi "Gdje su vanzemaljci" predstavio je 50 plauzibilnih odgovora na to pitanje.

Pretpostavimo da je jedan od njih, prema kojem su međuzvjezdana putovanja veliki problem čak i za tehnološki napredne civilizacije, točan. Još uvijek nam ostaje pitanje zašto u šest desetljeća rada SETI-ja nismo naišli ni na jedan vanzemaljski elektromagnetski signal. Za njihova putovanja ne postoje ozbiljne zapreke.

U svemiru ima puno mjehura bez signala

To je pitanje kojim se u novom istraživanju, objavljenom u časopisu The Astronomical Journal, pozabavio biofizičar Claudio Grimaldi iz Laboratorija za statističku biofiziku na École Polytechnique Fédérale de Lausanne (EPFL) u Švicarskoj.

Ukratko, njegov je zaključak da u svemiru ima previše prostora za skeniranje, dok istovremeno nema dovoljno elektromagnetskih signala koji bi naletjeli na nas. Drugim riječima, svemir je pun mjehura u kojima u određenim razdobljima nema signala tehnološki naprednih vanzemaljaca čak i ako oni postoje i ako emitiraju signale.

Nastavak teksta čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)