Bivši član sarajevske grupe Zabranjeno pušenje Nele Karajlić govorio je u intervju za Blic o zdravstvenim problemima, srčanom udaru koji je preživio, ali o smrti brata te situaciji u Bosni i Hercegovini 90-ih godina i odlasku iz Sarajeva u Beograd...

- Nekome odgovara da je u paklu, a nekome odgovara da pakao ne vidi, pitanje je kako čovjek reaguje. Svako je od nas jedinstven, nikada se neće ponoviti ono što sam sad, niti je ikada bilo ono što sam sad. Tako da je moj odnos prema dinamičnom i uzbudljivom ili sporom i dosadnom životu manje ili više jedinstven u odnosu na nekog drugog čovjeka. Ne mogu nikada reći da li sam bio na ivici pakla, to je teška riječ, ali jeste stalno neka vrsta ambisa oko mene, nesigurno je tlo po kojem hodam, to je sigurno. A sa druge strane to daje neku vrstu jedinstvenosti životu i moj život je bio tako otprilike popločan tim nesigurnim tlom, iako prvih deset, petnaest godina nije izgledalo tako. To je bila stabilna zemlja sa jasnim državnim uređenjem sa respektom od strane onoga što nazivamo međunarodna zajednica i niko nije mogao da pretpostavi da će život dječaka koji živi u Sarajevu postati turbulentan nakon dvadesetak godina - rekao je za Blic Nele Karajlić.

Prošlo je više od deset godina kada je Karajlić preživio srčani udar.

- Poslije tog srčanog incidenta nešto sam to i brojao, ali kada prođu dvije, tri godine, čovjek zaboravi na to. Pretpostavljam da svaki pacijent koji je imao isti problem zaboravlja, jer nemoguće je živjeti sa stalnih strahom od eventualnog ponavljanja onog što vam se dogodilo. Moja svijest mi govori da znam razlog zašto mi se to dogodilo, jer turbulentan život koji sam vodio tih petnaestak godina putujući po svijetu, svirajući, hodajući, avioni, kamioni, helikopteri, cigare, alkohol, nespavanja, mijenjanje vremenskih zona, to je bio osnovni uzrok onoga što mi se dogodilo. I ukidanje takvog života je bila prirodna reakcija i mog tijela i duha, prijalo mi je - kaže Karajlić.  

Ipak priznaje da je gore od srčanog udara situacija koja je bila u Bosni i Hercegovini devedesetih.

- Onaj pravi lom koji je u meni bio, na nivou srčanog udara, desio se dvije godine ranije kada su bili izbori u Bosni i Hercegovini, kada se vidjelo da nacionalno pitanje ponovo zaokupljuje osamdeset i tri posto stanovništva. Neko sam ko ponovo zastupljuje jednu nenacionalnu stranku, multinacionalnu stranku, koja se tada zvala Reformisti. Nadao sam se da je dovoljan broj stanovnika Bosne i Hercegovine prevazišao taj istorijski koncept u kome je u Bosni i na Balkanu nacionalno pitanje primarno. Otuda je besmisleno poslije tih izbora pričati o multinacionalnoj državi u kojoj većina misli da se ipak mora riješiti odnos među narodima, a onda da se ulazi u dalju i dublju razgradnju tog građanskog društva.

Što je najgore, taj koncept građanskog društva obično koristi onaj narod koji je najbrojniji, jer njima je idealno da sve to postane građansko, jer imaju i tada dovoljan broj poslanika da u skupštini prevagnu na svoju stranu. Znao sam, što sam pokazao u “Nadrealistima“, da mora da izbije nešto loše, da nema šanse da izađe na nešto dobro. Tim prije što sam primjećivao da je ta takozvana narodna zajednica namjerno pravila sve poteze u pravcu izbijanja rata, ni u jednom slučaju nisu pravili neki potez koji je smirivao. Nego su od činjenice da su insistirali na priznanju Slovenije i Hrvatske, do zadnjeg momenta kada su uvjerili jednu stranu da ne treba da potpiše Lisabonski sporazum, radili sve da rat počne.

Govorio je i o svojoj poziciji.

- Moja lična pozicija je tu bila prilično nezgodna, nisam mogao da šutim, a nisam mogao da lajem, lajali smo, niko nas nije slušao. Onda sam na neki način uspio da nagovorim svoju ekipu da snimimo još jedne “Nadrealiste“, to je bila ta posljednja serija 1991. godine, koja je bila na neki način oproštajna sa državom u kojoj smo nekada živjeli.
Sam taj momenat odlaska mi nije teško pao, jer je bio tehnički veoma lako izvodljiv. Tada je letio “Jat“ normalnom linijom, samo je bila poenta da nađeš tri karte za Beograd - rekao je Karajlić.

Dodaje da je Sarajevo bio grad koji je uvijek kroz historiju morao da ima nekog odozgo, ko će da ga smiri, da ga zapali, razvodni, zavisi šta.

- Znao sam da će rat u Sarajevu biti pakao, da ne može da ne bude, jer ne postoji organizacioni kapacitet, da svako dobije vodu, hranu, ćebe, kao što je bilo u Beogradu kada je bilo bombardovanje. Kako god da je bilo, u Beogradu je sve na neki način funkcionisalo, radili su semafori. Najteže mi je palo to koliko je mržnje bilo, u to nisam mogao da vjerujem, jer nismo mi ušli u međusobno klanje kao neka afrička plemena koja nemaju šta da jedu. Mi smo ušli u međusobno klanje iz najplodnijeg perioda u historiji, ušli smo u klanje na izgrađenim neboderima, jakoj infrastrukturi, deset firmi koje su u svijetu značile. To mi nije bilo jasno, kako iz toga da iscuri tolika mržnja - priča on.

Prema njegovim riječima, trenutak kada mu je saopšteno da mu je brat umro ostavilo je posljedice na Karajlića.

- To je nešto najstrašnije što čovjek može da doživi, to je nešto što je neopisivo, pokušaću da nađem bolju riječ, ali je nema, ludilo, beznađe, nevjerica, histerija. Poslije tog jednostavno čovjek se pretvori u onu mašinu koja treba da odradi tehnički dio da ta draga osoba bude dostojanstveno sahranjena. Onda se odjednom, kao što je bio slučaj kod mog brata, taj dio protokolarnog odlaska na onaj svijet pokaže koliko je on bio velik, i koliko je samo ljudi došlo i koliko me je zvalo, iz kojih krajeva svijeta, raznih generacija. Kada da je svojom smrću meni pokazao koliko je bio veliki, voljen, takvu ljubav ni u snu ne bi mogao da zaslužim. Onda dolazi jedan period kada se sa tugom sjećate svakog minuta kada ga spomenete, ne postoji njegov prijatelj koji mi se i danas ne javlja, i kaže eto dolazim u Beograd, obići ću Raleta. Kasnije kako vrijeme prolazi, u vama se rađa neka posebna vrsta sreće, kada god se njega sjetite, uvijek se sećate pod nekim posebnim božanskim svetlom, kada se sjetite kakav je bio, kako je pisao pjesme, radio sa nama, na koji način je komunicirao sa ljudima - rekao je, između ostalog Nele Karajlić.

(Blic/DEPO PORTAL/ad)