- Otišla je Nikolina, ni po čemu obična djevojka. Činilo mi se da je nemoguće da ona ne ozdravi. Umrla je sa 30 godina. Kao dijete je ostala bez oba roditelja. Sa 26 godina je napipala kvržicu - objavila je večeras na svom Twitter profilu Hana Sokolović, psihologinja, novinarka i aktivistkinja iz Sarajeva, oprostivši se od hrabre mlade Bosanke koja uprkos lavovskoj višegodišnjoj borbi nije uspjela pobijediti rak dojke.

Nikolina Popović je svoje gorko iskustvo prije nekoliko godina odlučila podijeliti za DEPO portal, ispričavši svoju priču... Ovim povodom podsjećamo na njenu ispovijest iz januara 2019. godine...

Priredila: Maja RUČEVIĆ

Nikolina Popović živjela je do prije pet mjeseci život sasvim obične 26-godišnjakinje.

Rodom iz Trebinja, ova mlada žena u Sarajevu svaki dan odlazi na posao u call centar u kojem radi, druži se s prijateljima s kojima dijeli radosti i probleme svakodnevice, naizgled - sasvim normalan život. Tako je i bilo sve dok joj se jednog septembarskog dana život nije na vrlo ružan način u potpunosti izmijenio.

Naime, Nikolina je na svojoj desnoj dojci napipala kvržicu. Da, Nikolina boluje od raka dojke, i sa samo 26 godina vodi najtežu životnu borbu. U njoj nema namjeru pokleknuti, već u svim svim svojim problemima čak nastoji i pronijeti glas o ovoj bolesti širom BiH. Nikolina je svoje iskustvo odlučila podijeliti za DEPO portal, ispričavši svoju priču.

Kako i kada je otkrila: - Kao svake noći presvlačila sam se. Ali ovaj put je bilo drugačije, našla sam nešto na svojoj dojci, izgledalo je kao bubuljica. Odmah sam se prepala, jer je nešto strano na mom tijelu. Počela sam da pipam i osjetila sam kvržicu, bilo je ono najgore u mojoj glavi. Ja sam već sebe sahranila, gotovo je. Ja umirem, ispričala sam svojoj rodici, govori ona nemoj tako misliti, polako, sačekaj. Naruči se doktoru, nemoj misliti na najgore. Ja nekako kažem bubuljica mi je spasila život. Sutradan sam nazvala doktora, mogao je tek sljedeće sedmice. 'Ajd sačekala sam ja par dana, pa opet nazvala. Naručila sam se, ubjeđuješ sam sebe da je sve OK iako znaš da ima nešto. Ulazim u ordinaciju, krene mi pregledavati dojke i govori idemo na sto. Sad je krenuo ultrazvuk, pokazuje mi moje mliječne žlijezde, i tako je gledao. Samo sam primjetila drugačiju facu, znala sam da nešto ima. Sve se zaledilo u meni, ide pitanje ''Je l' ima ko u porodici? ''. Nešto najgore što vas neko može pitati. Ja naravno govorim ma ne. Sad tu on meni objašnjava, ne može da mi zvanično kaže da moram da nalaze uradim. Jedna od tih stvari je biopsija, ja ništa o tome ne znam. Izlazim iz ordinacije uplakana, zovem tetku, govorim joj. Smiruje me, sutradan idemo u Agram Sunce i obavljaju citološki nalaz. I tu je pitanje bilo ''je l' ima ko u porodici''. Nešto se dešava, ali zvanično vam niko ne govori. Nalazi su za dva dana. Petak je bio, sjećam se, dobijam poziv. Doktorica me zove, Nikolina gotovi su nalazi. Ja ne mogu da čekam, šta je. Nisu dobri nalazi, dođi sa nekim. Ja odmah: Je l' tumor? Jeste, zloćudni.

Moja prva reakcija : - Šok. Zašto se to meni dešava, čime sam zaslužila? Jedno ogromno ZAŠTO???? Vrtiš kroz glavu film, sve što ti se desilo. Čitav život prođe, shvatiš da ti je ta bubuljica možda i život spasila. Šta bi bilo da nisam pogledala? Taj dan kad sam bila kod ginekologa sam preplakala. Imam nekako osjećaj da sam taj dan sve isplakala, jer poslije toga shvatiš da se trebaš boriti. I odlučiš da se boriš. Jedna od reakcija bila je i ljutnja, pored svih stvari koje ti se dese i ovo te dočeka. Izgubiš roditelje, zar to nije bilo dovoljno, sad treba i ovo da se desi? Ali shvatiš jednu stvari, ti si taj koji odlučuje, ti si taj koji pobjeđuje.

Petak je bio, sjećam se, dobijam poziv. Doktorica me zove, Nikolina gotovi su nalazi. Ja ne mogu da čekam, šta je. Nisu dobri nalazi, dođi sa nekim. Ja odmah: Je l' tumor? Jeste, zloćudni

Liječenje: - Prije nego su oni donijeli odluku, morala sam biopsiju i magnet da uradim. Kad su nalazi bili gotovi, dolazi zvanično da imam karcinom dojke, veličine 3 cm, stadij II i uhvatilo je limfne čvorove. Tada je bila odluka, da ja prvo počnem sa kemoterapijama prije operacija da bi se on smanjio. Magnet je prikazao da ima nešto i na lijevoj dojci. Njihov plan je bio da odradim kemoterapije, zatim ide operacija. Operacija bi obuhvatila vađenje mojih žlijezda, ne diraju moje dojke, moju kožu i bradavice i umjesto tih žlijezda idu silikonski implantati. Ja se zezam dobit ću nove grudi. Što se tiče tih kemoterapija one obuhvataju 4 AC (ja ih zovem agresivnim ili crvenim terapijama) i rezultat toga je da ga nema u lijevoj dojci, limfnom čvoru i samo je ostalo 1 cm u desnoj dojci. To je ogroman napredak, veoma sam ponosna na sebe. Te AC kemoterapije sam primala svake tri sedmice. Nuspojave koje sam ja imala su bile umor 2-3 dana, mučnina 1 posto i otpala mi je kosa. Ali nijednom nisam povratila, dobro sam ih baš podnijela. Sad idu taxoli, to je isto vrsta kemoterapije. Njih 12 imam da odradim i to primam svake sedmice, svaki četvrtak. Ostalo mi je još 10 da odradim, kad to završim, mislim da ide magnet i odluka kad je operacija. Od ove terapije me bole mišići i kosti, tako da se osjećam pomalo umorno - isto kao da imam 60 godina.

Podrška: - Nje definitivno imam najviše, na čemu sam baš zahvalna. Nažalost, roditelje sam izgubila. Kad sam imala 10 godina, mama je umrla, tata prije 2 i po godine. Ali najveću podršku imam od tetke, tetka, nene, strike, bake. To je moja familija na kojoj sam zahvalna. Rodice, prijateljice, kolege, svi oni su podrška koja mi je pomaže da budem još jača. Kako sam počela pisati blog, počele su poruke podrške da stižu, vremenom je počeo da se širi taj krug ljudi. I veliki broj ljudi mi se javio koje ne znam govoreći kako se divi mojoj hrabrosti, da prate moj blog, da budem i dalje tako jaka, da su uz mene, da je super to što radim.

Mislim da je to još dosta kod nas tabu tema. U smislu, nemoj da se priča, šuti i to. Ljudi su i dosta neinformisani

Društvo: - Ne znam je li do mene ili je stvarno, ali ova 2018. godina je protekla u buđenju svijesti. Shvatiš da se to dešava svakoj drugoj osobi. Ljudi često ne znaju šta da kažu, svi to zamišljamo drugačije. Jer nas filmovi i televizija drugačije uče, i većinom ljudi zamisle da onda imaš blijedu facu, iscrpljen si i nemaš života. Smatram da je 50 posto svega u glavi. Meni je dosta ljudi reklo kako ne bi nikad rekli da sam bolesna. To je tako jer se ja tako ne ponašam, sve normalno radim kao što sam i prije ovoga - hodam, radim, izlazim. Mislim da je to još dosta kod nas tabu tema. U smislu, nemoj da se priča, šuti i to. Ljudi su i dosta neinformisani. Zato sam ja prije svega počela da pišem šta se meni dešava i sve oko tog procesa, da ljudi znaju kroz šta se prolazi. I da to nije toliko strašno kao što filmovi prikazuju. Želim pomoći sebi i ljudima oko sebe, da znaju da nisu sami.

Kako i sama kaže, o ovoj se temi ne priča dovoljno u našoj zemlji. Brojne su oboljele žene koje svoju borbu uglavnom vode nezamjetno i tiho. No ako je stalno tako, kako proširiti svijest o ovoj bolesti, kako pomoći svim tim ženama psihološki? Nikolina je svoje iskustvo odlučila podijeliti sa što širom javnošću, a više o tome možete pronaći na njenom blogu supergirl.news.blog.

(Foto: Facebook/ DEPO PORTAL/mr/ad)

(DEPO PORTAL/ad)