Izvor: Muun.ba
Piše: Anila Gajević

Prije tačno trideset godina počela je opsada Sarajeva. Ovo nije tekst o ratu nego o onome šta smo naučili iz njega.

Imala sam 12 godina, odrasla i živjela u Donjoj Vogošći tad i vrlo brzo s prvim barikadama sa mamom i sestrom odlazim u Brezu dok se situacija malo ne smiri. Pakujem stvari i stavljam jedan mali album sa slikama, sjećate se onih malih u koje može stati 20 fotografija. Stavljam ga onako, misleći, tu su mi najdraže slike pa neka ih uz mene, a i nije težak. Mama kaže ma šta će ti slike, kome ćeš ih pokazivati, pa vraćamo se za 2-3 dana.

Ni dan danas moja mama nije oprostila sebi što me nagovorila da ostavim album sa slikama u kući. Jer tad kad smo izašle nismo je vidjele do ‘97. kad smo šetale po ruševinama kuhinje, dnevne sobe, moje sobe i pričale kako sve izgleda malo. Da, dva mjeseca nakon, neki su vojnici ili paravojna lica zapalili našu kuću. Nismo saznali ko su ti ljudi niti nam je bitno. Igračke, posteri, odjeća, mamino specijalno posuđe, bratova muzička kolekcija, iskreno, koga briga za to. Svakako bih se prestala igrati s igračkama, New Kids on the Block nestali sa muzičke scene, sve bih prežalila, ali fotografije ne mogu nikada. Ja ne znam kako sam izgledala do svoje 12. godine, a moji roditelji su izgubili svojih 50.

Mnogo sam se od tada selila, izbjeglica u vlastitoj državi, u Brezi do augusta ‘93., a potom u opsjednuto Sarajevo ulazim nakon četiri dana pješačenja i trčeći preko aerodromske piste. Nikad neću zaboraviti koliko sam od straha i adrenalina stopalima udarala od onu pistu, da me vodič više puta upozoravao da budem tiša kako nas ne bi čuli Unproforci i upalili reflektore, dajući jasnu sliku srpskim snajperistima. Rekla sam da neću o ratu, ali sama sjećanja naviru.

Sve bih prežalila, ali fotografije ne mogu nikada. Ja ne znam kako sam izgledala do svoje 12. godine, a moji roditelji su izgubili svojih 50

Ok, vraćam se na temu. U Sarajevu sam ponovo izbjeglica, u tuđim stanovima. Jednom, pa drugi put, pa treći put iznajmljujem stan, da bih napokon kupila svoj. Sa svakom selidbom uočavaš koliko bespotrebnih stvari se vremenom nakupilo. I onda bacaš, poklanjaš. Ako sam na neku svoju karakternu crtu ponosna, onda je to što nisam materijalista. I moguće da su me tako odgojili roditelji, a moguće i da je rat utjecao tako na mene.

Imam 42 godine i nemam auto. Ok, istina jer nisam vozač, ali ne maštam ni o partnerovom bijesnom autu. Od auta znam prepoznati samo boju i da li je lijep ili ružan. Nisam luda za cipelama, kupujem ih samo zato što mi trebaju.

Za odjeću i parfeme ne mogu isto reći, ali toga sam se nakupovala zbog prirode posla, haljina koje sam samo jednom u životu obukla imam barem 20, na svakom putovanju mi zatreba poneka majica ili farmerke i tako se toga nakupilo… Zapravo, odjeća me baca u očaj. Svake godine napravim ozbiljnu selekciju, strpam odjeće u nekoliko velikih kesa i poklonim udruženjima. Nešto od toga je i dalje sa etiketom.

Trčanje je naizgled jeftin sport, ali koliko sam se ja helanki, majica, tena, kapa, torbica nakupovala u dvije godine, mogla bih cijeli jedan odjel za trčanje u sportskoj radnji opremiti. Ali to opesivno bavljenje nekom aktivnošću, tipično za Strijelca, jer sve mora biti do kraja ispoštovano pa i odjeća i oprema za trčanje moraju biti savršene, je neka druga tema.

Odjeća za trčanje stoji neobučena već skoro dvije godine i nadam se da će naći novu vlasnicu. Nikad nisam ni čuvala svoje stvari, ne marim je li odjeća očuvana, da li se neka majica pokupila tokom pranja, sunčane naočale gubim, šalove, kape, lako me i pokrasti. Nikad ne znam koliko imam novca u novčaniku i da li mi je kusur uredno vraćen.

Imam 42 godine i nemam auto. Ok, istina jer nisam vozač, ali ne maštam ni o partnerovom bijesnom autu. Od auta znam prepoznati samo boju i da li je lijep ili ružan

Novac najviše trošim na putovanja, hobije, izlaske, njegu, cigarete, uživanje i posljednjih godina, zdravlje. Nekoliko operativnih zahvata, posjećujem ordinacije oralnih hirurga po raznim zemljama, odlasci specijalistima za sve i svašta… Moj prijatelj iz Španije me stalno kritikuje zašto idem na feniranje tri puta sedmično i dva puta mjesečno na nokte. Kaže da ima prijateljice širom svijeta, od SAD-a, preko Meksika, do Rusije i Španije i nijedna ne ide tako često frizeru. Kritikujući tako jednom moje nerazumno trošenje novca, u intervenciju se uključila moja prijateljica koja mu je kratko objasnila da smo mi izašli iz rata i da smo se naučili da u jednom danu možeš ostati bez ičega i zato u životu treba uživati.

Ako me pitate da li bih novac radije dala na veš-mašinu koja mi je potrebna ili boravak na nekom jezeru, po mogućnosti uz nastup dj-a house muzike, ovo drugo bih izabrala.

Gledam neku noć predstavu «Da sam ptica» mlade rediteljke Arije Rizvić, sa glumcima Tarikom Flipovićem i Darijom Lorenci. Igraju bračni par koji usred rata izlazi iz Sarajeva u izbjeglištvo u Austriju. Ponijeli bi svega, mlin za kafu, bakino posuđe. A onda su otišli s jednim koferom i ostavili sve. Gledam na televiziji snimke izbjeglica iz Ukrajine. U jedan kofer stao čitav život. Led televizori sa HD rezolucijom, skupocjeno posuđe, ekskluzivne kuhinje, sve je ostalo. Nebitno je. Ne znam jesu li sa sobom uspjeli ponijeti fotografije iz djetinjstva.

Moj mačak Niño je jedan nemiran dječak koji me svakodnevno podsjeća koliko u stanu imam nebitnih stvari. Suveniri sa putovanja, neiskorištene kreme, ruževi, desetak mirisnih svijeća, gumice i šnale za kosu koje nikad nisam bacila iako imam kratku kosu, USB-ovi, diskovi, razne kutije, tašnice i torbice… Da se, ne daj Bože, ponovo zarati, šta bih od toga ponijela sa sobom?

Ako me pitate da li bih novac radije dala na veš-mašinu koja mi je potrebna ili boravak na nekom jezeru, po mogućnosti uz nastup dj-a house muzike, ovo drugo bih izabrala

Mačak me ponovo naučio da su stvari samo stvari. Neke čak imaju emotivnu vrijednost pa i to izgube. Nedavno sam tako bacila u smeće jedno kuhalo za vodu koje mi je poklonio bivši, a cijelu jednu godinu fotografija sam potpuno izbrisala. Kupila novo kuhalo, stvaram nove memorije i pravim nove fotografije.

Nedavno su mi u Madridu ukrali mobitel, bila nasekirana dva dana. Kupila novi. Nestalo nešto kontakata, bitni se ponovo javili. I dalje ne znam je li ovo tekst o ratu i odrastanju tinejdžerke koja se nekoliko puta budila u tuđim stanovima, stavljala sve svoje stvari u jedan kofer i izrasla u ženu koja apsolutno ne mari za njima. Ili je ovo tekst o tome kako sam se naučila da je važno živjeti život u trenutku i one divne, važne, ostaviti u sjećanju, ako ne u malom kućnom albumu, onda barem na pametnom telefonu. Čak i ako ne gledam skoro nikad fotografije, ovaj me pametni telefon sam podsjeti na dragocjene trenutke, sa dragim ljudima, smontirajući mi kolaž najzanimljivijih trenutaka. I na tom sam zahvalna programerima iz Applea, što me sami podsjete na lijepe momente provedene sa ljudima koji su mi važni.

(Muun.ba/DEPO PORTAL/ad)