Iskusna bh. novinarka Medina Delalić (Valter, Bosanski pogledi, Slobodna Bosna...), autorica brojnih istraživačkih tekstova 90-ih godina i neposredni svjedok turbulentnih događaja prije i tokom rata u Bosni i Hercegovini, ali i na drugim prostorima ex-Jugoslavije, donosi slojevitu analizu svega što se dešavalo tokom "dva referendumska dana", 29. februara i 1. marta prije 30 godina, ali i tokom pregovora neposredno prije održavanja referenduma...  

Presjek tadašnjih događaja možete pogledati i u našoj fotogaleriji, sačuvanim novinskim tekstovima koji su se tih dana bavili ovim sudbonosnim pitanjem za budućnost Bosne i Hercegovine.     

Piše: Medina DELALIĆ

(tekst objavljujemo uz dozvolu autorice)

      
Decembra 1991, Vijeće ministara vanjskih poslova EZ usvojilo je „Deklaraciju o Jugoslaviji“ sa smjernicama, prema kojima su republike koje žele biti nezavisne trebale tražiti međunarodno priznanje. Arbitražna (Badinterova) komisija, koju je formiralo Vijeće ministara EZ, je u vezi za sa zahtjevom BiH za međunarodnim priznanjem saopštila da se o ovom pitanju građani trebaju izjasniti na referendumu, nakon čega Skupština SRBiH donosi Odluku o raspisivanju referenduma koji se trebao održati 29. februara i 1. marta 1992. godine.

Neposredno pred održavanje referenduma, Hose Kutiljero, specijalni izaslanik EZ, u Lisabonu je okupio lidere SDA, SDS-a i HDZ-a, dobivši njihovu načelnu saglasnost da se ide na promjenu Ustava i reorganizaciju BiH na teritorijalne jedinice, bazirane na etničkom principu, čime je započet niz pregovora o Lisabonskom ili Kutiljerovom planu. U to vrijeme u Bosni su prisutni rezervisti i na stotine kasarni JNA koja je potpuno u rukama Beograda. Oko Sarajeva se kopaju rovovi i vrše razmještanja JNA, na šta bosanska vlast odgovara, uglavnom, ćutanjem, za šta je jedan od razloga izbjegavanje eskalacije incidenata prije međunarodnog priznanja države.

HLADNA NOĆ PRED VELIKE DOGAĐAJE

Nakon što je u Sarajevu održana još jedna runda pregovora o Kutiljerovom planu, Radovan Karadžić je na zatvorenom sastanku u „Holiday innu“ 28. februara 1992. saradnike informisao o detaljima.

„Razgovori su se juče odvijali u znaku onog što smo vidjeli, jednog manevra, pokušaja manevra gospodina Izetbegovića da umanji značaj onog što je postignuto u Lisabonu. To je sigurno bio i veliki pritisak na gospodina Kutiljera da se umanji značaj konstutivnim jedinicama. U prvom papiru oni su bili predložili da to budu države, konstutivne države, mi smo predložili da to budu države ili kako god ih zvali, ali da je Bosna i Hercegovina konfederacija tih država.“

Rekao je da je BiH u Jugoslaviji „dok mi ne kažemo da je otišla“ i da iz Jugoslavije mogu izaći samo tri Bosne i Hercegovine, pohvalivši hrvatsku delegaciju da je bila izrazito na srpskoj strani.  

Momčilo Krajišnik je prisutne informisao kako su Evropljani naumili da BiH bude nezavisna, ali da ne bude država.

„Moram da vas razočaram, pošto ste vi poslanici iz Skupštine BiH, da vam više BiH ovakve kakva je bila, vjerovatno, više nema, jer je Evropa shvatila da će BiH morati biti podijeljena. Mi smo tako juče uživali kada smo vidjeli kako Evropljani nose kartu kao Srbi, nemaju samo pištolje pa da se sakriju. Jer, svaki Srbin ima pištolj i kartu“, rekao je Krajišnik.

 
Suočen sa opcijom nezavisnosti BiH, vrh SDS odlučuje preći na radikalniji kolosjek.

„Pripremamo Ustavni osnov da možemo istog časa i po osnovu pregovora u Lisabonu da imamo nacionalnu gardu, da imamo svoju policiju, da imamo vlast da jugoslovensku vojsku pretvorimo u Vojsku Srpske Bosne i Hercegovine“, zaključio je Karadžić.  

“I rek'o sam mu u oči, formiraćemo paralelnu Vladu, formiraćemo paralelnu policiju, izuzećemo naše ljude, a moraće ih Vlada plaćati. Izuzećemo sve naše ljude pod oružjem. Potpuno ćemo formirati paralelnu državu“

Karadžić je sa kadrovima SDS-a zaposlenim u MUP-u BiH često razgovarao. Najvažniji sagovornici su mu bili zamjenik ministra Vitomir Žepinić i pomoćnik ministra Momčilo Mandić. Tokom jednog razgovora obavijestio je Žepinića da se susreo s Adilom Zulfikarpašićem i Alijom Izetbegovićem.

“I rek'o sam mu u oči, formiraćemo paralelnu Vladu, formiraćemo paralelnu policiju, izuzećemo naše ljude, a moraće ih Vlada plaćati. Izuzećemo sve naše ljude pod oružjem. Potpuno ćemo formirati paralelnu državu.“  

Dok je, s jedne strane vrh SDS-a razgrađivao bosanske institucije, jugoslavenski vojno-policijski organi su se nastojali što više infiltrirati u BiH. Računajući na iskustva Hrvatske u kojoj je okosnicu za stvaranje Zbora narodne garde predstavljao MUP, KOS je želio onemogućiti ponavljanje takvog scenarija u Bosni.

"Nastojali smo da se takav, sličan proces i recept ne odvija u BiH“, ispričao je kasnije šef KOS-a, Aleksandar Vasiljević.  

Od jeseni 1991., bosanski MUP je sarađivao sa Službom vojne bezbjednosti JNA, Saveznim Sekretarijatom za unutrašnje poslove (SSUP) i JNA u akciji “Punkt ’91” čiji je cilj navodno bila kontrola saobraćaja kako bi se spriječila nezakonita trgovina i kretanje naoružanih lica. Međutim, kako je kasnije izjavio general Milutin Kukanjac: „Zajedničke patrole su poslužile organima bezbjednosti JNA da, između ostalog, dođu do podataka o namjerama patriotskih odbrambenih snaga BiH".  

Inače je preuzimanje kontrole nad lokalnim organima za unutrašnje poslove bilo sastavni dio SDS-ovog „Uputstva“ koje je nalagalo da se općine pod kontrolom SDS-a (varijanta A) prestanu pridržavati republičkih zakona, dok je u općinama u kojima su Srbi bili u manjini (varijanta B) naloženo formiranje paralelnih institucija.  

DAN PRVI

Kada je ujutro u 7h, 29. februara, otvoreno 4.500 glasačkih mjesta u 107 od 109 općina u BiH, na kom su građani odgovarali na pitanje: „Jeste li za suverenu i nezavisnu BiH, državu ravnopravnih građana, naroda BiH - Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?“,  predsjednik republičke izborne komisije Mirko Bošković je saopštio da problemi postoje samo na dvije lokacije. Prvog referendumskog dana, SDS se nije previše eksponirao. Tu i tamo su pravljeni sporadični incidenti u vidu onemogućavanja zainteresovanim da glasaju, ali je glavna predstava ostavljena za sljedeći dan.    

Na konferenciji za štampu Alija Izetbegović je rekao kako očekuje pozitivan ishod, naglasivši da su  građani sudionici historijskog događaja, tokom kog odlučuju o svojoj i sudbini države čiji su dio.    
     

Duh dvojne igre Zagreba lebdio je nad prvim referendumskim danom. Bobanova struja je pokušala nametnuti preformulisano pitanje u kom bi se građani izjašnjavali da li su za suverenu BiH kao državnu zajednicu suverenih naroda u njihovim nacionalnim područjima – kantonima. Bila je to posljedica politike koju je prezentirao Franjo Tuđman na sastanku sa predstavnicima HDZ BiH, rekavši da suverena BiH nema nikakvih izgleda, ali da je HDZ proklamativno za bosansku suverenost, jer postoji problem izdvajanja srpskih krajeva iz Hrvatske. Suštinski, nije mogao istovremeno tražiti nepromjenjivost granica Hrvatske i promjenu granica u Bosni.  

Duh dvojne igre Zagreba lebdio je nad prvim referendumskim danom. Bobanova struja je pokušala nametnuti preformulisano pitanje u kom bi se građani izjašnjavali da li su za suverenu BiH kao državnu zajednicu suverenih naroda u njihovim nacionalnim područjima – kantonima

Tuđman je tom prilikom upozorio da pitanje suverenosti BiH ne treba otvoreno postavljati, ali da treba prihvatiti ponude o podjeli od strane onog ko ih inicira. Saopštio je kako je o tome razgovarao sa Miloševićem i Izetbegovićem i da bi ono, što bi ostalo nakon zaokruživanja srpskih i hrvatskih teritorija, bio prostor oko Sarajeva gdje bi bila stvorena državica nalik na povijesnu zemljicu Bosnu, čime bi se zadovoljiti međunarodni faktori koji računaju „sa srpskim žandarom naspram tom muslimanskom elementu, islamskom elementu na području Jugoslavije.“  

Prvog dana je zabilježen mali odziv Hrvata, da bi odziv postao masovan drugog dana referenduma, 1. marta, kada je i na misama u crkvama preporučeno da se izađe na referendum, jer bi onemogućavanje samostalnosti BiH značilo da ona, a samim tim i bosanski Hrvati, ostaju u mini Jugoslaviji - sa Srbijom i Crnom Gorom.

DAN DRUGI

Prvog marta 1992. svatovi okićeni srpskim znamenjima pokušali su doći do Stare pravoslavne crkve na Baščaršiji kada je na njih pucano usljed čega je stradao Milan Gardović. Pucnji u svatove bili su dodatni izgovor za akciju na terenu. Direktor rudnika iz Milića, Rajko Dukić, nakon razgovora sa Karadžićem (koji se nalazio u Beogradu) iz Centrale SDS-a prelazi u „Holiday inn“, gdje formira Krizni štab i poziva srpske kadrove iz MUP-a BiH, i daje naredbu: blokirati Sarajevo da ni ptica ne može izaći. Varijante blokade glavnog grada su ranije razrađene.

Do 23h blokirani su prilazi Sarajevu i njegovo presijecanje zauzimanjem: Kozije ćuprije, Bentbaše, Vrbanja mosta, Vraca, Lukavice, Miljevića, Ulice bratstva i jedinstva, Blažuja, Krupca i Vogošće.  

Koordinaciju aktivnosti je vršio Momčilo Mandić čiji je zadatak bio da obezbjeđuje logistiku za ljude na barikadama, koje je tokom noći 1. na 2. mart obišao Karadžićev šef kabineta, prenijevši  poruku da se puca „na sve što se kreće.“ Paralisane su i veze Sarajeva sa ostatkom zemlje, na način da su presječeni prilazi iz pravca Pala, Trnova, Blažuja i Ilijaša, zaustavljeni su vozovi, autobusi, automobili, a blokiran je i aerodrom. Autorstvo na barikade je nakon početnog muka preuzeo SDS, postavljajući ultimatum da će barikade biti uklonjene kada se zaustave sve aktivnosti oko priznavanja nezavisnosti BiH.    

Referendum je za neke bio poput buđenja. Njime je, kako je rekao Milorad Ekmečić „slomljena nada da se može održati jugoslovenska država, slomljen san sanjan dva vijeka“

 
Na SDS-ov ultimatum je odgovoreno brzo: sve srpske barikade su stavljene u blokadu, u formi duplih–sendvič barikada. „Nevidljiva vojska“, kako su je nazvali neki srbijanski mediji prvi put se ukazala na svjetlu dana. Nekoliko dana prije održavanja referenduma uobličena je „Direktiva za odbranu suvereniteta BiH“, dokument koji je u rukopisu formulisao Sefer Halilović, kao sažetak referisanja komandanata regionalnih štabova i jednog dijela Glavnog štaba PL na savjetovanju održanom u selu Mehurići kod Travnika, inače organizovanog pod firmom okupljanja derviša i konspirativnim nazivom „Derviško sijelo“.

“Da se radi o ilegalnoj, dobro organizovanoj i već široko razgranatoj paravojnoj organizaciji saznali smo tek u poodmakloj fazi“, odgovorio je kasnije šef KOS-a, Aleksandar Vasiljević, na pitanje koliko je znao o radu PL. Priznao je i da je pokušao uhvatiti Sefera Halilovića (nakon njegovog bijega iz JNA), ali da nije uspio do njega "operativno da se probije".  

Strane agencije su izvjestile o “srpskim i muslimanskim” barikadama u Sarajevu, postavljenim na 15 ključnih tačaka, te da je bilans 24-satne blokade glavnog grada bio troje poginulih i osam ranjenih.
 

Pat pozicija je riješena tako što je naloženo da se barikade povuku. Referendum je spašen. Od ukupnog broja glasača - 3.253.847, glasalo je 2.073.568 građana sa pravom glasa ili 64,31%. Od ukupnog broja onih koji su glasali za suverenu i nezavisnu BiH se izjasnilo se 2.061.932. građana ili 99,44%.

Referendum je za neke bio poput buđenja. Njime je, kako je rekao Milorad Ekmečić „slomljena nada da se može održati jugoslovenska država, slomljen san sanjan dva vijeka“, zbog čega "unutrašnja podjela BiH na tri narodna dijela jeste jedina garancija za postojanje minimuma demokratske budućnosti". Dodao je kako je Evropa „Muslimanima odredila srednjobosanski rezervat".  

Već narednog mjeseca, počelo je drugo poluvrijeme još ranije započetog rata, odnosno poluvrijeme u kom su - do tada podzemno vođene bitke - ekspolodirale u svoju oružanu fazu.

(DEPO PORTAL/ad)

______________________________________________________________

 1. U duhu Lisabonskih razgovora su nastavljeni razgovori: u Sarajevu 27. februara, u Briselu 7. i 8. marta i u sarajevskom Konaku 18.3.1992. godine.

  2. Stenografske bilješke sastanka Kluba srpskih poslanika održanog u „Holiday innu“ u Sarajevu, 28.2.1992, str. 3
 
  3. Isto

  4. Isto, str. 51-52

  5. Razgovor između Karadžića i Vitomira Žepinića od 24.7.1991, dokument: 0322-6330-0322-6338  

  6. Intervju sa Aleksandrom Vasiljevićem,  “Slobodna Bosna”, citirano prema knjizi „Balkan bluz, bosanska hronika 1975-1995.“, 2007, str. 174    

  7. Informacija o aktivnostima i uočenim problemima u funkcionisanju akcije "Punkt '91", 15.11.1991, dokument: 0323-7719-0323-7722

  8. Intervju sa Milutinom Kukanjcem, emisija TV Republike Srpske, 1994, citirano prema: Rasim Delić, Armija RBiH, nastanak, razvoj i odbrana zemlje, Sarajevo, 2007, str. 195

  9. Puni naziv dokumenta je “Uputstvo o organizovanju i djelovanju organa srpskog naroda u BiH u vanrednim okolnostima”.

  10. Javna redigovana verzija Presude ICTY u predmetu Radovana Karadžića od 24.3.2016, tom II od IV, str. 1133-1135

  11. „Čast i dužnost odluke“, „Oslobođenje“, 29.2.1992, str. 1

  12. Zapisnik sa sastanka predsjednika Tuđmana sa delegacijom HDZ BiH, održanog u Zagrebu 27.12.1991, citirano prema: Ciril Ribičić, Geneza jedne zablude, Naklada Jasenski i Turk, Zagreb, 2000, str. 1

  13. Isto, str. 132

  14. Prvog marta je obavljeno vjenčanje Milana Gardovića i Dijane Tambur, čiji je svadbeni ručak bio planiran u crkvi na Baščaršiji. Poslije vjenčanja svadbena kolona je ostavila auta, a svatovi su krenuli pješke. Prišao im je bijeli golf u kom su se nalazila četvorica mladića, a među njima i Ramiz Delalić Ćelo.  Izašli su iz vozila i pokušali barjaktarima oteti zastave. Došlo je do komešanja i pucanja, a ranjeni Gardović je preminuo nekoliko minuta kasnije u kolima hitne pomoći.

  15. “Barikade protiv Sarajeva”, Oslobođenje, 2.3.1992., str. 1

  16. Intervju sa Aleksandrom Vasiljevićem,  “Slobodna Bosna”, citirano prema knjizi „Balkan bluz, bosanska hronika 1975-1995.“, 2007, str. 174    

  17. „Vrelo duhovne reintegracije“, Oslobođenje, 29.03.1992, str. 2