Ovih dana VODA SE UVUKLA U POLITIKU. Političari zamutili vodu... Milanović u par navrata, pa sada i Dodik, spočitavaju bosanskim muslimanima prljavštinu, preporučuju im sapun, kupanje i sl.

Tim povodom, saradnik DEPO Portala, bh. akademik Esad Duraković reaktuelizuje esej pod nazivom "Voda" napisan prije desetak godina za monografiju "Ajvatovica", koji se sjajno kontekstualizira, nažalost, a govori o "statusu" vode u islamu, odnosno kod muslimana.

Esej "Voda" objavljujemo u tri nastavka, danas slijedi posljednji, a prve dva čitajte na priloženim linkovima...

VODA (1. DIO): Prvo Milanović pa Dodik, preporučuju muslimanima sapun, kupanje... Kad bi znali kakav 'status' voda ima u islamu?! 

VODA (2. DIO): Abdest je dio sakralnosti, jer je uvjet za obavljanje namaza... Voda u islamu je svetinja!

****

Vjernik je dužan da opere cijelo tijelo nakon seksualnog čina (uz obavezno i temeljito ispiranje nosa i usta). Drugim riječima, on ne može funkcionirati kao vjernik dok se ne okupa nakon seksualnog čina; suočavanje s tom činjenicom o privremenoj disfunkcionalnosti, vjernik će, prirodno, nastojati da kupanjem što je moguće prije povrati svoje vjerničke funkcije. To znači da ni uzimanje abdesta nije moguće prije toga velikoga kupanja.

Kao i u drugim činovima, u ovome je istaknuta higijenička, ali i simbolička upotreba vode. O higijeničkom aspektu suvišno je govoriti zbog njegove očiglednosti, a simbolika je sadržana u tome što se svaki važan, svaki krunski akt i radost u vjernikovu životu, dovodi u vezu sa upotrebom vode.

Bračna obljuba pripada toj vrsti činova ne samo radi obaveznog produženja vrste, već i radi eskaliranja radosti. U islamu je zdrav čovjek čak dužan da zasniva porodicu, celibata nema, a radost odnosa među spolovima izražava se na različite načine (načine koji su vjerom dopušteni: Vi ste ruho njihovo, i one su ruho vaše (Kur'an, 2:187), ili: Vaše žene su vam oranice, i zato – zalazite u svoje oranice kako vam se prohtije, a i za duše svoje štogod pripravite (Kur'an, 2:223). Budući da je kupanje nakon seksualnog akta vjerska obaveza, to znači da je i ovakav odnos prema vodi čin pobožnosti, a čin pobožnosti je, vidjeli smo, i uzimanje abdesta.

Vjernik će, prirodno, nastojati da kupanjem što je moguće prije povrati svoje vjerničke funkcije. To znači da ni uzimanje abdesta nije moguće prije toga velikoga kupanja

No, za vjernika čiji život je temeljito obilježenom vodom, smisao vode, odnosno njena upotreba važni su i u času smrti, čiji su neizostavni dio, čak vrhunski simbol. Da bi se umrlome muslimanu priredio dostojan i obavezan ispraćaj na Drugi svijet – da bi mu se klanjala dženaza – uvjet je da mrtvo tijelo bude okupano. Ova činjenica može biti iznenađujuća na prvi pogled, ali u suštini ona snažno, na jedan gotovo iznenađujući način, sarađuje sa svime što je do sada rečeno o vodi. Naime, jasno je da kupanje ne koristi mrtvome tijelu higijenski, jer je tijelo već u procesu neumitnog i konačnog raspadanja, i vrlo brzo nakon kupanja bit će položeno u zemlju. No, u ovoj obavezi ogledaju se barem dvije važne poruke. Na jednoj strani, čin je izrazito simboličke naravi: voda koja je bila postojano čudo i mnogostruka upotrebna obaveza vjernika tokom cijelog njegovog života postavlja se kao posljednji i ritualni čin njegova „prisustva“ na Ovome svijetu, tačnije – vodom se obilježava njegovo konačno, trajno napuštanje Ovoga svijeta. Pri tome se, kao i uvijek, pranje nadaje kao čin pobožnosti, te se simbolika pranja umrloga sasvim specificira.

Ne treba smetnuti s uma ni shvaćanje da umrli upravo preseljava u svijet prebogat vodama (rajskim vodama), pa se posmrtna ritualna obaveza kupanja nadaje kao izraz postojanog kontinuiranja značaja vode kojom se „obilježava“ čak i taj „prijelaz“ između dva svijeta. Naravno, kupanje umrloga ima vrlo snažna semiotička značenja, jer u orijentalno-islamskom univerzumu taj čin predstavlja izuzetan semiotički znak koji snažno markira semiotiku prostora čak i u času kada je vjernik prešao u „prostor onostranoga“ i istovremeno se tim znakom vrši diferenciranje u odnosu prema drugim semiotičkim sistemima i prostorima.

Na drugoj strani, ali u isti mah – i to mi se čini važnijim – kupanje umrloga više je poruka, ili upozorenje živima o neizrecivoj važnosti vode, podignute ovim činom na razinu najvišega simbola. Jer, kada vjernik gleda iz te perspektive, od te tačke zemne konačnosti, prirodno je da izvede zaključak o univerzalnoj i trajnoj vrijednosti vode, jer taj čin govori kako je obaveza okupati čak i mrtvo tijelo, a kamoli živo. S te krajnje tačke posmatranja, sve upotrebe vode u čovjekovu životu dobivaju potpun smisao; važnost njene upotrebe je akcentirana ekstremno, tako da oni koji su još živi, koji ispraćaju umrloga vodom, bit će optimalno osviješteni o značaju vode u vlastitim životima u kojima ona još uvijek stvarnosno žubori. Moguće razumijevanje pranja umrloga kao akta uzaludnosti ili apsurda time se vrlo uspješno predupređuje, jer je to čin koji ništa ne kazuje umrlome, ali se kao akt s neočekivanom rječitošću obraća živima.

U isti mah – i to mi se čini važnijim – kupanje umrloga više je poruka, ili upozorenje živima o neizrecivoj važnosti vode, podignute ovim činom na razinu najvišega simbola

U vezi sa ispraćajem umrloga vodom - na njegovom preseljenju džennetskim žuborima -  bio je u islamu njegovan još jedan simbolički čin koji je posljednjih decenija, nažalost, iskorijenjen. Naime, za umrlim se, na njegovom putu ka mezarju, nosila posuda s vodom (najčešće ibrik), pa se nakon ukopa i formiranja kabura polijevala vodom humka, od jednoga ka drugom bašluku/nišanu, kretnjom i smjerom koji asocira na vodotok. Pri tome se kazivalo da će neka kap vode doprijeti do umrloga i donijeti mu silno olakšanje u navodnom tegobnome grobnom ispitivanju koje će obaviti meleki. Jasno je da ta oskudna količina vode ne može doprijeti do dna kabura, do mrtva tijela, ali su taj čin i priča sjajna parabola o vječnom odnosu vode i čovjeka. Najzad, kupanjem umrloga zatvara se jedna elipsa koju je otvorio Kur'an, odnosno otvorio ju je Bog u Svome božanski tvoračkome činu. Prisjetimo se, naime, kako stoji u Tekstu da je On stvorio sve živo iz vode, a islamska praksa kupanja umrloga očito i snažno sugerira kako život treba i napuštati s vodom; ona je počelo i svršetak svega zemnoga. Tako je stvoren krug, čvrst i savršen, na ovome svijetu konačan.

Značaj i simbolika vode o kojima sam upravo kazivao realiziraju se u domenu egzistencijalnoga, što se može izraziti frazom po kojoj nema života bez vode. Međutim, dosadašnje izlaganje je pokazalo da voda koliko god je važna za održavanje života – a to znači, presudno, apsolutno – toliko je važna i za život vjere, jer musliman, kao što sam kazao, ne može funkcionirati kao vjernik bez vode. Iz toga se nameću dva važna zaključka.

Prvo, očigledno je da je voda uslov opstanka života i svijeta, pri čemu mislim da je svijet ono što mi imamo – ljudi, životinje, bilje i td. u njihovoj svekolikoj povezanosti, jednom riječju – život; na Mjesecu, recimo, ne postoji svijet. Uzgred, ova činjenica može se smatrati priraštajem informacija u domenu nauke jer je Kur'an - objavljen nepismenom Arapinu u 7. vijeku - eksplicirao da je sav život nastao iz vode.

Drugo, potpuna neodvojivost života i fizičke egzistencije od vode, na jednoj strani, te uzajamna uslovljenost vode i vjere, na drugoj strani, svjedoče o tome da se voda u islamu situira kao vjernička vrijednost najvišega reda. Voda je, zapravo, na taj način „sakralizirana“.

Ajvatovica je vrhunska parabola o neraskidivoj povezanosti čovjeka i njegove vjere s vodama. U tome kontekstu, nevažno je, čak, da li je Ajvaz-dede postojao kao individua, persona, ili je on samo legenda

Ali – nužno je objasniti ovdje zašto sam riječ sakralizirana upotrijebio uslovno, stavljajući je u navodnike. Vjerujem, naime, kako je upravo opisana pozicija vode u islamu (trajna i bezuvjetna ispunjenost života i vjere njome) važan i u ovoj fazi izlaganja očigledan argument o tome kako se pojam sakralnosti može koristiti samo uslovno u islamu. Upotreba toga pojma ima porijeklo u drukčijim religijskim i kulturalnim iskustvima jer ljudi traže analogije kao podršku razumijevanju. Obuhvatna značenja vode, o kojima je bilo riječi, jasno kazuju, zapravo, da je vodom „sakraliziran“ svekoliki život čovjekov – od postanka do polijevanja kabura uzdužno između dva bašluka. S obzirom na taj totalitet, razumije se da više nije riječ o sakralnome, već je naprosto riječ o vjernikovom životu u cijelosti i u svom pojedinostima koje konačno osmišljava cjelina.

U skladu s tim, ne može se reći da je život muslimana u cijelosti sakraliziran, budući da taj pojam neizostavno zahtijeva drugi član binarne opozicije – profani; jedan od ovih pojmova ne može postojati bez drugoga, a u islamu nema ničega što je profano, prema tome – nema ničega ni što je sakralno već je sve jedinstven život vjernika. Sakralnost u samoj biti nije inherirana islamu, budući da on obuhvaća baš sve aspekte čovjekova života.

Ajvatovica je vrhunska parabola o neraskidivoj povezanosti čovjeka i njegove vjere s vodama. U tome kontekstu, nevažno je, čak, da li je Ajvaz-dede postojao kao individua, persona, ili je on samo legenda. Bitno je to da se on realizirao kao izraz svijesti kolektiviteta o značaju i o značenjima Vode. Suština je u vjeri mase ljudi u njegovu čudotvornost koju je očitovao u vezi s vodom a živi u kolektivnom pamćenju tokom 500 godina: nju je Bog stvorio, veli Knjiga, a Ajvaz-dede je učinio čudo dovodeći taj najveći Božiji dar ljudima kroz inače nesavladivu stijenu. Važno je imati na umu da je taj evlijin podvig postignut njegovim istrajnim sabah-namazima i dovama, tako da je i na taj način izražena neodvojivost Vjere i Vode. Vjernici sa svoje strane, na najviši mogući način – dovištem – kultiviraju svijest o značaju vode u životu i u vjeri.

Prusac bi u cijelosti morao postati spomenik Vodi, jer on to već jest tokom 500 godina u bošnjačkoj kolektivnoj svijesti, i on to jest u njihovoj Dovi. U Pruscu bi danas moralo biti mnogo javnih česama i šadrvana – zato da bi ga obilježila Voda

Ajvatovica je vrhunska metafora o Vodi. Ona implicira pamćenje o kur'anskome iskazu da Bog sve živo stvorio je iz Vode, da se bez nje ne može živjeti niti se mogu osnovne vjerske dužnosti obavljati; da se bez vode ne može valjano ni na Onaj svijet ispratiti; Ajvatovica sadrži podsjećanje da će Voda čak i na Onome svijetu biti suma džennetskih dobara, predstavljenih džennetskim vrelima i rijekama.

Imajući u vidu sve navedeno, Prusac bi morao postići još jedno čudo, i nema sumnje da bi Ajvaz-dede na njega ponosan bio. Naime, Prusac bi u cijelosti morao postati spomenik Vodi, jer on to već jest tokom 500 godina u bošnjačkoj kolektivnoj svijesti, i on to jest u njihovoj Dovi. U Pruscu bi danas moralo biti mnogo javnih česama i šadrvana – zato da bi ga obilježila Voda. Istovremeno, treba strogo uprijeti prstom na pojavu da se na dan Ajvatovice musafirima, tu-i-tamo, prodaje voda.

Nakon svega što sam ovdje kazao o Vodi, valjda je jasno kako je taj čin nasilje, čak je zulum protiv Ajvaz-dede, njegova veličanstvenog čina i dove, to je protiv tradicije – u dramatičnom je sukobu sa samom idejom Ajvatovice.

Jer, na toj golemoj cvjetnoj livadi, izatkanoj mirisnim junskim biljem u punoj zrelosti ljeta, u trijumfu života kao daru Vode, formira se golemi džemat na Ajvatovici pa nepregledna masa ljudi skrušeno spušta na cvjetno tlo uznosita čela: taj simbol ljudske gordosti prenosi se ekstatički u simbol poniznosti. Makar neki i ne bili svjesni toga, oni čine sedždu kao najveći izraz poniznosti i zahvalnosti Bogu na Njegovim darovima, među kojima je neusporedivi dar – Voda.

- kraj -

(DEPO PORTAL/ad)