Na Badnji dan, dok se Zapad bude pripremao proslaviti 2022 godine od rođenja Isusa Krista, planirano je da Libija parlamentarnim izborima proslavi povratak u državno jedinstvo i ulazak u demokraciju. Doduše, niti je Isusov rođendan baš pouzdan (rođen je vjerojatno 6-7 godina ranije i nipošto u zimu), niti je pouzdan rođendan libijske demokracije. A još se manje zna tko bi za sedam tjedana mogao preuzeti uzde posve podivljala libijskoga političkog troprega, piše Globus.

Jedno ime ipak privlači pozornost.

Saif al-Islam el-Gaddafi najavio je svoju kandidaturu za novog čelnika objedinjene Libije u intervjuu The New York Timesu u srpnju ove godine. S jedne strane moguće je pohvaliti njegovu smionost da se baci u politički agon u kojemu mu je otac, teatralni narcis, diktator mučitelj, bio mučenički ubijen kao bijesan pas, kojom prilikom su, na raznim točkama, poginuli i četvorica od šestorice braće. S druge strane postavlja se razborito pitanje: koja bi to biračka baza trebala biti da za novoga libijskog šefa postavi diktatorova sina koji nije bio omiljen ni onda? Računa li se da je njegov otac bio posljednji koji je znao umjetno slijepljenu zemlju držati zajedno, uz korištenje neortodoksne mješavine islama, populizma, izravne demokracije i krajnjeg nasilja? Da ga koriste kao simbol? Tko da ga koristi?

Sve to je apsolutno nejasno. Otac mu je je nadjenuo ime Saif al-Islam (Sablja Islama), očito mu namijenivši vodeću ulogu uza se i poslije sebe. Nije odabrao neko uobičajeno ime, ni jedno od 99 Allahovih svetih imena – na primjer Rahman, Rahim, Malik, Mumin, Aziz itd. – niti neko ime koje su nosili poslanici – na primjer Adem, Musa, Isa, Muhammed – ili pak propicijalno ime tipa Saad (sretan), Gamal (lijep) itd., čak ni najponiznije od sviju: Abdullah (Sluga Božji), nego bojovno političko, koje dosad nije opravdao. Uostalom, iz aktivne politike se povukao 2008.

Ipak, obranio je 2008 doktorat znanosti u Londonskoj ekonomskoj školi, prvorazredno prestižnome ekonomskom fakultetu. Kasnije je optužen da je doktorat kupljen dragovoljnim prilozima, da su mu ga napisali drugi. Ipak, kada je provjeren, nakon ubojstva njegova oca, nađeno je da je doktorat valjan osim nekoliko referencija.

Njegova mati Safija el-Barsai rođena je, po prilično vjerodostojnim izvorima, u Mostaru 1952. kao Sofija Farkaš, unuka Ivana Farkaša, nekadašnjeg austrijskoga školskog okružnog nadzornika u Mostaru. Ivan Farkaš se u Mostar preselio iz Petrinje. Gadafi je Safiju upoznao u Mostaru za vreme školovanja na Vazduhoplovnoj akademiji JNA. Njegova supruga u to vrijeme bila je jedna od viđenijih Mostarki.

Napokon, izlaz iz otrovnoga libijskog kaosa neće ovisiti o liku i djelu novog lidera, ako uopće bude iznjedren, nego o faktorima koji su utjecali da Libija bude jedna od nekoliko toksičnih mrlja na Sredozemlju, odnosno jedna od toksičnih mrlja u Africi.

“Razvoj i u međunarodnom sustavu i u Libiji u posljednjem desetljeću sugerira da snage koje promiču nered i nacionalističku konkurenciju mogu nadmašiti one koje promiču red i međunarodnu koordinaciju”, objavio je nedavno Jason Pack, osnivač konzultantske kuće Libya-Analysis i autor knjige Libya and the Global Enduring Disorder. Oslanjamo se u znatnoj mjeri na njegovu analizu.

Libija je, nemojmo zaboraviti, umjetna kolonijalna tvorevina. Italija je 1911. napala Osmansko Carstvo, otela mu Rodos i Dodekanez u Egejskome moru, Tripolitaniju u Magrebu, Cirenaiku u tradicionalno egipatskoj sferi, te Fezan u srednjoj Africi. Tek 1934 je Italija tri otete kolonije slijepila u jednu i nadjenula joj naziv Libija, kako je antički Rim zvao Afriku. Isti jezik nije kadar ujediniti ono što je povijest podijelila, pa tako ni Cirenaiku i Tripolitaniju, a kamoli berberski Fezan, gdje danas unutarnji suverenitet imaju samo tamošnja plemena.

Izgubivši drugi svjetski rat, Italija se morala odreći svojih afričkih kolonija. Libiju su Ujedinjeni narodi proglasili neovisnom kraljevinom točno 70 godina prije ovogodišnjih možebitnih izbora: 24 prosinca 1951.

Danas, čak i ako suvremena Libija uspješno organizira slobodne i poštene izbore, oni će vjerojatno stvoriti više zbrke nego što će ublažiti. Čak ni pokretači izbora ne tvrde da će proizvesti neospornu, suverenu i ustavno legitimnu libijsku vladu. Pokušaji USA i Ujedinjene Kraljevine da nagovore neposlušne aktere (Rusiju, Tursku i razne zaljevske države) da koordiniraju svoje prethodno destabilizirajuće intervencije u Libiji bili su polovični, jer su mogli računati samo na mrkvu, ne i na štap.

Ovoga časa Egipat i Rusija imaju svoje duge prste u Cirenaici, gdje je “jak čovjek” samozvani maršal Khalifa Haftar. On je pokušao blicom osvojiti i Tripolitaniju, ali ondje mu se ispriječila Turska, koja sada posredno dominira tom zonom, jedanaest desetljeća pošto su je odande istjerali Talijani.

Italija još ima znatne interese u ležištima plina i nafte u Cirenaici. Ondje joj je klopke kopala Francuska, koja je zapravo i inicirala krvavo rušenje Muammara al-Gaddafija vojnom intervencijom 2011, ali nije pokazala dovoljno snage ni pameti da prethodno pripremi “sljedeći dan”, ostavivši Libiju u potpunom kaosu. Dok su se Francuzi i Talijani međusobno prepirali, stigli su Turci i Rusi.

Ruse “zastupa” znatan i dobro opremljen kontingent ruskih kontraktora, profesionalnih plaćenika, koji u načelu ne djeluju mimo političkih interesa Moskve. Pripadaju Wagnerovoj grupi, zaštitarskoj tvrtci čiji je pun naziv Častnaja voennaja kompanija “Wagner” (Wagnerovo privatno vojno poduzeće). Vodi ih Evgenij Progožin, oligarh i Putinov osobni prijatelj.

Turska privremenoj vladi u Tripoliju nije priskočila u pomoć besplatno, ipak je to Levant, gdje se trguje makar iz strasti, a podjednako rado se spletkari. I Erdogan voli solirati, više i od Macrona, te nastoji iskorištavati i Rusiju i Sjedinjene Države. Erdogan je s privremenom vladom sklopio dogovor o zajedničkoj epikontinentalnoj platformi između Libije i Turske koja iz eksploatacije naftnih izvora u istočnom Sredozemlju isključuje i zone oko Cipra i Krete, a time naravno i Grčku. Privremena vlada kojoj sada predsjeda Abdulhamid Dbeibeh jamačno je preslaba da bi mogla računati da će ovladati Libijom ako joj ne pomogne Turska.

Tragikomično je da bi i danas svi glavni “igrači” na sredozemnoj talasopolitičkoj šahovnici imali više koristi kad bi Libija bila opet spremljena u sustav. Bila bi kadra opet trošiti, to jest investirati milijarde dolara na nadogradnju svojih cjevovoda, zapošljavanje migranata, nadzor svojih granica, otplatu međunarodnih vjerovnika i pružanje boljeg životnog standarda Libijcima. Nasuprot tome, neuspjesi međunarodne koordinacije i dalje uzrokuju da politika postiže rezultate daleko od optimalnih. Pojednostavljeno rečeno: pomažu da Libiju muzu drugi – plaćenici, gospodari rata, šverceri bijednoga migrantskog ljudstva i sličan šljam.

Sve to stoga što bi se sve iole snažnije zemlje, upetljane u libijski kaos, koje bi mogle imati koristi od mogućega ponovnoga kolosalnoga libijskoga ekonomskog rasta, radije prepirale oko toga tko će imati najviše koristi od plijena odmah, ne mareći za zaradu sutra. Packova kontinuirana analiza Libije predstavlja jedinstvenu točku koja pokazuje zašto suvremeni međunarodni sustav ne uspijeva riješiti probleme kolektivnog djelovanja.

Nastane li vakuum sile, on neodoljivo usisava vanjske aktere ako je zemlja geostrateški korisno smještena, čak i kad je bez osobitih resursa (slučaj BiH), a kamoli ako je zemlja bogata resursima. Libija je i jedno i drugo. Ubrzo su Turci, Katarci, Emiraćani, Egipćani i Rusi pustili duboko korijenje, zauzimajući niše koje su prethodno držale zapadne nacije.

Da je Gaddafi zbačen za hladnog rata, sljedeću vladu nesumnjivo bi poduprla koalicija koju podržava Zapad sa Sjedinjenim Državama na čelu. Tada bi bilo nezamislivo da, u eventualnome građanskom ratu u zemlji, ključne NATO-ve članice podržavaju međusobno suprotstavljene strane, što su učinile Francuska i Italija u Libiji. Danas su članice Atlantskog saveza kadre potkapati jedna drugu iza leđa, kao što su USA i Ujedinjena Kraljevina učinile Francuskoj na Pacifiku, Francuska Njemačkoj za rata u Bosni i Hercegovini, i sve tako bliže.

Pack obrazlaže da su događaji u Libiji pridonijeli i izboru Donalda Trumpa 2016 i Brexitu: “Doista, stranačka mržnja oko smrti veleposlanika J. Christophera Stevensa u Benghaziju, u Libiji, i strah od migranata koji prelaze Sredozemno more bili su ključni elementi koji su favorizirali neo-populistički ishod i na izborima u USA 2016. i na referendumu o Brexitu.”

Čak i kad je posrijedi opstanak ljudske vrste u cjelini, a o tome je riječ bila ovih dana u pregovorima o klimatskoj krizi u Rimu i Glasgowu, države koje se zauzimaju za kakav-takav red međusobno se glože, a ustanove svjetskog poretka, počev od Ujedinjenih naroda, “probijaju” nacionalističke države disparatnih ideoloških paradigmi koje se nadaju da će im nered ubrzati put na svjetski vrh: Kina, Rusija, odnosno Indija na prvome mjestu.

U svemu tome Libija je eventualno važna kao bjelodan primjer kaosa i stoga dobra “studija slučaja”. Što tu može neki novoizabrani predsjednik, sve kad bi bio i dokazani politički genij, što se za Gaddafija prvorođenca dosad nije moglo reći, piše Globus.

(DEPO PORTAL/dg)