Izvor: Oslobođenje
Piše: Adisa Herco

Rasima Hasanovića srećemo u podnožju planine Konjuh, na izletištu Zeleboj koje se nalazi na 1.060 metara nadmorske visine. Stariji je to čovjek, sjedi sam za stolom ispred lovačke kućice. Ispred njega nekoliko bombona, dva-tri reda napolitanke i voda u flašici od soka. Učtivo nas pozdravlja. Gleda u nas stidljivo, ali ne izgovara niti jednu riječ. Ekipa O kanala prilazi drvenom stolu, a Rasim nam počinje pričati kako provodi dane.

- Došao sam sam pješice iz Banovića. Trebalo mi je oko dva sata pješačenja. Iako imam punih 67 godina, svaki dan dođem ovdje sam pješice. Da sjedim kući, vjerovatno bih dobio neku bolest. Osjećao bih se loše, jer nas samo truju. Ovako, ne mislim ni o čemu. Dobro živim, dobro spavam, još ponešto uradim tokom dana. Ali, naradio sam se do sada u životu, pa ako ne stignem ni raditi nešto za dan, već imam narađeno. U penziji sam. Živim od penzije, nije Bog zna velika, ali mogu živjeti - govori Rasim.

I naša ekipa uživa u čarima prirode, pred još jedno snimanje emisije, a naš sagovornik se osvrće na političku situaciju u državi.

- Ne bojim se rata. Ne bojim se zato što nikada više ne bih ni učestvovao u njemu. Zato što ne vidim potrebu za ratom. Vidim da svi možemo dobro živjeti, zašto bismo ratovali? Samo budala može da priča o ratu. Ima hrane, ima svega - ističe Hasanović.

Dodaje da onaj ko hoće rat, neka se sam bori.

- Ovi političari neka sami ratuju, neka sami sebe ubijaju. Nek’ izvole, nek’ se bore. Nek’ ne računaju na mene svi ovi političari iz BiH. Poručujem im neka mi ne šalju poziv, jer im se neću odazvati. Dodik bi htio rat, on provocira, a da li će mu se neko suprotstaviti, to ne znam. Vidiš, ovdje u Banovićima ljudi pričaju o ratu, pričaju po kafićima, govore: Vidi rat, a gdje su vam puške, kako mislite u rat, je li iko pokušava nabaviti pušku ako priča da će rat? Kako ćeš se suprotstaviti neprijatelju? Niko puške nema. Sve je to samo igra političara - konstatuje Rasim.

Dodaje kako ga više ni vijesti ne zanimaju, te da dnevnike neće ni gledati.

- Da gledam, poludio bih. Imam poruku i za ove mlade što sjede tamo u kafićima, bolje im je da šetaju ovako, bili bi pozitivni i ne bi bili negativni kao sada. Svaki dan ovdje dođem pješice. Pješačim dva sata. Pojedem ovo što donesem. Uživam u prirodi. I miran sam. Ne boli me glava. Da svi radimo tako, bilo bi nam puno bolje - govori Hasanović.

Završava priču Rasim, uzima posljednji keks. Već je jakna u ruci i sprema se za povratak. S našom ekipom u automobil neće, pješice će jer tako želi i ima vremena za šetnju.

(DEPO PORTAL/ad)