Izvor: Zuladigest.ba
Piše: Anila Gajević

Jedna sam od onih koje vole da nemaju slobodnog vremena. Ne sjećam se da li mi je ikad bilo dosadno u životu i da li sam ikad, izuzevši lockdown, provela nekoliko dana uzastopce u stanu. Od 18. godine sam počela raditi i sve vrijeme studija sam radila u medijima honorarno. Uvijek sam sebi nalazila obaveze ili izmišljala povode za putovanja, a tek od 35. u svoj raspored ubacila i hobije. Do tada je sve bilo uglavnom posao i provod, ali mi je izostajao rad na sebi i svome tijelu.

U srednjim tridesetim počela sam flertovati sa fitnessom, uzela sebi privatnog instruktora koji me ubacio u žestoki program ishrane i vježbi i tad sam skinula čak 15 kilograma. I postigla cilj i prestala ići u teretanu. Tip sam osobe kojoj treba motivacija i snažna ruka, tako da bez trenera nikad nisam otišla sama u teretanu. Imam u komšiluku slatki aerobik studio sa trenericama i njima se stalno vraćam. Nekoliko puta naletim na tekstove o Školi trčanja Klix i zainteresujem se kako bi se to moglo trčati uz trenera. Nisam u nekoj najboljoj kondiciji, ali mi se učinila zanimljivom ideja trčanja u grupi. I prijavim se 2017. godine i postanem polaznica Škole trčanja. I danas tvrdim da mi je to jedna od najboljih odluka u životu.
 

Odem na nekoliko treninga i mučim se. Kažem sebi, ma meni ovo ne treba u životu, ne ide mi, a ne želim raditi stvari u kojima sam loša. Ja uopće ne znam trčati, ne znam disati, djelujem šlampavo i smotano, duša mi na nos izlazi. Dolazim na treninge sa potpuno meni nepoznatim ljudima, čak ne znam ni šta bih pričala s njima. Odem u Malagu i sestrična, bivša atletičarka me nagovori da trčimo uz plažu. I dalje ja to jedva ali mi se dopao osjećaj trčanja uz valove. Vratim se u Sarajevo i kažem sebi, daj trčanju i sebi šansu.

Da, trčanje uistinu proizvodi endorfin i ne sjećam se da sam bila tužna ili nesretna. Možda i jedan najvažniji efekt trčanja je upoznavanje sopstvenih limita, disciplina kakvu nisam imala ranije i motivacija da svaki put budeš bolji nego prethodni

Upoznajem trenere, upoznajem početnike u trčanju, moje kolege iz grupe. Trčimo prve dužine skupa, kupujemo opremu, satove, tene, tajice, majice, trake za kosu, šalove… Ormar prepun sportske odjeće. Moj novi hobi postaje moja strast. Nikad nisam bila sportski tip, ali odjednom shvatam značaj sporta. Čitam, upoznajem se sa svim brendovima sportske odjeće, upoznajem sve više i više trkača. Neki su mi i prijatelji koji se dugo bave trčanjem i smaram ih danima sa pričom o treninzima, kako da izbjegnem žuljeve, koje čarape da kupim… Baratam već i terminologijom, učim o pulsu, pejsu, utjecaju trčanja na hormon sreće, ishrani trkača… Moja najsretnija godina u životu je 2017.

Dolazi i prva trka, DM, 3 kilometra. Ja prošla kroz cilj. Neopisiv osjećaj. Ponavlja se na svakoj narednoj trci. Prvih pet kilometara u Travniku, prvih 10 u Krupi na Vrbasu, prvi polumaraton u Sarajevu. Trčala sam 21 kilometar potom u Zagrebu, Bejrutu, Gradcu, Banjoj Luci, Ljubljani, Metkoviću, Skoplju. Osam polumaratona, osam vrhunskih iskustava. Nikad dotad nisam osvojila medalju ni za šta. Odjednom mi je soba puna medalja sa raznih trka. Na putovanja nosim tene i gledam kalendar trka. Između premijera i sastanaka u Londonu trčim trku od 10 kilometara. U najzgusnutijem rasporedu na Berlinaleu nađem vremena da protrčim ulicama Berlina. Beč, Madrid, Zagreb, Beograd, Lisabon, Prag, Minhen, Budimpešta, Novi Sad, Istanbul, Mostar, Šibenik, Oslo…, doslovce svaki grad koji sam posjetila, morala sam i protrčati. Upoznala sam parkove tih gradova u koje ranije nikad ne bih išla.

Suvišno je govoriti koliko je trčanje utjecalo na moje zdravlje, kondiciju, fizičku spremu. Doduše tad sam bila nepušač i te tri godine sam se osjećala zdravije nego ikad. O mentalnom zdravlju da ne govorim. Da, trčanje uistinu proizvodi endorfin i ne sjećam se da sam bila tužna ili nesretna. Možda i jedan najvažniji efekt trčanja je upoznavanje sopstvenih limita, disciplina kakvu nisam imala ranije i motivacija da svaki put budeš bolji nego prethodni.

Čitam komentare na portalima i društvenim mrežama gdje mnogi vrište zbog blokade grada zbog trke. Drage moje Sarajlije, svaki grad, svaka civilizacija ima trke, polumaratone, maratone. To je ponos svakog grada...

Trčanje i Škola trčanja Klix, skupa sa NGO Marathonom, u moj su život uveli ljude koji su mi postali prijatelji za cijeli život. Trkači su nesebični ljudi koji će ti pomoći na trci unatoč njihovom rezultatu. Trkači su Jasmina koja izdvoji svojih dva sata vremena da sa mnom istrči najteži trening, intervale od po 3 km po Vilsonovom i koja neće stati ni na semaforu. Trkači su danas moji prijatelji sa putovanja u Bejrut s kojima imam najbolje zabave. Trkači su Elvira koja mi dok bolujem od korone i imam upalu pluća napravi domaći hljeb i kolače i donese pred ulaz.

Ovo sve pišem danas, na dan Sarajevskog polumaratona kad čitam komentare na portalima i društvenim mrežama gdje mnogi vrište zbog blokade grada zbog trke. Drage moje Sarajlije, svaki grad, svaka civilizacija ima trke, polumaratone, maratone. To je ponos svakog grada i smatra se važnijim sportskim događajima. Bila sam u Londonu u vrijeme maratona 2018. godine, saobraćaj je u takvoj metropoli bio obustavljen. Ali ne, ne vrište Londonci po portalima, nego izađu na ulice i navijaju. Ne samo za lična postignuća trkača koji mjesecima treniraju, nego i zbog toga što je to važan događaj za njihov grad.

Ja više iz objektivnih razloga ne trčim, ali se sve nadam da ću se uskoro vratiti mojoj najvećoj ljubavi i strasti. Sportu koji me promijenio nabolje.

(DEPO PORTAL/ad)