Izvor:Zuladigest.ba

Piše: Anila Gajević

Uvjerena sam da će korona dugo biti inspirativna tema piscima, scenaristima, rediteljima jer su posljedice osim na društvu ostavile trajan trag i na pojedinca. Neki su se prvi put u životu suočili sami sa sobom, kad su utihnuli aerodromi, kafići, kancelarije… Ja sam se u Sarajevo nakon dužeg putovanja u Berlinu, na sjeveru Španije i iz Madrida vratila 8. marta prošle godine. Tri dana nakon, Španija a i ostatak Evrope, uključujući i BiH, otišla je u totalni lockdown. Imala sam razne planove prije marta, u aprilu sam trebala ići u Holandiju, u augustu na Sarajevo Film Festival i tradicionalni Zona party, a u decembru dodjelu nagrade Evropske filmske akademije na Islandu.

Prve sedmice lockdowna provela sam u nekoliko izolacija. I prvi put sam spojila tri sedmice u svom stanu. Po prvi put sam uživala samo u svom društvu, slušala muziku, plesala, čitala, kuhala svaki dan, pravila čak i torte… Onda se iza ćoška pojavio on i meni više ništa što je bilo moj dotadašnji identitet nije bilo važno. Dvoje ljudi. Zaboravila sam na putovanja, na posao, na kafane. Mi smo imali svoje partije, svoje kafane, svoja kina, svoja putovanja. Mi smo spavali u igluima pored Rejkjavika, plesali uz Black Coffeja negdje u pustinji u sumraku, hodali šibenskim skalama…

Za dobru atmosferu je dovoljno malo mašte i volje, sadržaj se sam može kreirati, tome nas je sve naučila korona. Snimci iz domova preplavili su Internet i odjednom smo svi sami sebi bili dovoljni. Sad je već i to iza nas. Ja sam se vratila na aerodrome, u kafane, među ljude. Djelimično živim život kakav sam živjela prije 8. marta. Opet mi je kalendar pun dnevnih obaveza, sastanaka, susreta, događaja, pa i putovanja. Istina, teže jer još uvijek nisam vakcinisana, ali moj život se ipak vratio.

U međuvremenu su se izdešavale stvari van moje kontrole, kao što je diskus hernija na vratnoj kičmi i hitna operacija, teža upala pluća usljed zaraze Covidom, firma koja se bila skoro raspala, pa je valjalo sastaviti, razlaz sa njim. I dalje je iza ćoška, ali miljama daleko. I onda sam, prvi put počela da upoznajem sebe, da analiziram svoj život, svoje postupke, da se suočavam sa strahovima, da spoznajem koliko volim život i koliko sam uplašena od anestezije na operaciji, od toga da li Covid može izazvati veće posljedice od upale pluća. Mislim da sam prvi put osvijestila šta je anksioznost i prvi put sam u životu popila Xanax.

Jako sam voljela svoj život do pandemije. Sve sam radila sa puno strasti, prema poslu, prijateljima, muškarcima, trčanju, muzici. Ništa nisam radila polovično. Uživala sam da sam navečer u Beogradu, sutradan u Oslu i naredni dan u Istanbulu. Prijateljica Mirzana me uvijek zvala „djevojčica koja živi život na rolama“.  E kad te role nisam imala više gdje provozati, došlo je vrijeme da na miru napravim neku rekapitulaciju i da upoznam sebe.

Odjednom sam shvatila da sam ja „djevojka“ sa 42 godine, a ja mislila da su mi 33. Godinama imam 33, nešto su mi one cool. Moji roditelji me nikad nisu pitali kad ćeš se udati ili imati dijete. U mojoj porodici se takve stvari ne pitaju. Ali sam se odjednom zapitala ja i počela da vrtim film sa svojim propuštenim prilikama. Da sam poput Amy Schumer, to bi bila jedna vrlo bogata komedija puna muškaraca raznih profila, godina, izgleda, nespojivih tipova…

Iako ne žalim ni za jednom prilikom za udaju, jer sam duboko uvjerena da se ljudi možda ne spoje uvijek s nekim razlogom, ali se razilaze s pravim. Moja razmišljanja o propalim vezama dovela su me do zaključka da su igra i manipulacija veoma važni u odnosu među partnerima. Jedan od njih upravo, sjećam se, rekao mi je da sam seljački iskrena. Zbog te iskrenosti nekad sam odlazila ja, a nekad oni. Kad volim, volim do beskraja, kad ne volim, ne volim nikako. Zato su moje veze bile ili jako kratke ili jako duge. Voljela sam tako, do beskraja, samo dva muškarca. Potpuno različiti, ali slični u mojoj emociji prema njima.

Pandemija nam je u najvišem zamahu otvorila privatne živote ljudi. Pratim na društvenim mrežama slike zaljubljenih parova, a onda mjesecima nakon žene objavljuju slike kako uživaju same u životu, a fotografije partnera nestale su sa mreža. Nisam nikad brisala fotografije, ali ih ne gledam i koristim slične metode kao i većina žena nakon propalih veza. Dobro, možda nisu sve preimenovale njihova imena u mobitelu u Životinja, Majmun, Govno jer su odjednom postali moji „frenemies“, ali ih rado izbjegavamo, blokiramo na društvenim mrežama, javljamo se bivšima, izlazimo sa novima, pokušavamo da zaboravimo…

Višak vremena i posvećenost sebi dali su mi priliku da dođem do nekih zaključaka. Nisam tip osobe koja bi uradila sve da sačuva muškarca. Teško podnosim rastanke svake vrste, ali radije bih ispatila koji mjesec negoli se pitala da li je ostao iz pravog razloga. Meni su trenuci dragocjeni, pa makar i bili prolazni. A role će se vratiti, samo su možda, nakon godine iskušenja i suočavanja, ovaj put malo sporije.

(DEPO PORTAL/ad)