Autori fotografija: Halid Kuburović/ Vladimir Filipović/ Collegium artisticum

Izložba art koncepta umjetnika Aleksandra Saše Bukvića "Svaki čovjek je umjetnik" svečano je otvorena u utorak, 15. juna, u klubu galerije Collegium artisticum.

Hvala svima koji su prisustvovali otvorenju, a oni koji nisu bili u prilici da dođu izložbu će moći pogledati do 30. juna 2021. godine - navode iz Galerije.

U uvodnom obraćanju, kustosica Sanela Nuhanović istakla je značaj i simboliku prostora u kojem je izložba "Svaki čovjek je umjetnik" postavljena.

- Na zidu koji vidite iza mene su se takoreći rodila Jugoslovenska dokumenta, sredinom osamdesetih godina, a u čijem je nastajanju, osmišljavanju i organizaciji učestvovao i Saša Bukvić, zajedno sa Jusufom Hadžifejzovićem i pokojnim Radoslavom Tadićem. Saša je bio jedan od glavnih aktera u realizaciji niza samostalnih izložbi koje su prethodile a potom i iznjedrile Jugoslovenska dokumenta, koja će, krenuvši sa ovog zida u klubu galerije Collegium artisticum, prerasti u manifestaciju i kulturni događaj od iznimnog značaja u okviru kulturne scene tadašnje Jugoslavije, ali i u internacionalnom kulturnom kontekstu.
Osim toga, tokom prethodnih decenija, na ovom zidu i u ovom klubu su bili predstavljeni radovi brojnih eminentnih bosanskohercegovačkih umetnika i umetnica, ovde su se sastajali, družili i o umetnosti diskutovali velikani naše kulturne scene, tako da je i ovaj prostor kluba kao sastavni deo galerije itekako imao značajnu ulogu na kulturno-umetničkoj sceni grada i BiH.
Nadam se da će i vama u budućnosti ovo biti mesto kojeg ćete se rado sećati i kojem ćete se sa radošću vraćati.

Izložbu je svečano otvorio Nerzuk Ćurak, koji je bio i jedan od učesnika likovne avanture i koncepta "Svaki čovjek je umjetnik".

Njegov govor prenosimo u cijelosti:

- Kada sam danas ušao u ovaj prostor obilježen svetošću naših amaterskih autoportreta osjetio sam, nakon što me zapljusnula snaga boje kojom je Saša na majstorski način udahnuo auru umjetničke kompetencije našim crtežima, djetinju radost i dragost što sam učestvovao u ovoj laboratoriji olovke, u ovom navlačenju smisla zbiljskom odsustvu talenta za crtanje. Naprosto, ja ne znam crtati i vjerovatno bih u teoriji crtanja bio tipičan primjer didaktičkog poučka: ovako ne treba.

Ali, sa ozbiljnošću djeteta koje se igra, koje s punom zrelošću gradi kule od pijeska na plaži pored mora, pristupio sam u zonu djetinjstva, uzeo olovku, napravio skicu i nacrtao veliko bezglavo nešto koje je Ja. Ali to Ja nije moguće bez svih ovih Ti, bez svih ovih portreta koji pričaju svoje Ja, izvučeno na svjetlo dana posredovanjem jednog sjajnog umjetnika koji je našim malim umjetničkim srcima udahnuo smisao.

 
Taj dublji smisao vidite na ovom zidu, gdje je Saša izdvojio dvadeset i dva portreta i odjenuo ih u tako snažne boje koje su ovoj prostoriji donijele osmijeh nekog drugog svijeta i zagrljaj Majstora koji vjeruje da svaki čovjek u svojoj antropologiji skriva volju za umjetnost. Od pećinskog čovjeka do današnjih dana.

Majstor je poredao naše portrete, naša nevjerovatna sebstva, poredao nas je kao svoje Margarite i da smo bogatije, razložnije i empatičnije društvo koje cijeni ovu demokratizaciju umjetnosti, 51 margarita koktel trebao se služiti večeras na ovom otvaranju iz kojeg krećemo u jedno neobično putovanje, na put kojim se teže ide. Jer za nas učesnike ovog eksperimenta ovo je bio zahtjevan put, gotovo kao i za samog majstora Bukvića. Morali smo se ogoliti, mnogi od nas tek sa rudimentarnim znanjem o crtanju, prodrijeti u naše duše i iznijeti ih na svjetlost dana. Onog dana u kojemu umjetnost postoji da ne bismo propali, Nietzsche kaže, zbog istine, a ja dodajem, zbog stida. Bez ovog Sašinog posredovanja naše infantilnosti, ja bih prije prop'o u zemlju nego što bih svijetu dao svoj crtež-necrtež. A u ovom svemiru autoportreta građana Sarajeva različitog socijalnog i profesionalnog profila, moj autoportret, kao i sve druge biserne ogrlice ove izložbe, sasvim se dobro drži.

 
Eto, kolika je snaga umjetnosti, umjetnosti kao negacije stida i afirmacije homo ludensa. Bila mi je čast biti biće koje se igra u ovom Sašinom nesvakidašnjem Događaju koji nam je priredio, učinio nas radosnima i obavezao nas da, bez obzira na limite, ipak pokušamo.

Ja ću npr. pokušati nacrtati svoje uho, pa makar morao potrošiti arak papira. Ali, ako je veliki Llosa mogao u Pohvali pomajci cijelo jedno poglavlje posvetiti opisivanju čišćenja uha kako bi se pripremio za vođenje ljubavi, mogu i ja na hiljaditom papiru "uhvatiti" izgled i dušu svog vanjskog i srednjeg uha.

Sa velikim ponosom i zahvalnošću svim učesnicima izložbe, a naročito Collegium artisticumu i Velikom majstoru Saši Bukviću, proglašavam ovu izložbu otvorenom.

Živjeli!

(DEPO PORTAL/ad)