INFLUNCERART- izuzetno utjecajan umjetnik, čija se idejnost zasniva na tuđem artefaktu. Kapitalistički koncept izrabljivanja tuđeg rada i stvaranja kapitala po tom osnovu!
U kasabi gdje je kaldrma postoji izreka "Ne klepeći nanulama". 

 

Tamo negdje davne 1957 sa kolegom iz Umjetničke škole pisali smo pano za godišnju izložbu ULUBiH-a. Pade mi na pamet da po sredini ovalne sale tadašnjeg izložbenog paviljona stavim prazan veliki dvoobrazni slikarski okvir, na jednoj strani zlatni, a ne drugoj mat siv. Zašto prazan? Nisam tada kao gimnazijalac imao slika velikog formata, a i šta bi sa tom velikom ramom uokvirio. Rama nikada nije bila jeftina. 

 

Tada je u Sarajevu bio poznat uramljivač Posavec. Imao je radnju neposredno u ulici pokraj Hotel "Evrope". Baš malo prije ulaza u 'Studentski dio Hotela'. Malog restorana gdje se jelo duplo jeftinije nego u glavnoj hotelskoj sali ispod slike Špire Bocarića. Obično su u glavnoj sali bili predstavnici vlasti, direktori Energoinvesta, Šipada ili nekih drugih tada privredno ekonomskih velikana, a u malom restoranu sa ulazom iz sporedne ulice studenti ili gimnazijalci. Nekada bi to što bi jeli i platili, ali uglavnom bi nam konobar nakon što bi odnio prazne tanjure, namignuo i uz osmijeh svoj naum objelodanio: "Ovo da stavim na njihov račun?" Pokazavši prstom na veliku glavnu salu. Njima kao tringelt neprimjetna sitnica, a nama dupke pun stomak! Tako je funkcionirao socijalizam! Pa šta mi je onda trebala ona velika rama u paviljonu? Da uspostavim i direktni kontakt sa ta dva svijeta. Svijetom biznisa, vlasti i svijetom mladosti, nade da se jednom dobar unosan posao dobije.

 

U hotel Evropi su ta dva svijeta imala kontakt preko dobrohotnog konobara, a u starom paviljonu bi se mogli direktno licem u lice pogledati kroz moju ramu. Pustio bih i jedne, i druge istovremeno u dva prostora, dvoobraznom ramom razdvojena. Mislite kako bih ih mogao razvrstati, tko je bogat i utjecajan, a ko nebitan siromah. Oni bi sami to odlučili po osnovu same rame. Oni koji su bili uokvireni zlatnom stranom, su utjecajni i bogati, a oni sa sivom mat, su rekli bi naoko nebitni? Stvar pogleda na problem kroz statusnu ramu, ili socijalna analiza nadolazećeg današnjih problema? Za takvu analizu je bilo prerano, ne zbog vladajućeg „socrealizma“, nego Sezana i njegovog utjecaja na umjetničku BiH scenu. 

 

Nisam postao konceptualista, ali sam tri četiri godine nakon toga kao student ALU u Zagrebu, primijenio postupak „Ready made“. Nije me portir htio pustiti u bar Esplanade jer nisam imao „dres kod“, zavezanu kravatu oko vrata. Riješio sam da se poigram sa društvenim normama malograđanštine i uzeo girtl od haljine svoje djevojke. Zavezao ga oko vrata kao kravatu i zadovoljio hotelsku normu, ušao u bar i postao prvi INFLUENCERARTIST!

 

Ništa ne bi od moje ideje, jer još nije bilo sazrelo vrijeme za taj pravac.  Vladao je kako danas svako od kritike, 'klepeće' taj mrski „socrealizam“?

 

Šta je to „socrealizam“, bauk od umjetnosti, teror nad slobodom misli i osjećajem. Agitprop ideologije koja komunističku državu utopično gradi? Kravata u umjetnosti što slobodoumnog oko vrata stišće, dres kod za osjećaj? 

 

Francuski romantizam, kao osnovni utjecaj:

 

 

Nacistička umjetnost:

 

 

Ruski socrealizam:

 

 

Možda je to ustvari bio nastavak Empir umjetnosti iz doba Napoleona inspirisanog Julijem Cezarem i rimskim imperijem? Slavni David i krunisanje Napoleona što visi u Louvru. Pogodan stil za propagandu, prijemljiv na mase, dokazano efikasan za svaku ideologiju. Portreti Napoleona postaju uzor za slikanje budućih političkih vođa svih izama. Svi su ogrnuti šinjelom u patetičnoj pozi.

 

 

 

Kod nas su to neki proklamovali, poput poznatog u Beogradu poklonika Ždanova, Radovana Zogovića! Promoviraju se u glavnom gradu slikari te provijencije poput Bože Ilića.

 

To je bilo to socrealističko slikarstvo koje je bilo od Radovana Zogovića proklamovano. Probali su i drugi, ali im nije baš svima išlo od ruke. U BiH kako nisu baš volili figuraciju, jer ima puno posla i treba to sve svijetlim živim bojama i događajem napuniti, a neko za to treba i pozirati, su se opredijelili za mrtvu prirodu i pejzaž. 

 

Božo Ilić....dvije karakteristične kompozicije o izgradnji domovine:

 

 

 

 

Za mrtvu prirodu ubereš koji cvijet u komšijskoj bašči, staviš u vazu ili ćup, i slikaš rahat uz fildžan kahve, ili čokanjće rakije. Zrak je u to vrijeme bio usprkos sarajevskoj magli i fabrici Ključ koja je jedina javno dimila, bio čist iako se grijalo na snopiće i „kreka čumur“, pa je peizaž bio idealan za one koji su imali planinarskih navika. Sjećam se kako su profesori vodili đake Umjetničke škole, negdje iznad Bentbaše i kultne kafane u pejzaž da slikaju Babin zub. Naslikao sam tada svoje prvo ulje i zubar mi je tih dana izvadio prvi zub. Onda su još zube odmah vadili, kasnije liječili, a danas ih implantiraju. Nešto se ipak uznapredovalo u zubarstvu, a u slikarstvu baš i ne. 

 

Da li je ova slika Hrvatskog sabora „socrealizam“? Kažu da je to samo hiper realizam!

 

Da li je Goya „socrealista“? U ovoj slici, jako podsjeća na tematiku NOB-a.

 

 

Inspirirao je neke naše autore....A možda se Goya retrogradno inspirisao NOB-e fotografijom Stjepana Filipovića.  Samo je razlika u pravcu pogleda. Goyin heroj gleda u desno, a Filipović u lijevo.

 

Kažete, pa danas nema više „socrealizma“? Kako nema? Pa šta je onda Street art, oslikavanje gradskih fasada, nego savremeni „socrealizam“? Šta je hiperrealizam, nego „socrealizam“ u svrhu promoviranja idelogije fotoaparata. Nigdje duše, karakternog rukopisa. Sve zadata, ustaljena slovna ikonografija. Izvedba, poetika proizašla od slikanja kino panoa. 

 

Pa tu nema socijalističke ideologije, rekli bi kritičari? 

 

Ali nema ni individue! Sve je isto, kao i onaj pravi socrealizam, onaj sovjetski ili kineski, korejski. Nije ideologija ta koja karakteriše taj stigmatizirani 'socrealizam', nego gubitak individualnosti, emocije, kreativnosti, nerva, rukopisa. Za takve crteže smo na akademiji kazali: 'Tintoblajka', što nove generacije ne mogu shvatiti?

 

'Pežorativni' naziv tog pravca proizlazi iz činjenice da su kompozicije, pozicije likova, odjeća i sama interpretacija slike, kao i kolorit, bili od partijske birokracije propisani, šablonskim optimizmom prožeti. Likovna interpretacije lica, tijela, draperije ili pejzaža je uvijek bila šablonizirana, ista!

Danas je po drugoj osnovi sve šablon! Na izložbama ne znaš više ko je ko, dok se ponizno ne sagneš pred veličinom autora, da mu ispod slike izloženoga rada, pročitaš kompjuterom napisano cijenjeno ime? 

 

Rekli bi zavladao pravi 'socrealizam'. Ko ima bolji kompjuter, bolji je slikar. Fotoschop i  njegovi standarni 'aquarelle efekti' su postali kreativnost naprednog modernog autora? Oni konzervativniji, tradicionalisti koriste još epidiaskop? Uzmeš tuđu fotku pa kopiraš! Tako je suvremena 'kritika', koja i svojim izborima “epigon autora”, negira talent, individualitet, širokogrudno prihvatila taj termin pežorativnog značenja, iako ga de facto kod nas nije ni bilo, u onom njegovom izvornom liku, kao ni samog komunizma u tom rigidno propagiranom obliku. Mi smo imali samoupravljanje! “Samo se upravlja” je bila poštapalica. Sada se “samo privatizira”, rasprodaje, dok šta ima i traje? 

 

I gle čuda pojavio se „socrealizam“ u struci kritike. Kritika uvodi pravila. Ona postaje kreativna. Vlada zaključak da naručena slika ili kip nije umjetnost. Da politika ne ide zajedno sa umjetnošću?

 

Rubens bio diplomata. El Greko inkvizicija? Kompletna renesansa, barok, rokoko, pa sve do impresionizama bila je narudžba u umjetnosti, a nakon toga tržna ponuda te iste?

 

U umjetnosti je jedino pravilo, da nema pravila!

Sama tematika socijalističke izgradnje, ili NOB borbe, ne podrazumijeva da je to taj vampirski pravac 'socrealizam'. 

 

„Socrealizam“ da bi zadovoljio svoje značenje, mora biti bez ličnog karaktera i osjećaja, samo štura propaganda, što naši umjetnici uglavnom nisu znali, ili zbog svog hedonizma i šlamperaja, nisu mogli da postignu. Tako da partizanske kolone Frane Šimunovića, ili NOB radovi sa tematikom NOB-a, od Murtića, nemaju veze sa „socrealizmom“. Slikari kao što je Slavko Pengov koji je najkonkretniji u socijalističkom angažmanu, nije 'socrealista' jer se sa svojim prepozantljivim ličnim stilom, nameće iznad same teme i svoje vidljive ilustrativnosti. Odmah je prepoznatljiv. 

 

Slavko Pengov- Skupština Slovenije danas:

 

 

Petar Lubarda, socrealistička faza:

 

 

Marijan Detoni, otac apstraktnog slikarstva, Fanazija oronulog mosta, Prelaz preko Neretve

 

 

 

Ismet Mujezinović, 'Prelaz preko Neretve', replika slike u Izvršnom viječu Beograd, sasvim drugačija poetika?

 

 

Tamo negdje 50 je Ismet "Prelaz preko Neretve", sliku nagrađenu prvom saveznom nagradom, izlagao na XXV. Venecijanskom bijenalu u Giardinima, Yu paviljonu i Italijanska kritika je u toj slici prepoznavala samo renesansno slikarstvo. Nikome nije na pamet palo da to ima ikakve veze sa „socrealizmom“. Dramatika, ispačene face i depresivna atmosfera data sa širokim potezima i komplikovanom, harmoniziranom kompozicijom, van svakog uvriježenog šablona i za njega karakterističnim, specifičnim rukopisom, samo za nepismenu budalu može biti „socrealizam“!  Tako je isto sa 2. saveznom nagradom nagrađenom slikom Mješalica!

 

Osim toga poznata je činjenica da je KP nakon INFORMBIRO-a pedesetih godina javno propagirala prelaz na modernu umjetnost, zapadne provenijencije. Prvi nakon Marijana Detonija u tome je bio Edo Murtić, sa svojim slikama nastalim u SAD, i nakon povratka u Jugoslaviju.

 

Oto Bihalji- Merin je bio propagator tog partijskoga stava. 

 

Apstrakcija je od tada bila poželjna na državnim izložbama. Realizam je nakon tog političkog preloma bio disidentstvo u strukovnim likovnim krugovima. 

 

Izvršena je umjetnička 'lustracija'. Slike sa tom tematikom su se izlagale samo na problemskim izložbama, koje tu tematiku demistificiraju. 

 

Lubarda tada 1953 slika za skupštinu Kosovski boj u stilu Guernice.

 

Interesantno je da Hegedušić slika nešto malo ranije (1949) Stubičku bitku u klasičnom Bruegelovom stilu?

 

 

 

Nekome je kao i Ismetu baš klasika bio izazov.

 

Zar ta tada započeta lustracija još do danas traje, teško je shvatiti.

 

Svako po svom sokaku, po kaldrmi klepeće nanulama, a mi klepećemo po našim tvrdim glavama!

 

Kažu danas da tada nije bilo slobode? Pa ko mi je mogao da zabrani da slikam što sam htio. Zašto moje slike danas izbacuju iz nekadašnjih 'totalitarnih' državnih prostora. Preslobodne im! Bezobrazne? Skaradne? Nema više na zidu dupeta u kancelarijama, sem kada ih neko uslika na pisaćem stolu državne institucije sa susjednog prozora? Rekli bi da danas umjesto socijalizma vlada opšta hipokrizija?

 

Recimo plakat za film 'Draga Irena' Nikole Stojanovića, je prošao ondašnju krutu cenzuru vlasti, a izuzetno je provokativan, za onoga koji to vidi. Jabuka u jabuci sa crvom načeta, ima svoju anatomsku funkciju i simboliku?

 

 

Muradif Čerimagić, slična tematika:

 

 

Danas neko tvrdi da u BiH nije bilo slobode stvaralaštva. Vladao je „socrealizam“ i gušio sve ostalo.

 

Treba znati neke činjenice, da je recimo tako zvani „romantizam“ u Beogradu nastao pod posrednim utjecajem Franje Likara, a direktnim likovnim angažmanom Smaila Karaila, Safeta Zeca i tadašnjih studenata Unkovića, Obralića koji su bili učenici Umjetničke škole u Sarajevu.

 

Da je Franjo Likar iste godine kada je nastao „Plastični Isus“, 1971/2 uradio to isto u svom ateljeu na filmskoj traci, ali BiH partija to nije smatrala opasnošću za sistem, pa nije dobio tri godine zatvora, kao Lazar Stojanović, nego samo nekoliko narudžbi za slike što poznate ličnosti prate u penziju.

 

Ivica Matić je imao film gdje na klozetu momak, ustvari on čita novine Politiku, i nakon toga povuće vodu da sapere, 'novinsku propagandu'?  Kod Bate Čengića u 'Uloga moje porodice u svjetskoj revoluciji', jedu sladoled iz skalpirane glave Staljina.

 

Prva erotika u Yu filmu je bila u „Bosna filmu“. „Hanka“ (Slavko Vorkapić) i „Male stvari“ (Boško Kosanović)!

 

Ko to danas smije, a svijet je prepun demokrata diktatora? Jedan kadar iz filma Sergeja Eizensteina razvali pola savremene kinematografije! Kada se shvati da je Prokofiev nakon jednog gledanja "Aleksandra Nevskog" komponovao muziku po vizuelnom ritmu, grafičkom diagramu slike kadra, i da to čitav film štima, ni kompjuter nema još tu kreativnu memoriju? A ta je filmska umjetnost puna socijalističko-komunističkog patosa! Znalcu tu ne smeta, nego mu se klanja i divi. Papak zijeva i nos čaćka u naše doba, a danas u mobitel pilji! 

 

Koliko je Django Reinhardt bio originalan po osnovo činjenice da nije imao sve prste na broju, a koliko je to bila njegova imaginativna moć, može samo poznavaoc muzike da dokuči. Ostali će samo u ritmu mrdati guzicama i njihati ramenima! 

 

Ko to danas iz ljubavi, unutrašnje potrebe umjetnost stvara, radi? 

 

Stvaraju po prigodnim globalnim programima, gdje se kvače na euro fondove, po osnovu, dana toga, ili toga. Zar to nije isto kao Partijska naredba? Plati pa žvači? Žvakaća nakon dva minuta nema više ukusa. Postaje samo tik, prazna navika!

 

Ko bi danas imao hrabrosti da ovakvu sliku jednom državniku pokloni. Imala je BiH partijska struktura, sa Hamdijom Pozdercom, pokroviteljem stvaranja ALU i Akademije scenskih umjetnosti!

 

"Žuti povjetarac", slika 180x180 cm poklonjena Titu za rođendan, danas po mojoj informaciji visi u kancelariji uprave. Nemaju hrabrosti da je stave u postavku, ili ne žele remetiti javnu mislenost o bivšem 'totalitarnom režimu'. Nekome izgleda odgovara da svako piše "svoju novu istoriju".

 

Žuti povjetarac:

 

 

Grafika BiH je sedamdesetih bila u žiži Jugoslavenske i Evropske kritike. Nagrade Hoze, Berbera, Aleksića, Dragulja, Kragulja, Tikveše su bile dokaz tome. Jedini je problem bio da smo mi morali ići preko već uhodanih centara, kao što su Zagreb, Ljubljana, Beograd i da su oni tamo normalno, prvo svoje piliće nahranili, pa nama, ako je šta ostalo. Tragedija je u tome da i ono naše promocije što je bilo, je činjenično stanje da smo bili đaci tih istih sredina i po tom ključu uglavnom birani i izlagani. U BiH nikada ni jedan kustos nikoga nije van BiH afirmirao.

 

Čak šta više, mi smo svojim privatnim vezama ponekoga od kustosa vani promovirali, kada bi nas zbog državnog birokratskog prosedea u formalnoj 'organizaciji' galerije, vani izlagali. Recimo, ja UGBIH na izložbi u Muzeju, u Lundu, ili Mustafa Brdarić organizujući izložbu u Ferrari, u Palazzo dei diamanti.

 

Da ne budem nepravedan, iznimka je Dunja Blažević, koja je de facto bila u posjeti Sarajevu i za relativno kratko vrijeme puno uradila na promociji mlađe generacije, uglavnom konceptualnih umjetnika.

 

Svaki kustos ima svoje afinitete, pa je za demokraciju, samo jedan za državu nedovoljan, a još gore je, ako su svi po provincijalnom receptu, istih afiniteta?

 

Naopako okrenuta situacija u odnosu na tada poznate Yugo promotore: Vera Horvat Pintarić-Nove tendencije-Zagreb, Knifer, Šutej. Katarina Ambrozić- Nova figuracija, Medijala-Beograd, Petlevski, Vlado Veličković  i Zoran Kržišnik, grafički bijenale, Ljubljanska grafička škola-Janez Bernik, Jemc, Cijuha,..... 

 

Zoran Kržišnik je za BiH scenu najviše uradio preko grupe „66“, kako su njeni stalni članovi bili Hozo i Zaimović. I sam sam u njegovoj organizaciji dobio nagradu u Italiji na izložbi Il Premio Michetti. 

 

Moram još spomenuti i Predraga Matvejevića koji je pomagao u afirmaciji BiH umjetnika, i sam sam svoju prvu nagradu za slikarstvo dobio na Salonu mladih u Zagrebu, kada je on bio u žiriju.

 

To se i danas sa strane kustosa i galerija, muzeja, nastavlja, da se odmičemo od svojih autora i podilazimo stranim, iz regiona ili šire, ne bi li bili preko njihove karizme primijećeni, ali o tog brašna da znate nema pogače. Nema afirmacije preko tuđe grbače! 

 

U BiH je odvajkada svaki umjetnik sam kovač svoje sreće. "Uzdaj se use i u svoje kljuse" Baš primijećujem da nakon bujice novih domaćih glumaca u BiH filmovima, se vraćamo staroj praksi, angažmanu glumaca iz regiona, ili šire. 

 

"Indexi" su prvi bend koji je počeo tu vrstu muzike pjevati na našem jeziku! Sada su ga ponovo počeli zaboravljati. Sve više ih pjeva na engleskom? Svaka manifestacija ima tipično za provinciju i papanluk, naziv na stranom jeziku!

 

Kažu da jezik čuva naciju, a nacionalista kolko hoš, al svi bez svog jezika! Zar to nije logika kolonijalizma?

 

Ekonomika preživljavanja ne čini umjetnika, nego rigidnog 'socrealistu', ili siromašnog 'materijalistu'? Osim toga čitam u zadnje vrijeme da su nekada sve kulturno umjetničke institucije kod nas ustanovili političari, kao da u partiji prije nije bilo utjecajnih umjetnika i kulturnjaka. 

 

Slike heroje u Muzeju revolucije nije naručila partija, nego BiH slikari u tek osnovanom udruženju, a partija je samo dala svoj 'ateistički blagoslov', dok  im je privreda i radništvo obezbjedilo honorare. Po pravdi, treba svako da ima priznanje, za svoj dio zasluga.

A sada u vezi ideološkog pedigrea portreta heroja! Gospodo kritičari i kustosi, ako to niste znali oni nemaju blage veze sa 'socrealizmom'! To samo može da tvrdi neznalica ili štreber, što tuđe tendenciozne zaključke, kao papagaj ponavlja!

 

Svaki rektorat bilo kojeg malo bitnijeg univerziteta u svijetu ima iste takve, na isti način slikane, portrete bivših rektora u svom rektoratu! Jedina je razlika što neki od njih imaju na glavi Toge, a neki heroji na titovki ili kapi, u ovom slučaju petokrake! 

 

Ako je petokraka znak 'socrealizma' onda zbilja kustosi i Was ist kunst historičari trebaju da upišu kurs za likovni odgoj u bližoj osnovnoj školi! I ako niste posjetili četrdesetih, pedesetih koju ULUBiH izložbu, mogu vam sa pouzdanjem reći, da je sedamdeset posto tada izloženih slika bio pejzaž, mrtva priroda i pokoji portret, kao Selmanov momak u sombreru, ili neka slika socijalne tematike, kao Romanova djeca na ulicama. Ne sjećam se slika o izgradnji, one su bile na zidovima u kancelarijama raznih državnih institucija, fabrika kao i slika 'lokomotiva' u upravi preduzeća “Vaso Miskin Crni” itd....Kasnije su završile u depoima, gdje još možda čame, ako ih nisu pojeli miševi. U povjerenju miševi vole platno sa uljenom bojom. To im je specijalitet.....za razliku od kustosa, oni znaju da naručena umjetnost može biti ukusna, kvalitetna i za znalca vrijedna!

 

Da li miševi vole provinciju?

 

Normalno, jer su podrumi muzeja puni umjetnina, koje nikada nisu vidjele svijetlo dana, ili tu i tamo onog upaljenoga, pri otvorenju izložbi električnog svjetla. 

 

Nešto malo anlitike. Ako je Picasso španski slikar, a od svoje dvadesete godine je praktično u Parizu i sav kreativni proces mu se tamo razvijao, zašto Milivoje Uzelac nije BiH umjetnik. Rođen u Mostaru. U Banja Luki završio gimnaziju skupa sa Vilkom Gecanom i dobio prve instrukcije o slikarstvu, tamo na gimnaziji od Pere Popovića.

 

Otac fluksusa i performansa nekih 1920/7? Ako je Van Dongen to radio sa kupanjem u šampanjcu svojih mušterija za slikanje portreta, da bi ih sa njim na žurki zalio, u njega potopio, onda je i Uzelac svojim ekcesima preteča ekscesne umjetnosti!

 

Da li je Vladimir Becić bh. umjetnik, ako je imao u Blažuju atelje i u njemu slikao.

 

Da li je Omer Mujadžić BiH umjetnik, prvi koji je naslikao fudbalsku utakmicu, a nije navijao za Želju ili Sarajevo. Možda zato nije naš?

Omer Mujadžić 1929 godina:

 

 

Kolporterka:

 

 

Da li javnost zna za Tuzlaka Kristijana Krekovića? Ima svoj muzej u Palma de Mallorca, Peru:

 

 

 

Portret Gabrijela Jurkića:

 

 

Portretirao englesku kraljicu i švedskog kralja, pa čak i jedni naslikao 'Zmaja od Bosne' i nije bio socrealista?

 

 

Možda to nekoga impresionira?:

 

Ima takvih autora na sve strane oko nas, filmađija, animatora, glumaca, a da toga nismo svjesni!

 

Koliko ljudi, toliko čudi, ukusa i vrsta priznanja, ali ako je bilo šta naše, ne treba se stidjeti, jer imamo dva Nobelovca, tri Oskarovca i u Canessu (da li se ko sjeća da je naš prvi nagrađeni bio tamo Šahin Šišić, i to vrijeme kada je bio student?) Veneciji kojeg dobitnika, na Berlinalima više njih itd...

 

Provincija se toga stidi, a centar sa tim ponosi. Centar od drugih uzima, prisvaja, a provincija sve svoje nogom u dupe šuta! Provinciji je dovoljan iz svake grane umjetnosti po jedan “Art” predstavnik, normalno ako je iz partije na vlasti, a centar vrvi od mase raznih ideja i interesa, koje neko prizna, ili ne prizna. Uglavnom svijet se oko njihove vreve vrti! Centar promovira, a provincija to kao krava preživa!

 

A mi se vrtimo sami oko sebe, niko nam na putu nije, jer smo sve na vrijeme otjerali, čak i one iz davnine! Šta je sa mozaicima na Ilidži još iz rimske imperije?

 

Zakopani u zemlji čame, kao slike, kipovi i autori po muzejima i galerijama?

 

Mašala!

InfluencerART-/ Umjetnost koja koristi konfliktne situacije da bi se preko njih promovirala, bez konkretnog svog realiziranog djela. Umjetnost koja demistificira postojeće relevantno djelo, da bi tim činom uspostavila mistifikaciju sebe, kao nadvlade, supremata nad istim. Promotor je bitniji od stvaraoca, koji se po toj logici svodi na proizvodnoga radnika, umjetnik proleter, dok je InfluencerARTista poslodavac, kapitalista?

 

(DEP0 Portal/ak)