Htio ne htio ja osjetim miris roštilja i čujem neku davnu muziku. Svečani Paradni marš, kojim su nas budili u nezaboravne prvomajske zore, kada nam se i po najgorem vremenskom kijametu činilo da sija sunce socijalizma što će nas odvesti na sanjane staze komunizma. Kada će svi imati isto i niko neće biti gore, a niko dole. Gdje će radnik biti gospodar svoje sudbine u društvu u kojem neće biti ni gladi, ni korupcije, ni zaraza. 

Zato mi dozvolite da i ovog divnog Prvog maja maštam da smo svi na nekim livadama uz veselo pucketanje vatrica i bujicu pitanja kad će zaporci, jesu li zagorjeli čevapčići? Da uz oštre taktove Paradnog marša i pobjedosno lupanje vojničkih cokula zaronim u prošlost u kojoj je bilo samo krzamka, pljuskavica, ponekada TBC, ali zato nikada korone karantina, što će sigurno donijeti neke nove bolešćine. 

…Od svih svjetskih bulevara ovaj mi je bio najduži i najdosadniji. Kada su me u godinama dječačkim vodili prema nekom od vagona zakačenim za uspuhalu lokomotivu parnjaču, činilo mi se da me vuku ka mučilištu.

Ovih dana čudio sam se kako se jadna široka cesta može tako smanjiti, skratiti. Prošao sam je za minut, dva u par koraka. I u trenu se vratio decenijama unatrag na naš bulevar što je od raje, od mjesta gdje danas palata Skupštine BiH, vodio ka, kako su je tada zvali, Normalnoj ili Novoj stanici. 

Ponovo sam bio u martu ili aprilu, nije važno. Vidio čete vojnika u strogom, marševskom koraku kako od jutra do povečerja udaraju po asfaltu da cijeli Marijin Dvor odjekuje. Vježbe za Prvomajsku paradu uvijek su išle s onim gromoglasnim odsječnim oficirskim – lijeva, lijeva! Dobovanje cokula uklopilo se u harmonične ritmove velikog orkestra vojne glazbe.

E, ti duvači u razne manje ili veće limene trube za nas su bili glavni, a ne oni jadni mladići, što su im se obrazi tresli pri svakom udaru noge u kao pod konac pravom žestokom stupanju. Dok su oni nabijali žuljeve i potoke znoja po leđima, mi smo upijali samo pokrete i napuhane obraze muzičara. Divili smo im se, a i zavidjeli. Sam pogled na zlatne instrumente bio je doživljaj, a kamoli tek probati duvati u njih. 

Klinci kao klinci, pokušavali smo nekako da dođemo do piska truba, molili glazbenike da nam dozvole. Ali, stroge, ozbiljne čike u zategnutim uniformama bile su neumoljivije od nezaboravnih drugova milicajca iz sjećanja straha, što su se šepurili kada bi nam oteli loptu zbog igranja "na male" po tada pustim ulicama centra Sarajeva, a mi za njima trčali moleći ih da nam vrate prve plastične buba mare…

E, kad ti uobraženi muzičari nisu htjeli milom, natjeraće njih juniorska raja silom. A sila nije ležala u topuzu nego u maloj, malenoj kriški tada skupih limunova koje smo pažljivo otuđivali od naših mamica.

S kiselom municijom u rukama jedva smo čekali nastup vojnika u paradnom stroju i važne glazbenike sa usnama na gotovs za puhanje punim plućima kada dični dirigent žustro da znak. Kada bi započeli s onim čuvenim “Paradnim maršom”, kojim se i Tito dočekivao, mi bi mangupski, jedan za drugim, kružili ispred notnih knjižica, polagano ližući kriške žutog voća ili povrća. Neki su me uvjeravali da je to, ipak, voćka kao narandža. Ali kakvo je to voće kada možeš pojesti samo jednu ili nijednu krišku i uz to se još ježiš od muke, dok se usta spontano pune pljuvačkom zbog koje ne možeš govoriti, disati. 

Uh, i sada samo kada pomenem riječ - limun, jezik mi se ukoči i usta počnu prvo sušiti, pa plaviti, a kamoli tek da ga ližem kao nekada.

E, sada možete zamisliti kako je bilo onim uparađenim, važnim majstorima puhanja u velike i male trube dok im četa klinaca veselo pred očima maše kriškama limuna. Lagano ližući ili cijedeći da kapljica kapljicu stiže. Glazba bi iz trenutka u trenutak postajala tiša sve dok i posljednji trubač ne bi bio savladan moćima limunske kiseline što se cjedila iz naših ruku. S ustima punim nekontrolisano nakupljene pljuvačke, što zaustavlja svako napuhivanje zraka u utrobe božanstvenih instrumenata, slijedila bi bijesna trka za mangupima sa Vilsonovog šetališta. Jednom me sustigao krupni bubnjar. Još na leđima osjećam njegovu tešku palicu.

Ne hvalim se, ali smo već u taj vakat, kao mali valteri, slutili da Jugoslovenska narodna armija postaje sve manje narodna. Bili smo prvi koji smo krenuli u jaki limunski napad na JNA, kao da smo znali da dolaze devedesete i sve ono...

Nezaboravne zvuke limene glazbe ponovo sam začuo u Željezničkom kulturno umjetničkom društvu “Vaso Miskin Crni”. Uplovio sam u svijet blještavih pozlaćenih truba. Godinama svirao na raznim svečanostima, vjenčanjima, sahranama. Vodila me truba tamo gdje su samo odabrani dječaci i mladići mogli. Vidio sam i upoznao najveće sinove naših naroda i narodnosti, bez entiteta. Svirao na Sutjesci, Tjentištu, kada su došaptavali da je Tito smijenio Rankovića. Nisam imao pojma ko je taj, ali sam primjećivao po ljudima sa petokrakama i ordenjima da je neko važan i da nas očekuju teški dani. 

Tog dana muzicirali smo kraće nego što je bilo planirano. Srećom, uvijek je ispred nas bio vedri nasmijani dirigent barba Rudi Jurić, što je odnjegovao generacije mladića sa trubom koji su poslije oduševljavali sa plesnih ili festivalskih pozornica. Ali i on je tog dana bio nešto tiši, iz njegovog instrumenta izlazio je sve prigušeniji ton. Kao da je neko s kriškom limuna došao i pred njegovu trubu.

Već sam bio zaboravio na Tjentište kada smo jednog Prvog maja, u cik zore, ponosno budili Sarajlije. Muzikom najavljujući rađanje još jednog velikog dana što su ga decenijama slavili proleteri svih, još i danas neujedinjenih zemalja, ne samo našeg prokletog Balkana. Sa uzvišenom radošću u srcu bacao sam poglede na prozore što su se užurbano otvarali i na načičkane, još pospane, glave. Sa prvog sprata jedne lijepe kuće oko današnje Gume što gori, veselo su u ritmu našeg marša mahala dva dječaka. I kada smo bili koji metar od njihovog prozora, naglo su ispružili ruke i šakama lagano započeli cijediti kriške jarko žutih limunova. Sa puhanjem sam izdržao još minut, dva, i onda me pljuvačka zagušila. Moja truba je zamukla. Još i danas se sjećam ljutitog pogleda uvijek blagog barba Rudija…

Ne znam gdje su danas ti nekadašnji limun vragolani? Nadam se da se nisu u onom maju, kada su zauvijek zaboravljene parade i marširanja JNA, zaputili na ćuke oko Šehera da kroz razne okulare posmatraju dojučerašnje komšije.

Ponekada se pitam bi li istorija bila drukčija da smo imali dovoljno žutog kiselog voća. Možda smo mogli ranije zaustaviti jednu armiju koja je kao zadnja kurva prevarila rođeni narod.

I zbog svega ovoga više mi ni prvomajski uranci, bekani na ražnju, ćevapi na roštilju, nisu slatki kao u onaj vakat dok smo bezbrižno slušali usklađeni bat vojničkih čizama i taktova paradnog marša.

A i vrijeme više ne prati proletere, vječne gubitnike. Za 1. maj neće biti povišica, ni novih radnih mjesta. Nego nastavak poplave otkaza kojima ovi divlji kapitalisti u regionu nam slave nenadani dar svjetske epidemiološke sudbine. Korona im je došla kec na desetku. A, tek respiratori i kojekakvi testovi i maske...

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook