Izvor:Prometej.ba
Piše: Tarik Haverić

Teško da ima obaviještenih osoba starijih od 40 godina koje se ne sjećaju da je 2006. godine Haris Silajdžić, predsjednik Stranke za BiH, minirao u Predstavničkom domu PS BiH tzv. Aprilski paket, jedinstvenu priliku da se barem djelomično reformira glomazni institucionalni aparat naše zemlje, racionaliziraju procedure skupštinskog odlučivanja i ukupan politički proces saobrazi evropskim demokratskim standardima. Ono, međutim, čega se niko ne sjeća, jer je nestalo iz kolektivnog pamćenja kao beskorisno, jesu razlozi koje je Silajdžić u to vrijeme navodio pravdajući svoju odluku. A sigurno je navodio neke razloge, koji su njemu i njegovim saradnicima možda čak izgledali uvjerljivi…

Slična budućnost čeka i argumente koje je Željko Komšić, ličnost godine po izboru Dana, iznio u intervjuu za ovaj magazin (1075, januar 2020, ss. 12-17) pravdajući odluku da se njegova stranka, Demokratska fronta, povuče iz većine u Skupštini Kantona Sarajevo: povijest će pamtiti podatak da je on, Željko Komšić, srušio kantonalnu vladu koja je bila jedina zrela šansa ove zemlje nakon Aprilskog paketa, dok će njegova blijeda, neuvjerljiva i povremeno smiješna opravdanja toga čina pasti u zaborav. Sudbina njegove Demokratske fronte neće se mnogo razlikovati od sudbine Silajdžićeve Stranke za BiH: nastavit će se tendencija gubljenja biračke podrške, primjetna u protekla dva izborna ciklusa (skoro dvije trećine glasova manje u četiri godine!), sve dok se ne zaboravi ko su bili, za šta su se zalagali i zašto su uopšte postojali.

Povijest će pamtiti podatak da je on, Željko Komšić, srušio kantonalnu vladu koja je bila jedina zrela šansa ove zemlje nakon Aprilskog paketa, dok će njegova blijeda, neuvjerljiva i povremeno smiješna opravdanja toga čina pasti u zaborav

Komšićeva objašnjenja razasuta su u više nastupa i tekstova, no intervju u Danima donosi njihov sukus, pa ga uzimam kao summu svega što bi predsjednik Demokratske fronte tim povodom imao da kaže. I koliko god ta objašnjenja bila beznačajna iz perspektive bliske budućnosti, danas im treba posvetiti pažnju, jer pomažu da se omeđi širi problemski kompleks političke svijesti i političke kulture koji po značaju višestruko nadilazi fenomen vulgarnih golubova-prevrtanera u bosanskohercegovačkoj politici. Međutim, nije ih moguće razmatrati odvojeno od niza tekstova na portalima i društvenim mrežama, u kojima Komšićevi bliski saradnici kao i šačica sarajevskih publicista i novinara (bivših i sadašnjih) energično brane njegovu odluku da (opet) uđe u koaliciju s nacionalnim strankama i isporuči Vladu KS kao znak dobre volje: naime, »država je u pitanju«.

Da, Komšićeva odluka da stupi u koaliciju sa SDA i uključi se u bošnjački blok navodno je motivirana višim interesima, i oni politički subjekti koji su odbili da pristupe »državotvornoj koaliciji« našli su se pod sasređenom vatrom Twitter-patriota. Dominantna crta prilogâ ovih potonjih jest ogromno divljenje prema vlastitoj dalekovidosti i političkoj pronicljivosti, i prezir prema svakome ko ne prihvata da se država Bosna i Hercegovina brani tako što se strankama na vlasti pomaže da nastave s praksom koja je državu i dovela u opasnost.

Bez obzira da li ti mislioci države uzimaju Komšićeve argumente pa ih razrađuju ili ih on preuzima od njih pa ih ne razrađuje, ono što im je zajedničko jest bolesna fiksacija na Našu stranku i sinhronizirani napori da se građanstvo uvjeri kako su Naša stranka i SDP glavni neprijatelji samostalne, suverene i demokratske Bosne i Hercegovine.

Vertikala na preskoke

I Komšićev intervju u Danima i prilozi mislilaca države u njegovoj službi su, kako bi rekli postmodernisti, dvostruko kodirani: oni govore jedno da bi rekli drugo a prešutjeli treće. Ogromnu pažnju posvećuju trivijalnim problemima, dokazujući najčešće ono što niko ne osporava i zatrpavajući javni prostor lavinom odgovora na pogrešna pitanja smišljena da niko ne postavi prava.

Bez obzira da li ti mislioci države uzimaju Komšićeve argumente pa ih razrađuju ili ih on preuzima od njih pa ih ne razrađuje, ono što im je zajedničko jest bolesna fiksacija na Našu stranku i sinhronizirani napori da se građanstvo uvjeri kako su Naša stranka i SDP glavni neprijatelji samostalne, suverene i demokratske Bosne i Hercegovine

I u tome su, treba priznati, uspješni, jer se samo malobrojni pitaju na koji način isključenost SDA iz vlasti u Kantonu Sarajevo ugrožava put Bosne i Hercegovine u NATO. Tipski odgovor koji se ovima nudi jest da se koalicija sklapa »po vertikali«, tj. da cijeli paket-aranžman podrazumijeva jedinstvenu vlast od Vijeća ministara preko Vlade Federacije do kantonalnih vlada. Veliki državni cilj je, naravno, Vijeće ministara, jer je imenovanje Zorana Tegeltije uslov koji je Milorad Dodik postavio za slanje ANP-a u Bruxelles, a Vlada KS je tu kao neka kolateralna šteta, što će shvatiti i prihvatiti svaki pravi patriot…

No Dodik nije ništa uslovio rušenjem vlade Šestorke u Kantonu Sarajevo, to je od Komšića tražila Stranka demokratske akcije i on je pristao, siguran u svoju harizmu: ako su njegovi simpatizeri povjerovali da je stupio u bošnjački blok kako bi »sačuvao multietničnost stranke«, povjerovat će i da je razvalio vladu Šestorke kako bi NATO zaštitio BiH od svake buduće agresije.

Da je »državotvorna koalicija po vertikali« šarena laža smišljena da se zaustavi raskrinkavanje kriminalnih radnji SDA u Kantonu Sarajevo u koje se upustila vlada Šestorke – to je bjelodano danas, kada je jedna stepenica u državnoj organizaciji preskočena. Naime, još nema izvršne vlasti Federacije BiH koja je navodno bila dio paketa, a SDA s partnerima ne žuri da je obrazuje ni s desetim dijelom energije s kojom to čini u Kantonu Sarajevo. 

Nije tajna da HDZ BiH uslovljava sklapanje Vlade FBiH izmjenama izbornog zakona koje Komšiću ne odgovaraju, pa dopredsjednik Demokratske fronte Dženan Đonlagić u istoj emisiji u kojoj potvrđuje da se vlast »formira odozgo prema dole« podsjeća, s naivnošću francuske sobarice, da ne treba uslovljavati »imenovanje nove vlade FBiH … nečim što je zapravo pitanje državnog nivoa vlasti«, jer da su »izmjene izbornog zakona … pitanje za Parlamentarnu skupštinu BiH«. S tom tvrdnjom bi se složili svi radni ljudi, građani i patrioti, uključujući i pisca ovih redova – ako bi Đonlagić objasnio zašto treba uslovljavati obrazovanje državne razine vlasti smjenom jedne kantonalne vlade.

Da je »državotvorna koalicija po vertikali« šarena laža smišljena da se zaustavi raskrinkavanje kriminalnih radnji SDA u Kantonu Sarajevo u koje se upustila vlada Šestorke – to je bjelodano danas, kada je jedna stepenica u državnoj organizaciji preskočena

Budući da sistemska objašnjenja o »koalicionoj vertikali« očito ne drže vodu, Komšić i mislioci države nalaze dodatne, »konkretne« razloge da se distanciraju od Šestorke. Naprimjer, Demokratska fronta ulazi u koaliciju sa SDA zato što je Vlada Kantona Sarajevo korumpirana (da, svi pamtimo onaj historijski snimak na kojem Fortina mati traži da se jedna torba zlata sačuva za njenog Edina!). I ima, brate, nepravilnosti u zapošljavanju – neko je primio nečiju sestru, i tu praksu ćemo promijeniti udružujući se sa strankom koja na industrijskoj osnovi prodaje mjesta u državnim preduzećima. Konačno, ako to nije dovoljno, SDA je hoćeš-nećeš dobila relativnu većinu na izborima i izražava volju naroda, i samo treba zaboraviti, iz patriotske dužnosti, sve predočene dokaze o krađi izbora u oktobru 2018. i pisana uputstva članovima biračkih odbora kako da falsificiraju glasačke listiće… 

Sam Komšić kao jedan od razloga za nezadovoljstvo radom skupštinske većine u KS navodi lakrdiju sa Zukorlićem, i u tome pokazuje nepokolebljivu principijelnost čak i nakon što je njegov novi/stari partner Bakir Izetbegović otkrio da je odluka o rušenju Vlade KS bila donesena u maju 2019, kada Zukorlića (ni helikoptera!) nije bilo na pomolu. (Uzgred budi rečeno, nakon što je Komšićeva odluka izazvala val žestokih reakcija među njegovim dotadašnjim simpatizerima, bilo je kod mislilaca države mlakih pokušaja da se ona relativizira podsjećanjem da je »ovdašnju javnost izdao i Fahrudin Radončić«, a da se »gnjev svalio na prvog«, dok »drugog nije ni okrznuo«. No Fahrudina Radončića niko nikada nije optužio za poštenje i dosljednost, pa je ukazivanje na njegovu sklonost ka »izdajama javnosti« korisno koliko i soljenje mora. Zahtjev da se isti kriteriji primijene na Komšića, od kojeg se nekakvo moralno ponašanje ipak očekivalo, i Radončića, čija je politička amoralnost poznata, najviše štete nanosi samom Komšiću.)

Fahrudina Radončića niko nikada nije optužio za poštenje i dosljednost, pa je ukazivanje na njegovu sklonost ka »izdajama javnosti« korisno koliko i soljenje mora

No ako je Komšićeva glumljena uvjerenost u valjanost razloga za raskid čitaocima povremeno čak i zabavna, to se ne može reći za ključni motiv koji mu je toliko važan da je izvučen u naslov intervjua u Danima: »Ja sam antifašista, a Busuladžić?«. Jer, način na koji Željko Komšić interpretira činjenicu da Bosanskohercegovački blok u Skupštini KS više ne insistira na provođenju odluke o promjeni imena OŠ Mustafa Busuladžić izaziva ozbiljnu sumnju u elementarne sposobnosti šefa države da shvati djelatnost kojom se profesionalno bavi. Programske koalicije ideološki raznorodnih stranaka pretpostavljaju da svaka mora odustati od dijela svojih zahtjeva. 

Tako je u Sarajevu održana Parada ponosa, unatoč neodobravanju Naroda i pravde, i tako se jedna osnovna škola i dalje zove po kolaboracionistu Mustafi Busuladžiću, unatoč protivljenju Naše stranke i SDP-a. To se zove politika, i u ovom slučaju mudra politika, što očito nije jasno Željku Komšiću koji to navodi kao primjer nedosljednosti Bosanskohercegovačkog bloka kome je »džumbus« oko Busuladžića navodno poslužio samo za skupljanje glasova (»Je li iko to pomenuo kad se došlo do vlasti?«). Stoga s nestrpljenjem očekujem izglednu Komšićevu posjetu prijateljskoj i neutralnoj Austriji, kojom će prilikom ovaj gavriloprincipijelni političar iz Sarajeva natrljati nos vice-kancelaru Werneru Kogleru čiji su Zeleni skupljali glasove u kampanji šatro tematizirajući različita ekološka i socijalna pitanja, samo zato da bi danas sklopili koaliciju s Kurzovom Narodnom strankom i prodali se za mjesto u vlasti… Kogler će, predvidivo, pokušati da objasni Komšiću da je koalicija rezultat pregovora koji su trajali sedmicama, usredsređenih na »budžet, poreze, imigraciju, klimu i političku transparentnost«, i da se upravo oko jednog još detaljnijeg programa obrazovala, baš u njegovoj zemlji, vlada Kantona Sarajevo čiji rad Austrija sa zanimanjem prati – no Željko se neće dati smesti: sve je to da se zgrabi milijarda!

Da, milijarda je Komšićeva omiljena figura, okrugla brojka koja svima sve govori. »Oni pričaju«, kaže Komšić, »o milijardi godišnje budžetskog novca, ja pričam o ANP-u i Izbornom zakonu«. Konfrontirajući sebe, šefa države, s kantonalnim poslanicima smještenim dva institucionalna sprata niže, Komšić sugerira da »oni« ne treba da se petljaju u svoj posao, a to je upravo da milijardu prikupljenu od građana što svrsishodnije i transparentnije rasporede na dobra i usluge koje država daje, već treba da »pričaju o ANP-u i Izbornom zakonu« iako o njima ne odlučuju, a brigu o milijardi da prepuste rukovodstvima državotvornih stranaka – ako su pravi patrioti!

Koalicija Šestorke nastala je na oko 300 mjera u čije ostvarivanje treba utrošiti »milijardu«, što je javnosti poznato, dok je nova koalicija kojoj se Komšić priklonio nastala na politici »Pržikravu kupi, 18 potpisa skupi« – što je javnosti također poznato

Inače, aluzije i nedovršene misli glavna su odlika Komšićevog ličnog stila. Nedovršene, jer je svima sve jasno, pa on ni ne treba da išta objašnjava – dovoljno govori njegov pravednički gnjev. I kada zagrmi, polemizirajući s političkim protivnicima, »ja sam za Bosnu (pravdu, istinu, slobodu…)«, treba da zaključimo da su oni protiv Bosne (pravde, istine, slobode…) samim time što su protiv njega. »Oni kažu – milijarda. Pa milijarda je državna«, zakucava Komšić, i ta tvrdnja treba da uvjeri čitaoce da poslanici Naše stranke, SDP-a, NBL-a i NiP-a u Skupštini KS troše budžetska sredstva kao privatna a on ih poziva na red. »Kakva je to politika – zgrabi milijardu«, pita dalje Komšić, ne kazujući ko je formulirao i ko provodi takvu politiku. Sasvim suprotno, koalicija Šestorke nastala je na oko 300 mjera u čije ostvarivanje treba utrošiti »milijardu«, što je javnosti poznato, dok je nova koalicija kojoj se Komšić priklonio nastala na politici »Pržikravu kupi, 18 potpisa skupi« – što je javnosti također poznato.

Nastavak teksta čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)