Spektakularna premijera u tek otvorenoj Skenderiji

Ratni spektakl "Birka na Neretvi" svoju premijeru imao je u tek izgrađenom centru Skenderija, u Sarajevu. Snimljen je 1969. godine u međunarodnoj koprodukciji sa Italijom i Zapadnom Njemačkom  na čelu sa „Bosna filmom“ iz Sarajeva.   Zasnovan je na istinitim događajima iz Drugog svetskog rata – realizaciji strateškog plana udruženog napada sila Osovine na jugoslovenske partizane koji su se povlačili sa ranjenicima 1943. godine. Filmski centar Sarajevo je osigurao prava za prikazivanje ovoga filma na izložbi.

Gradiozan poduhvat Veljka Bulajića, ali i cijele bivše Jugoslavije snimljen je prije ravno 50 godina i takav projekat se sasvim sigurno neće ponoviti. Ogroman broj statista sastavljen uglavnom od vojnika tadašnje JNA, mehanizacija, budžet koji, zapravo, nikada nije jasno utvrđen, ali se zna da je premašio millione dolara, krem jugoslovenskog glumišta, inostrane zvijezde, poput Jula Brinera, Orsona Velsa, Sergeja Bondarčuka, Entonija Dosona, Franka Nera...

Povodom 50 godina od premijere filma, u Filmskoj galeriji Kulturnog centra Beograda otvorena je dokumentarna izložba "Put do slobode mora biti čist", koju je priredila Maja Medić. Naziv izložbe je preuzeta replika komandira Ivana (u tumačenju Lojze Rozmana) iz samog filma. Izložba je, rečeno je na otvaranju, pripremana u dogovoru sa Veljkom Bulajićem, koji iz zdravstvenih razloga nije mogao da dođe u Beograd, piše Mondo.rs.

Izložba je otvorena pjesmom "Padaj silo i nepravdo" u izvođenju antifašističkog hora "Naše pjesme", a kako je primijetio filmski kritičar Miroljub Stojanović ovaj film izuzetno važan u vrijeme narastajućeg fašizma u cijeloj Evropi.

Ova pjesma, odnosno scene kada se pjesma razlegne iz grla ranjenika i tifusara, jedna je od najupečatljivijih u filmu. U trenutku kada združene njemačke i ustaške snage napadaju grad, partizani i civili počinju prkosnu pesmu koja odzvanja što ostavlja u čudu njemačkog oficira (Hardi Kriger) koji predvodi napad. Zapravo je to jedan od katarzičkih momenata u filmu, koji pokazuje moral i odlučnost tadašnjih boraca da se odupru zlu.

Zasnovan na istinitim događajima iz Drugog svjetskog rata, zapravo realizaciji strateškog plana udruženog napada sila Osovine na jugoslovenske partizane koji su se povlačili sa ranjenicima 1943. godine, ovaj film bio je u službi tadašnjeg režima Josipa Broza Tita sa jasnim ciljem da se populariše Jugoslavija, a Veljko Bulajić je bio izabran da bude vođa cijelog projekta, što je on objeručke prihvatio.

"Jeste, ja sam uvijek bio režimski reditelj i toga se ne stidim. Radio sam za svoju domovinu, donio sam joj slavu i novac", izjavio je jednom prilikom Veljko Bulajić.

"Bitka na Neretvi" je bio ratni spektakl, kako su ga i promovisali u zapadnim medijima. Čuveni Pablo Pikaso uradio je plakat za film za zapadno tržište, a ovo ostvarenje otkupljeno je u mnogim zemljama i bilo jedno od najgledanijih, recimo u Japanu, gdje ga je gledalo 3,5 miliona ljudi, u Italiji 2,5 miliona (tamo je prikazivan u 8.200 bioskopa, a verzija za italijansko tržište bila je kraća za oko 30 minuta u odnosu na jugoslovensko).

Tito je, naravno, bio na premijeri.

Ipak, ovaj film nikada nije bio "miljenik". Uvijek se na njega gledalo ideološki i politički i gotovo da je samo u tragovima on zaista i bio predmet filmske kritike i analize. Nesumnjivo da je riječ o ratnom filmu, ali da on prije svega priča o humanosti, hrabrosti, junaštvu, otporu zlu. Nesumnjivo je i da je film imao mane, recimo nedostaje snažnija i cjelovitija dramska priča oko glavnih likova.

"U ovom filmu se za nas, domaće glumce, vodila još jedna velika bitka - u nama. Veliki i težak zadatak bio je igrati sa tako poznatim glumačkim imenima, koja su nas, sa druge strane, ponijela da damo svoje najbolje kreacije. Slažem se sa Veljkom Bulajićem da je ovo najmanje ratni film. Prije svega, to je film o humanosti i kao takav treba da nas predstavlja u svijetu", govorio je poslije premijere Velimir Bata Živojinović, koji je činio jake domaće adute, uz Ljubišu Samardžića, Milenu Dravić, Borisa Dvornika.

SNIMANJE I BUDŽET FILMA

Poslije višegodišnjih priprema, snimanje je, najprije, dva puta odlagano - jednom zbog zemljotresa u Skoplju, a drugi put su se "ispriječile" takozvane privredne reforme. Prva klapa pala je 25. oktobra 1967. Snimalo se šest mjeseci, a trećina filma snimana je na snijegu, u dubokom minusu. Bilo je mnogo povrijeđenih, bolesnih... U snimanju je učestvovalo oko 10.000 aktivnih vojnika tadašnje Jugoslovenske narodne armije, koji su bili statisti i naravno nisu bili plaćeni, ali su podnijeli najveći teret.

Zanimljivo je da je naredbom tadašnjeg Sekretarijata za narodnu odbranu vojnicima-statistima je pojačana hrana sa tri na pet obroka pa su se ugojili, zbog čega je reditelj bio primoran da "tifusare" traži među civilima. Zbog upotrebe granata, bombi, eksploziva, Bugojno (u kojem je snimana scena bombardovanja Bihaća) je poslije snimanja izgledao kao poslije bombardovanja. Ruševine, paljevine, polomljeni izlozi... a greškom je raznijet i pravi trezor sa novcem.

Film je snimljen za godinu i po dana, uz ogroman napor cijele jugoslovenske kinematografije, ali i cijelog društva i države. U filmu "Bitka na Neretvi" učestvovale sve jugoslovenske filmske kuće u koprodukciji sa Italijom i Zapadnom Njemačkom. "Neretva" je tada bila pozvana da otvori Kanski festival i da zatvori Venecijanski festival.

"Ja sam najsretniji Jugosloven! Ovo je moj film, moje autorsko djelo, jer sam ga snimio onako kako sam htio, bez ikakvog utjecaja i upliva sa strane", govorio je Veljko Bulajić poslije premijere u sarajevskoj dvorani "Skenderija" 29. novembra 1969. godine.

Govorilo se da je za film potrošeno 4,5 miliona dolara, ali prema ocjeni ozbiljnih svjetskih profesionalaca iz oblasti kinematografije on je koštao oko 12 miliona dolara, što je bilo nestvarno za ondašnju Jugoslaviju, istakao je direktor Jugoslovenske kinoteke Jugoslav Pantelić.

Fotografije sa izložbe, kao i nastavak teksta o kontraverzama koje su pratile film "Bitka na Neretvi" možete pogledati ovdje.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)