Piše: Jasmin DURAKOVIĆ

Foto: Halid Kuburović

Da art performance može i kod nas biti kulturni i društveni događaj prve klase, pokazao je Aleksandar Saša Bukvić na otvaranju svoje velike samostalne  izložbe u sarajevskom Collegiumu Artisticumu.

Sam naslov peformancea „Disciplina kičme“ ima zasigurno (auto) refleksijski kod autora prema sebi, ali  funkcionira i u odnosu publike prema radu, kao i samom autoru.

Jer, malo je umjetničkih figura u kulturnom životu ove sredine poput Saše Bukvića, koji tako stojički nose teret uloge koju su sami izabrali  kao svoj umjetnički doprinos toj istoj sredini, pa čak i visoke cijene vlastite dosljednosti na tom „putu bez povratka“.

Još od davne 1979. godine ušao je preko caffe galerije „Zvono“ na ovdašnju scenu sa namjerom da predstavi i promovira nove i drugačije umjetničke znakove i vrijednosti. Upravo je ta caffe galerija osamdesetih bila poprište pionirske ali ipak cvjetajuće suvremene umjetnosti u BiH, kao i prostor za koji se danas veže umjetnički duh grada u najširem smislu te riječi.

Nešto kasnije, sa Sejom Čizmićem, Biljanom Gavranović, Sadkom Hadžihasanovićem, Narcisom Kantardžićem i Kemalom Hadžićem, osniva umjetničku grupu „Zvono“. Svako od ovih umjetnika je imao vlastiti autorski rukopis, ali kao grupa hrabro ulaze u postor performativne umjetnosti, intervencija na ulicama Sarajeva ali i u druge medije poput video arta, pa čak i televizije.

I na koncu, upravo na istom mjestu gdje je izveo svoj posljednji performance, učestvovao je sredinom osamdesetih, zajedno sa Jusufom Hadžifejzovićem i Radomirom Tadićem, u kreiranju „Yu dokumenata“ – velike kolektivne izložbe koja je ušla u povijest umjetnosti 20-tog vijeka na prostorima koje su nekad bili omeđeni imenom Jugoslavija.

Zato ovaj peformance opravda svoj naslov, jer svjedoči i o nesalomljivoj volji jednog aktera ovih procesa da svoju stvar gura do kraja, iako  je većina drugih od tog puta odavno odustala. Saša Bukvić nije –  i danas caffe galerija „Zvono“ funkcionira, svijest i pamćenje o art grupi istog naziva on čuva i razvija, pa evo i izlaže opet u Collegium Artisticumu i Skenderiji, kao rodnom mjestu suvremene umjetnosti u Sarajevu.

Mimo interkontekstualnog situiranja ovoga umjetnika u prostoru i vremenu gdje djeluje već punih 40 godina, performance „Disciplina kičme“ ostvario se kao autentično umjetničko djelo Saše Bukvića. Ovaj rad je remake istoimenog perfomancea koji je izveo u godinama egzila u Kanadi. On je i neka vrsta statementa umjetnika koji je imao (ne)sreću da stvara i djeluje u više epoha – zlatnim vremenima Sarajeva osamdesetih, apokaliptičnim godinama ratova na Balkanu i kriznim i depresivnim vremenima današnjeg svijeta.

Remake „Discipline kičme“ spaja kiparstvo i performativnu umjetnost, kao dva pola istog umjetničkog senzibiliteta Saše Bukvića koje on njeguje u čitavom svom opusu, unutar real time-a – kao trenutak stvaranja umjetničkog djela u obliku kiparskog rada, ali i kao istraživanje značenja umjetničkog djela kao takvog i umjetnika u njemu.

Sam pefromance je bio istinska umjetnička drama u kojoj je umjetnik istovremeno objekat intervencije, ali i kreator novog (kiparskog) djela. To je i najveći supsense večeri, izazvavši kod publike napetost, pa na momente čak i neugodu pred odvijanjem uzbudljivog umjetničkog čina.  Ta dramatugija napetosti dala je ovome performanceu snagu kakvu smo rijetko viđali posljednjih decenija u praksi suvremene umjetnosti na ovim područjima i time osigurala svoju uvjerljivost i dejstvo na publiku.

Igra sa maskama u ovome performanceu otvara i pitanje identiteta samog autora, ali i ne samo njega. Upitnost nad ovom dilemom ostaje vječna i univerzalna i ona se zasigurno tiče ne samo autora koji je izložio samog sebe pred publikom, nego i te iste publike koja je bila svjedokom ovoga čina.

Bio je to performance koji nas je vraćao na umjetnički proces u klasičnoj umjetničkoj formi (kiparstvo) koji je izazvao šok, ali donosi i katarzu umjetniku te i prisutnoj publici.

Ta publika je možda (nesvjesno) ušla u zamku koju je im je priredio umjetnik. Dok su oni gledali umjetnika nad kojim se, uz pomoć kolege kipara Stijepe Gavrića i uz distorzičnu muzike grupe „Ambrozija“, vrši intervencija, on je pod skulptorskom maskom mogao da se zadovoljno smješka.

Uveo je publiku potpuno u proces koji im je sam namjestio; na momente je ta publika potpuno zaboravila kako je bila opkoljena njegovim radovima koji su obješeni na zidovima Collegium Artisticuma – maske sa početka njegove karijere, skulpture Plutona i Mikija Mausa, umjetnička reprezentacija BiH u sportskim dresovima, portreti Halida Bešlića u formi pop-arta Andyja Warhola, javne umjetničke ličnosti sa jednog „Derneka“, do „Keceljića“, junaka i junakinja stvorenih iz poslatičarskog svijeta, za koji je autor bio vezan čitav svoj život.

Performance „Disciplina kičme“, uz  šaroliki i često (auto)ironijski likovni svijet Saše Bukvića postavljen po zidovima Collegiuma, pokazao nam je u potpunosti kreativnu snagu, volju i odgovornost jednog umjetnika naspram svijeta koji puca po šavovima i u kojem ljudi hodaju pod maskama neslobode, ali i opcije, da stvar stavimo u globalni okvir, društvenog djelovanja zvane „Joker“.

Video detalje sa posljednjeg performancea Saše Bukvića možete pogledati na ovom linku.  

(DEPO PORTAL/ad)