Odnedavno se i u Bosni i Hercegovini sve glasnije počelo govoriti o potrebi formiranja tzv. etičke vlade, odnosno o donošenju i primjeni Etičkog zakona, koji bi mogao dovesti do (potpunog) moralnog preporoda bh. društva. Za državu ogrezlu u korupciji i sunovratu svih etičkih principa, ovaj zakon nudi, čini se, jedinu nadu, no put do njega neće biti ni brz, ni jednostavan, a ni bez prepreka.

Ipak, ideja je uzela maha, pa čak doživjela podršku i iz određenih političkih krugova u BiH... Stoga smo zamolili njenog autora i inicijatora, nekadašnjeg bh. političara, predsjednika i jednog od osnivača Naše strake, a danas biznismena Bojana Bajića da za čitaoce DEPO Portala detaljno pojasni šta bi uvođenje Etičkog zakona značilo za budućnost Bosne i Hercegovine i kako bi on funkcionisao u praksi.           

Piše: Bojan BAJIĆ, Forum za etiku i usklađenost

BEZNAĐE: Kao građani vrlo dobro znamo da je korupcija ključni problem naše realnosti. Zbog korupcije se selimo iz zemlje, zbog korupcije ne vjerujemo u sistem jednakih šansi koji bi trebao nagrađivati trud, kvalitet i talenat. Zbog korupcije nema ekonomije, zdravstva, školstva, nema mladih i nema budućnosti. Zbog korupcije nema ni države, entiteta, kantona...

S druge strane smo kao građani zatrpani informacijama o korupciji. Međunarodna zajednica je uložila ogromna sredstva u prevenciju i borbu protiv korupcije. Postoji mnogo javnih kampanja i inicijativa na tu temu. Kao rezultat svih napora građani i dalje ne vjeruju da se korupcija smanjila, izgleda da se čak i povećala, ali što je još gore, građani sada ne vjeruju ni u anti-korupcijske strategije i projekte. 

Prepoznavanje problema koje neko društvo ima, ma o kom problemu se radilo, je uvijek dobra osnova i poziv na mobilizaciju da se problem rješava. Ali kada građani izgube povjerenje i nadu da se neki problem može riješiti, onda taj problem ovjeravamo novom dimenzijom apatije i tada nastupa beznađe. To onda proizvodi novo plodno tlo za dodatni zamah korupcije i tako to može ići sve dok ne iscijedimo sve ljudske i prirodne resurse naše zemlje.

GDJE JE ZAISTA PROBLEM: Prije nego što upadnemo u potpuno beznađe po pitanju borbe protiv korupcije, prvo moramo dobro utvrditi gdje je problem. Zašto antikorupcijski napori nisu uspjeli? Je li to do političara, do naroda ili do samog kvaliteta napora? Vjerovali ili ne, postoji jedan ključni i esecijalni dio sistema borbe protiv korupcije koji je potpuno nerazvijen u BiH i čiji nedostatak sabotira sve druge napore u borbi protiv korupcije. Bez tog segmenta svi drugi mehanizmi imaju limitirano dejstvo, od pravosuđa, preko revizije, do medija i građanskog aktivizma.

Dio koji nedostaje je pravna kodifikacija poštenog ponašanja u javnom sektoru i efektivni mehanizmi za forsiranje tih etičkih standarda, ali i mehanizmi za sankcionisanje nepoštenog ponašanja. Etički standardi su mnogo strožiji standard ponašanja nego što to predviđa krivični zakon koji zabranjuje krivična djela korupcije. Etički standardi se mogu prevenirati, istraživati i disciplinirati interno, a krivična djela mogu istraživati jedino policija i pravosudne institucije.

Trenutno se u BiH ukupna borba protiv korupcije, uključujući i represivne i preventivne institucije, kao i mediji i građanske inicijative, podesila na nivo krivičnog djela korupcije, a tada je već kasno. A kad se krivično djelo korupcije i otkrije, ostaje problem njegovog dokazivanja jer sudska presuda svugdje u svijetu zahtijeva visok nivo materijalnih dokaza, što je u svojoj suštini spor i iscrpljujući proces. 

Zbog toga je potrebno sve mehanizme prevencije i otkrivanja, uključujući čak i resurse istraživačkog novinarstva, podesiti na strožiji etički standard ponašanja. Tada još uvijek nije kasno, a efikasnim disciplinskim postupcima se može u velikoj mjeri blagovremeno spriječiti nastanak krivičnog djela.

KOFER PUN NOVČANICA: Kako se etičkim standardima ponašanja u javnom sektoru može spriječiti nastanak krivičnog djela korupcije?
Potrebno je svako krivično djelo korupcije okružiti nizom etičkih standarda ponašanja koji se mogu forsirati, istraživati i disciplinirati unutar samih institucija javnog sektora. Svaki počinitelj krivičnog djela korupcije je prethodno napravio niz koraka kojima je prekršio etičke standarde ponašanja. Ako smo prekršitelja uhvatili i tretirali disciplinski na kršenju etičkih standarda prije nego što je počinjeno krivično djelo, onda smo uspjeli u prevenciji.   

Svakom krivičnom djelu iz opsega korupcije, npr. traženje i uzimanje mita, prethodi niz pripremnih radnji i ponašanja koje osobe koje uzimaju i nude mito preduzimaju, a to su uglavnom odugovlačenje, izmišljanje prepreka, aludiranje preko posrednika da treba počastiti, iniciranje nepotrebnih viđanja i kafa, sastajanje izvan oficijelnih kanala komunikacije, nuđenje pomoći da se koraci ubrzaju, nepoštovanje povjerljivih informacija, itd. Možemo ovo nazvati koracima koji prethode krivičnom djelu, a sami za sebe nisu dovoljno kršenje da bi predstavljali krivično djelo korupcije. 

A samo krivično djelo se odnosi na akt jasnog i nedvosmislenog traženja ili nuđenja mita ili trenutak kada se preuzima novac. Uobičajeni način kako se pravosudne institucije bore protiv ovog krivičnog djela je da nakon što zaprime prijavu ili na drugi način saznaju, aktiviraju prisluškivanje osumnjičenih lica i pokušavaju da organizuju klopku sa ozvučenim automobilom, kancelarijom i npr.ozvučenim svjedokom, kako bi u trenutku preuzimanja obilježenih novčanica izvršili hapšenje, s tim da osiguraju snimak cijele situacije.

Pravosudne institucije po svojoj prirodi mogu da donesu presudu isključivo kada imaju visok nivo materijalnih dokaza, na bazi kojih se izvan svake razumne sumnje može zaključiti da je neko počinio krivično djelo. I takvi principi i standardi sudstva važe širom svijeta. Zbog toga tužilaštvo i policija bez hapšenja u momentu preuzimanja obilježenih novčanica teško da se mogu usuditi da idu na sud bez tako snažnog materijalnog dokaza. 

Činjenica da osumnjičeni sjede u kafani i piju kafu, eventualno se i nešto šifrovano domunđavaju oko korupcije, iz čega bi se mogao izvesti prilično pouzdan zaključak da je riječ o korupciji, to nažalost ne bi bio dovoljan dokaz na sudu ako osoba ne bi preuzela obilježene novčanice prije hapšenja. To dotle ide da lice koje nosi obilježene novčanice, koje je ozvučeno i pripremljeno od strane tužioca, ne smije svojom pričom da podstiče osumnjičenog da zatraži mito, jer bi takav scenario mogao biti oboren na sudu, tj. osumnjičeni bi se mogao pravdati da nikad nije imao namjeru da traži mito, ali je izmanipulisan od strane profesionalaca.

KORAK PRIJE UZIMANJA NOVCA: Ovaj visok nivo materijalnosti dokaza koji je potreban na sudu vrlo jasno nam govori da pravosudne institucije ne mogu riješiti problem korupcije u javnom sektoru, već da neko ili nešto treba korupciju prevenirati mnogo prije nego što dođe do samog čina primopredaje novca. Ako uzmemo da samo ova priprema hapšenja može trajati u prosjeku od 3 do 6 mjeseci, a onda i sudski procesi sa svim žalbenim postupcima po nekoliko godina, onda je jasno da vlasti budu i prođu kroz svoje četvorogodišnje mandate dok se okonča samo jedan slučaj, a mi bi trebali da pričamo o desetinama slučajeva. 

Ovdje slobodno možemo konstatovati da pravosudne institucije ne mogu spriječiti razvoj korupcije u javnom sektoru, već isključivo mogu osigurati da pojedini budu uhvaćeni i kažnjeni, sa mogućom porukom budućim počiniocima, ali to je blijeda poruka sa malim rizikom za počinitelje i na to se u BiH ne možemo osloniti.

Loše vijesti po građane dolaze i nakon što policija i tužilaštvo uhapse korumpiranog javnog službenika. Uzećemo primjer pomoćnika ministra iz Tuzle, g.Bahira Imamovića, koji je od firme Tuzla Kvarc pokušao da iznudi mito. Nakon što ga je zviždač/direktor firme prijavio, a tužilaštvo ga uhapsilo sa obilježenim novčanicama i nakon što je odležao mjesec dana u pritvoru, krivični postupak je trajao skoro tri godine, nakon čega je pravosnažno presuđen za iznudu mita. Međutim, paradoks je da naš pravni okvir jedino omogućava suspenziju sa radnog mjesta dok traje krivični postupak, a to je značilo da je korumpirani službenik primao 70 ili 80% plate sa pratećim doprinosima dok je bio na suspenziji. Znači nije dolazio na posao, a imao je odlična primanja naredne tri godine. 

Razlog zašto korumpirani pomoćnik ministra nije mogao dobiti otkaz jeste to što se interni disciplinski postupak zaustavlja u slučajevima kada nadležni organ vodi krivični postupak po tom pitanju. U suštini ovo znači, ne može se disciplinskim postupkom utvrđivati da li se krivično djelo desilo ili nije.

Sve ove slabosti su moguće upravo zbog toga što je borba protiv korupcije podešena na standard dokazivosti krivičnog djela, umjesto da bude podešena na strožiji etički standard ponašanja.

ZAKON KOJI MOŽE PROMIJENITI SVE: Krivičnim zakonom se zabranjuje traženje i uzimanje mita, a Etičkim zakonom se javnom službeniku zabranjuju sve radnje koje vode ka krivičnom djelu, a to je bilo koji direktni ili indirektni kontakt sa učesnikom na tenderu ili tražiocem koncesije izvan predviđenih zvaničnih kanala komunikacije. Zabranjena je svaka prepiska putem sms-a, vibera, mesindžera, svako neautorizovano viđanje, razgovori i susreti u privatnoj režiji. 

Po Etičkom zakonu se javni službenik obavezuje na standard davanja istinitih izjava da se gore navedene aktivnosti neće i nisu desile, kao i na obavezu prijavljivanja Etičkom oficiru ako je do takvih nedozvoljenih kontakata ili ponuda došlo. Davanje lažnih izjava ili propust da se kontakt ne prijavi Etičkom oficiru se po etičkim standardima definiše kao teška povreda radne dužnosti za koju se disciplinskim postupkom može uručiti otkaz.

Na ovaj način bi gore pomenuti zamjenik ministra mogao dobiti otkaz zbog kršenja etičkog standarda zabrane ostvarivanja kontakta izvan predviđenih i registrovanih zvaničnih kanala komunikacije ili davanja lažne izjave da nije imao kontakte izvan zvanično predviđenih kanala, na koji način se disciplinskim postupkom ne bi odlučivalo o biću krivičnog djela – primanje mita, već o kršenju etičkog standarda, čime bi se izbjeglo preklapanje sa krivičnim zakonom.

Da bi projekti prevencije u BiH imali smisla, potrebno je da se prevencijom ciljaju kršenja etičkih standarda, a ne krajnji akt činjenja krivičnog djela.

Da bi ovo mogli napraviti, potrebno je da prvo postavimo rigorozne etičke standarde ponašanja u javnom sektoru. Naprimjer, ako je neko član komisije za tendere u nekoj instituciji, i bude uslikan kako negdje sjedi na kafi sa predstavnikom firme koja učestvuje na tenderu, to bi trebalo značiti da je došlo do kršenja etičkog standarda i da nakon što građanin ili novinar dostavi prijavu Etičkom oficiru, pokreće se interna istraga koja završava pred disciplinskom komisijom. 

DOKAZ BEZ PRISLUŠKIVANJA I PRAĆENJA: U sadašnjoj situaciji, bez Etičkog zakona, ako tužilaštvo sumnja u relaciju ovih osoba, oni ih prate i prisluškuju kroz desetinu susreta i kontakata i čekaju kada će doći momenat preuzimanja novca kako bi izvršili hapšenje i podigli optužnicu. Ako kojim slučajem tužilaštvu ne pođe za rukom da ih uhapsi u tom trenutku, onda nikom ništa, oni nastavljaju da rade u instituciji kao da se ništa nije desilo. 

Zašto ne bi omogućili svakom građaninu da Etičkom oficiru prijavi kršenje etičkog standarda od strane bilo kog funkcionera ili uposlenika javnog sektora? Ili u suprotnom pravcu, može Etički oficir tokom provođenja interne istrage po kršenju etičkih standarda doći do saznanja da pored kršenja etičkih standarda postoje i elementi krivičnog djela i o istim obavjestiti nadležno tužilaštvo. U tom slučaju etički oficir i tužilac paralelno nastavljaju istragu, svako u okviru svojih nadležnosti. Na taj način bi tužilaštvo moglo dobiti dobro potkrijepljene i zadokumentovane slučajeve, za razliku od sadašnje situacije kada se najviše oslanjaju na prijave i tehniku prisluškivanja bez podrše iz istraživane institucije.

Ovdje je naveden samo jedan primjer u jednoj situaciji, ali dobro postavljenji etički standardi ponašanja koji zabranjuju sve prethodne korake koji obično vode ka bilo kojem krivičnom djelu korupcije, stvorili bi sinergijski efekat preventivnih i represivnih instrumenata.

Da bi se etički standardi ponašanja mogli forsirati, a nepravilnosti otkrivale, istraživale i kažnjavale prije nego prerastu u krivično djelo, od krucijalne važnosti je da Etički zakon omogući nezavisnu, ojačanu, kao i resursima i nadležnostima opremljenju strukturu etičkih oficira koji bi otkrivali slabosti u sistemu, predlagali obavezujuće preventivne i korektivne mjere, zaprimali prijave od uposlenika, novinara i građana, te iste istraživali, dokumentovali i obavještavali prijavitelja, nadležne disciplinske komisije i tužilaštva, kao i periodično obavještavali skupštinu, medije i javnost o stanju etike u javnom sektoru.

TRI KLJUČNE LINIJE KONTROLE: Struktura koja se formira Etičkim zakonom se smješta u takozvanu drugu liniju odbrane organizacije od nepravilnosti i na zapadu se naziva 'Funkcija COMPLIANCE ili Usklađenost', dok je prva linija 'sistem internih kontrola', a treća 'interna revizija'. Iz nepoznatog razloga se u BiH već godinama radi na uspostavljanju prve i treće linije, koje ne mogu da očuvaju organizaciju od nepravilnosti bez uspostavljanja jake druge linije.

Ovaj sistemski propust u upravljanju javnim institucijama u BiH, doveo je do srozavanja etičkih standarda ponašanja širom javnog sektora i stvorio vrlo rizično koruptivno okruženje, a bez uspostavljanja ove funkcije koja je vezivno tkivo i prema pravosudnim institucijama, i prema revizorskim funkcijama, kao i prema građanima i novinarima istraživačima, stvoren je nefunkcionalan okvir za jačanje integriteta javnog sektora i dovedeni su u pitanje svi dosadašnji napori prevencije i borbe protiv korupcije.

Etički zakon se može usvojiti na svakom nivou gdje se demonstrira snažna politička volja za visok nivo etike u vršenju vlasti i nultu toleranciju prema nepravilnostima i nepoštenom ponašanju u javnom sektoru.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/ad)