Scenarij je uglavnom bio predvidljiv – majka bi rodila blizance, u gluho doba noći jedan bi „umro“. Bolnica nije dozvoljavala da roditelji vide bebu, tvrdili bi da će ga oni pokopati. No, na grobljima nema djece.

Ovako govore hiljade roditelja iz Srbije i Bosne i Hercegovine koji i po nekoliko decenija traže svoju djecu. Uvjereni su da njihova beba nikad nije umrla, sigurni da je oteta, ukradena, preprodana, usvojena.

O tome svjedoče na stranici Ukradenebebe.org, kojoj se u očaju pridružuju majke, očevi, sestre, braća iz cijele Evrope. Pričaju jedni drugima priče o nestancima ili naprasnim smrtima beba.

Za Avaz je nedavno svjedočio mladi inžinjer rudarstva Muris Demirović, uvjeren da je njegov brat blizanac i danas živ.

Blizanci Demirović rođeni su u maju 1991. u Tuzli te bez znanja roditelja, a zbog navodnih problema s disanjem, prebačeni u beogradski Institut za zaštitu majke i djeteta. Tamo su bili dvadesetak dana, a roditeljima je javljano da su dobro. Sve dok jednom nisu dobili obavještenje da je jedna beba umrla.

- Moji roditelji nikad nisu dobili dokumentaciju, smrtni list, nikad nisu saznali gdje je sahranjen moj brat - ističe Muris.

On se povezao s Udruženjem roditelja nestalih beba u Srbiji, koji uz pomoć Vijeća Evrope iz Strazbura tjeraju srbijanske vlasti da konačno donesu zakon o nestalim bebama.

Sumnja se da je u posljednjih pedeset godina iz Srbije i BiH nestalo više od 10.000 beba.

Muris je išao u beogradsku bolnicu, pokopna društva. I dobio potvrdu svojih sumnji.

- Na potvrdi piše da od 22. maja do 22. juna 1991. godine ni na jednom beogradskom groblju nije sahranjena nijedna muška beba s prezimenom Demirović – kaže Muris.

Tuzlanska bolnica veže se i uz još jedan slučaj nestalih beba, blizanaca bračnog para Dragice i Gorana Plauca, koji su uvjereni da njihove bebe, rođene u ljeto 1993., nisu umrle nego ukradene.

Iz tuzlanskog Kliničkog centra, međutim, tvrde da nikad nisu bili predmet istraga u slučaju nestanka beba.

- U zvaničnim evidencijama zabilježen je jedan zahtjev za izdavanje medicinske dokumentacije, podnesen od roditelja koji su sumnjali u utvrđeni uzrok smrti njihovog novorođenčeta - navode iz UKC-a Tuzla.

Također, tvrde da nikad nije bilo zahtjeva upućenih prema UKC-u Tuzla za ponovnu provjeru razloga smrti djeteta.

Bosna i Hercegovina posebno je interesantna i zbog slučajeva nestale djece iz 1992. godine.

Iz sarajevskog Doma za nezbrinutu djecu, tadašnjeg Doma „Ljubica Ivezić“, te je godine krenuo konvoj sa 46 djece prema Italiji. Do danas je desetak djece pronađeno u udomiteljskim porodicama.

Većini njih gubi se svaki trag. Bh. vlasti nikad se nisu bavile ovim slučajem.

„Siročad rata“ naslov je specijala koji je nedavno emitiran na TGR Rai u Italiji.

- Još neriješena drama. Djeca spašena iz rata postaju siročad svojih bioloških roditelja u haotičnom razmještanju tokom rata i poslijeratnom periodu. Danas su svi oni Italijani, sretno usvojeni. Sretni nisu njihovi biološki roditelji, koji su preživjeli dramu, koji neće imati pravo ne samo na svoju djecu nego čak ni da ih više vide ili dobiju vijesti o njima - navedeno je u emisiji.

Istaknuto je kako je to priča koja govori o uznemirujućem aspektu, koji vraća u sjećanje opkoljeno Sarajevo, ali i otvara sumnje o ilegalnoj trgovini djecom zbog ilegalnih usvajanja prerušenih u humanizam.

(Avaz, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/az)