Razgovarala: Vanja ŠUNJIĆ
 

Knjiga satirične poezije Kondorov slet je treća knjiga Bučkinskog, objavljena u izdanju izdavačke kuće Besjeda iz Banjaluke, a recenzenti ovog izdanja su književnici i satiričari Miladin Berić i Dinko Osmančević. Prije ovog izdanja, objavio je zbirku aforizama Žuta minuta (2011.) i zbirku poezije Sarkofag od papira (2021).

Ernest Bučinski bosanskohercegovački je pjesnik, spisatelj, muzičar i novinar. Rođen je u Banjaluci, gdje se školovao i gdje živi i radi. Kao novinar angažovan je u magazinu Buka iz Banjaluke. Sarađivao je sa mnogim portalima i novinana poput Klix, Depo, E-novine, Vijesti.ba, Nezavisne novine, Glas Srpske i slično. Nekadašnji je urednik, osnivač i vlasnik internet portala Mixer. Objavljivao je pjesme, aforizme, kolumne, komentare i slično na raznim pisanim medijima s ex-Yu prostora, a neki od njih su: Etna, Nosorog, Ošišani jež, Večernje novosti, Depo i drugi. Po struci je profesor sociologije i filozofije. Osnivač je banjalučkog rok sastava Katarza u kojem svira gitaru, pjeva i za koji piše muziku i tekstove.

Promocija knjige satiričnih pjesama “Kondorov slet” banjalučkog novinara, pisca i muzičara Ernesta Bučinskog biće održana u sarajevskom BKC-u, u utorak, 11. marta, u 19 sati. Sa autorom će razgovarati književna kritičarka Ivana Golijanin, a tokom promocije, Ernest Bučinski će uz pratnju gitare govoriti svoju poeziju

Sa Bučinskim smo razgovarali o novoj zbirci, poeziji, političkoj situaciji i muzici.

 

​Voljela bih da počnemo od naslova knjige. Imam osjećaj da ponovo kombinuješ dvije vlastite fascinacije, muziku i književnost, uz sjećanje na prošlo. Šta je za tebe „Kondorov slet“?
 

Zbirku sam zapravo nazvao po imenu pjesme Kondorov slet koja se u njoj nalazi, a koju sam napisao prije desetak godina. Pjesma kazuje o kondoru, političkom orlu, koji se nakon dugogodišnje vladavine preobražava u orlića, onemoćava i s vladarskih visina kreće da pada direktno međ' narod, puk, iliti svjetinu; na one koje je ugnjetavao i godinama činio da budu i materijalna i duhovna sirotinja. A onda, padajući tako, odjednom nekadašnja orlusina, a sadašnji orlutak shvata da mu se ne piše dobro, jer ga nakon letenja po oblacima čeka kavez. Pjesma je zabilješka slučajnoga prolaznika, u ovom slučaju pjesmopisca, svjedoka jednoga takvoga pada. Ovakvi letovi i padovi kod nas se dešavaju svako malo, pa možemo zaključiti da je pjesma Kondorov slet svojevrsni evergreen. 

Naravno, postoji i poveznica sa pjesmom El Condor Pasa, to jest Kondorov let, samo što se u tradicionalnoj pjesmi starih Inka El Condor Pasa radi o letu, a ovdje o sletu. Kasnije sam kopajući po netu doznao da je El Condor Pasa zapravo borbena pjesma starih Inka i govori o nestanku tog drevnog i naprednog naroda. Njihov kondor je narod u nestanku, a ovaj naš kondor je neotesani orlić, bolje reći đuđan u rastanku. Znači, ima tu svakojakih metafora i zavrzlama, samo se treba misaono opustiti i dublje ući u tematiku.

Budući da su u knjizi pjesme koje su nastajale u razdoblju od preko dvadeset godina, možemo li reći da je zbirka na neki način i presjek svega onoga čemu smo kao društvo, ali i pojedinci svjedočili u prethodna dva desetljeća?

Može se baš tako reći, jer u zbirci ima pjesama inspirisanih svakojakim glupostima i pametnim stvarima, neozbiljnim i ozbiljnim fenomenima i događajima koji nas more ili relaksiraju decenijama. Tu su pjesme o teorijama zavjere koje govore o nestanku čarapa u mašini za pranje rublja, ili o zamišljenim protivnicima i bolestima. Ima tu i pjesama inspirisanih ljubavnom poezijom čuvenih pjesnika romantičara koji su danonoćno patili za izgubljenim ljubavima. Tu su i pjesme o ljubavnim iskustvima samoga autora knjige, koja su više ili manje srećna ili nesrećna, uglavnom komična.

Obrađuju se tu i istorijski događaji, prisutna je i politička analitika prikazana na malo plastičniji način, govori se tu i o nekim popularnim ličnostima, medijima, društvenim aktivistima, sve u svemu mislim da se radi o interesantnom štivu vrijednom pažnje barem desetak minuta. 

Ko se ne nasmije u prvih dva minuta čitanja Kondora, neka zbirku podbaci pod klimajući astal, ili kauč, da bar neke koristi ima od nje. 
 

U svojoj poeziji često se baviš običnim čovjekom, kojeg oneobičavaš, postavljajući ga u različite proturječnosti i dileme. Šta je ono što te najviše fascinira u tome?

Nismo mi toliko obični koliko mislimo, nit smo neobični koliko zamišljamo. Pod tim običan, uglavnom podrazumijevamo čovjeka kojeg svakodnevno srećemo na ulici, granapu, kafani, restoranu, bioskopu, javnom prostoru i tako dalje. E sad, da li su obični oni koje redovno srećemo, ili oni koje nikada susresti nećemo, to je pitanje za koje treba malo žešća kontemplacija. Pod obične inače smatramo one sa kojima se družimo ili one sa kojima se potencijalno možemo družiti, združiti i stvoriti neku prijateljsku ili intimnu vezu i slično. Ono što nam se čini kao lično to nam je uglavnom obično, naravno ako nismo upali u neki od stadijuma duševnih bolesti. 

Oni neobični su uglavnom oni koje nismo upoznali ili spoznali, pa imamo prema njima neki neodređen otklon jer ne znamo o kakvoj se zvijeri ili čovjeku radi. A onda kada ih upoznamo, spoznamo da su i oni obični. Možda su neobični oni koji se bave nekim neuobičajnim poslom, naprimjer pišu poeziju, ili čitaju poučne knjige. Ovdje se ljudi uglavnom bave uobičajnim poslom: podmeću jedni drugima stupice, olajavaju jedni druge, priželjkuju nesreću. Možda će neko iz odgovora zaključiti da je ovakvo mišljenje gordo, ali ja sam uvjeren da je istinito.

Neobičan čovjek je pravdoljubiv i istinoljubiv, a običan suprotno od toga. Ali opet, za kreativce ovi drugi su zanimljiviji. Kada glumac glumi budalu mnogo je interesantniji nego kad glumi mudraca. Tako je i sa pjesmama. Kada pišeš o glupaku, umišljenom umjetniku, propalom pjesniku, kvarnom političaru, to su uvijek zanimljivije teme. 
 

Zašto si izabrao satiru kao izraz? Daje li ti ona najviše slobode, ili te kao autora na neki način štiti, a možda i izlaže?

Satira je odlična misaona i književna forma za pisanje o nekim društveno-političkim situacijama, ali i međuljudskim odnosima koji su vezani za svakodnevne situacije u kojima se nalazimo. Ako konkretno pišeš o stvarima koje nas žuljaju u društvu, ne štedeći krivce za anomalije koje nam se dešavaju, sigurno da nećeš biti omiljen onima koje direktno, ili indirektno kritikuješ. Ali opet, danas uz sve te alternativne medije, pomagala za komunikaciju, tehniku i uređaje koji nas okružuju, pisana riječ nije toliko efikasna žaoka, kao prije nekoliko decenija, koja može tako lako da dopre i opeče onoga koga želi da dozove u pamet. Bilo da se radi o pisanju satiričnih pjesama, aforizama, poezije, priča, romana, kolumni, ili bilo kojoj drugoj književnoj formi, sve je to autoterapija koja služi kao izduvni ventil autora. Ako se desi da je ta naša napisana riječ jača od muke koja nas okružuje, ili ako je smislenija od besmisla kojem robujemo, onda tu i tamo nastane mogućnost da autor pređe tu granicu koja se nalazi između pisca i čitalaca i dopre do ljubitelja kvalitetne pisane riječi. Satirom se ponekad to može postići.
 

U društveno-političkoj zbilji koji živimo, satira vrlo često nadilazi stvarnost i neki dnevnopolitički događaji kada bi se stavili u bilo koju umjetničku formu djelovali bi previše nategnuto. Kako gledaš na to i koliko ti to pomaže/odmaže?

Pisanje satire i jeste kritički osvrt na političko stanje u nekom društvu ili državi. Satira se na fin i kulturan način obraća pojedincima koji čine loše stvari po okolinu, uz apel da to prestanu, da pokušaju cijeniti mišljenje i prava drugih, da postanu bolji. U satiri postoje ta mala peckanja, igre riječima, možda poneka sitna psovačka opaska koja čini dio mentaliteta autorovog okruženja, ali nema vulgarizacije i ličnih niskih udaraca. To je svojstveno manirima ovdašnjih kvazipolitičara. 

Satira je kontra od loše politike. Politika sama po sebi nije loša, šta više, politika treba da bude uzvišena i časna društvena aktivnost svakog pojedinca, i satira je zapravo nekakav moralni kulturno-umjetnički stub koji ne dozvoljava da se naš društveno-politički život potpuno uruši. Koliko ima satire na našoj spisateljskoj sceni, toliko ima i demokratije u društvu. Moglo bi se tu napisati i dodati još štošta, ali to ćemo ostaviti za neko novo satirično djelo.
 

Je li satira jedini način da se suprotstavi društvu podobnih, nevaspitanih i polupismenih?

Satira jeste način da kritički ukažemo na anomalije u društvu i državi, ali nije to jedini način, jer kada bi satira bila jedini način da se suprotstavimo zlu, onda nam se ne bi pisalo dobro. Ima tu mnogo načina da se suprotstavimo društvu podobnih i nevaspitanih, polupismenih i nepismenih. Naprimjer, preko medija i javnih ustanova kao što su škole treba da vaspitavamo i obrazujemo djecu da ne budu sklona manipulaciji, lažima, kriminalnim radnjama, nasilju, kiču, šundu, šovinizmima, rasnim i religijskim segregacijama i sličnim stvarima. To ne smije biti privatna nego javna stvar, nikako partijska i religijska. Društvo može ozdraviti samo uz pomoć uspostavljanja kvalitetnog nastavnog plana i programa u školama, udžbenicima koji ne robuju šovinističkim, ideološkim, ksenofobnim, rasističkim, kvaziliberalnim i drugim neprikladnim sadržajima. Škole su ustanove koje moraju biti autonomne, moraju biti oslobođene od ideologija i politika. Djecu moramo školovati da budu slobodni građani, a ne svjetina sklona manipulaciji i lažima.

Tvoj jezik je vrlo jezgrovit, direktan, precizan i sirov. Smatraš li da trenutno nije vrijeme za lijepu poeziju i larpurlartizam?

Objavljena je knjiga lirske poezije 2021. godine Sarkofag od papira, čiji sam autor. Tu se nalaze pjesme koje su možda blaža varijanta ove poezije koja se nalazi u Kondoru. Teme su ljubavne i okrenute ljudskosti i ljubavi prema bližnjima, pa je i stil romantičniji i blaži, sa tu i tamo ponekom oštrijom poetskom notom, koja ukazuje na našu nesavršenost i sklonost licemjerstvu, kokošarenju, najnižim ljudskim porivima i slično. Ipak, zahvaljujem se na komentaru da sam kao autor jezgrovit, direktan i precizan. Ali ponavljam, to opet određuju teme o kojima se piše. Teško da će ti jezgrovitost biti potrebna ako si pisac dječijih pjesmica, ili ako pišeš romantične ljubavne romane. 

Što se tiče sirovosti pjesničke riječi, mišljenja sam da ni najsiroviji pjesnik ne može biti rogobatan koliko može biti politikantska sirovina željna moći i vlasti. Pjesnici bi trebali da budu željni ljubavi, istine, pravde, to su neke druge suptilnije kategorije sirovosti i netaknute prirode ljudske duše. 
 

Novinar si i kolumnista, i dosta pratiš scenu. Ocjenjuješ li da je umjetnost na Balkanu danas dovoljno angažovana i može li ponuditi neke odgovore i pružiti otpor svemu onome što nas okružuje?

Umjetnost je angažovana onoliko koliko su umjetnici spremni da kritički gledaju na stvarnost i koliko su pravdoljubivi. Umjetnici muzičari, likovnjaci, filmaši danas su možda i aktivniji negoli pisci. A pisci zapravo imaju najubojitiji način da se društvenopolitički aktiviraju, a to je da na polju novinarske profesije odašalju kritičku notu prema vlastodršcima, korupciji, to jest lošem društvenom stanju. Sadašnji novinari-pisci su opali po tom pitanju, i etičkom i estetskom, a i kad govore o nekoj društvenoj anomaliji oni se ne obaziru na uzroke, već većinom govore o posljedicama. 

Da bi znao uzroke neke propasti treba da uplivaš u istorijske, društvene, ekonomske, političke i mnoge druge tokove, a to je ogroman posao. Treba da istražuješ, kako bi neki društveni fenomen shvatio, prežvakao i o njemu kvalitetno komentarisao, te dao valjan zaključak i otkrio uzrok propasti. Novinar kolumnista bi trebao da bude barem malo talentovan za pisanje, kako bi na satiričan i rječit način obogaćen validnim podacima i činjenicama izašao pred čitaoca i dao mu slobodu da sam izrodi zaključak. Većina današnjih komentatora, kolumnista, analitičara i kakvih sve ne, pišu da bi se dopali onima od kojih egzistencijalno ovise. Ima tu dosta propalih spisatelja, dosta ponavljanja, premalo originalnosti, previše dosadnih tekstova. Zato je kolumna kao novinarska i spisateljska forma otanjila u usporedbi na prije deceniju i više. 

Prije desetak i više godina kada sam bio aktivniji u pisanju kolumni, bilo je tu jako mnogo dobrih autora, kolumnista. Nažalost, neki od njih nisu među živima. Bili su direktni, slobodniji, vjerovalo im se i ukazvali su na istinske probleme. Danas se pisci kolumni i komentara ponavljaju ili prepisuju od onih koji su već odavno dijagnosticirali našu društvenu bolest. Imam u pripremi knjigu kolumni koje sam pisao za razne portale. Kad uporedim tekstove pisane prije petnaest godina sa aktuelnim stanjem u državi i društvu, dođem do spoznaje da se sva ta politička i društvena komešanja oko nas ponavljaju, samo se sporedne ličnosti mijenjaju, naravno glavni likovi su ostali na vrhu i dan danas. Sva ta njihova bahaćenja i arogantnosti koje su im se mogle pripisati prije petnaest, dvadeset godina, mogu i danas. Ništa se tu ne mijenja, osim poneke dnevnopolitičke zavrzlame na koje se današnji komentatori i politički analitičari tobože lože, ne bez razloga, jer mnogima je postala profesionalna deformacija da pišu te analitičke baljezgarije, a usput i uštinu neku marku.
 

Možeš li da podijeliš sa nama šta radiš na polju muzike?
 

Katarza je bend koji sam osnovao 2008. godine, za koji pišem tekstove i muziku, i u kojem se promijenilo toliko članova da bih sa njima kada bismo ponovno prosvirali zajedno mogao da napravim omanji simfonijski orkestar, načinjen od desetak bubnjara i dvadesetak basista i gitarista. Bilo je tu zaista odličnih muzičara, super smo se družili dok smo se družili i vježbali, što ovaj posao i čini specifičnim i privlačnim. Jedna od boljih ekipa bila je ona iz perioda od 2019. do 2022. godine, sa kojom sam osvojio Banjalučku gitarijadu 2020. godine i snimio četiri studijske pjesme. To je na kraju ispalo kao maxi singl u kojem su pjesme: Energija, Kako da ti vjerujem, Nemirna i Bez sna. Pjesme možete preslušati na YouTube kanalu i produkcijski su odrađene kvalitetno. Ako neko od radiostanica želi da ih preuzme i pušta na svojim frekvencijama, nemam ništa protiv. Taj maxi singl snimili smo u Pavarotti studiju u Mostara. 

Danas radim na potrazi za novim članovima. Za sada u ekipi sa mnom je Milan koji svira bas gitaru. Sviramo katkad akustično, vježbamo moje autorske stare i novije pjesme, ako bude prilike sviraćemo ih po klubovima u akustičnoj varijanti s perkusionistom, o tom, potom. Katarza je imala sijaset nastupa, ali onaj koji je meni ostao u sjećanju jeste odličan koncert u Banjaluci 2021. godine na festivalu Banjalučki dani piva, tu smo dobili zapažene kritike. Nakon toga desio se i sjajan koncert na Vranduku kod Zenice, a poslije toga evo u koncertnom sam zastoju. 

Danas uglavnom nastupam solo sa akustičnom gitarom kada me pozovu na neko književno veče, ili kad imam promociju neke od svojih knjiga. To su takozvane večeri gitare, poezije, a ako se nađe neki sponzor dodamo - i vina. Romantično, zar ne. Ovom prilikom pozivam bubnjare, perkusioniste, klavijaturiste, da se jave ne bismo li sastavili ekipu, pa da radimo autorsku mjuzu. 

Hvala vam na intervjuu, pozdrav čitateljicama i čitaocima Portala DEPO i svako dobro. 

(DEPO PORTAL/vš)