Korijen riječi umjetnosti je um. Bez umovanja i značenja koja se pri tome rađaju, umjetnička djela se pretvaraju u puki dekor, kog mediji zatim mogu kršćavati sa gromkim epitetima koliko hoće, ono i dalje ostaje misaono neuzbudljivi dekor, umjetnost za one koji misle da je korijen te riječi “umjeti”, iz čega prozilazi da su najveći umjetnici Bosne danas zanatlije, varioci, moleri, keramičari i drugi čija “umjetnost” ima praktičnu svrhu. 


Živjeti u takvom društvu, a ozbiljno voljeti ozbiljnu umjetnost, to zna biti otužno iskustvo, posebno na umjetničkim događajima, gdje se skupi puno duševnih snobova, koji po okončanju istog nikada ne pričaju o umjetninama, nego uvijek o posjetiteljima, ili o nečem drugom što sa umjetnošću nema veze, najčešće ni sa umom uopšteno.


U jednoj takvoj atmosferi stasao je i kipar Marko Frančešević, odgojen da bude čovjek radišan i vrijedan, zbog čega je u posljednjih deceniju jedan od najproduktivnijih kipara čitave Bosne: svi mi koji pratimo umjetnost putem socijalnih mreža znamo to da Markan ima nešto novo skoro pa svake hefte. 


Dva su pri tome razloga zbog kojih sam se Frančeševiću divio lično i smatrao ga uzoritim: prvi što je on jedini skulptor kog znam da sasvim poštuje vlastitu misao, dok za tuđe toliko ne mari da svima može reći kako ih uvažava, što ga čini čovjekom otmjenim; drugi razlog je što mi je Marko Frančešević srušio mitove o tome kako kiparstva ozbiljnog ne može biti bez učešća drugih ljudi: postoje pojedinci za koje se na engleskom kaže one man army, koji sve potrebne uloge imaju u sebi samima i uz to nisu lijeni ni bojažljivi. 


Frojd je na jednom mjestu rekao da se čovjek seksualno razvija na dva puta: normalno u praksi i nenormalno u fantaziji. Isto tako, identično, može se reći i za čovjekov razvoj u umjetnosti. Kao umjetnik izuzetno aktivan u praktičnom smislu, Frančešević je prešao svoj umjetnički put za relativno kratak vremenski rok, te stigao do svog autentičnog koncepta “365 skulptura u 365 dana”, čiji je dio i izložba “Portret bosanske familije”. 


Ova bosanska familija plod je umjetničkog stejtmenta koji postavlja nove granice unutar bh. kiparstva, proglašavajući vanumjetničkim sve radove čije je rođenje trajalo više od dvadeset i četiri sata, jer to je znak da je bilo puno lickanja i rada s cijelom skalom brusnih papira, što jest dekoraterski manir, pa i manir salona za nokte. 


Milina je bilo gledati na instagramu kako se u tri-četiri storija maltene rodi skulptura, kipara Frančeševića kako sa najprostijom, pokondireni ljudi bi rekli barbarskom turpijom, rješava blok siporeksa ćoškova po principu “ćošak po potezu”, na šta se više ne diže prašina, već sipa pijesak, stvar neviđena u okvirima bh. interneta. 


Osim što je prognao ono što je kod kiparenja najteže, a to je izrađivanje minucioznih detalja, što nude priliku da se pogriješi kako u samom detalju, tako i u  proporcijama u odnosu na ostatak kompozicije, Frančešević je učinio još jedan korak ka otvaranju kapija kiparstva širom, tako da se time sada može baviti narod u najširem smislu riječi.


S obzirom na ograničavanje nastanka umjetnina na vremenski rok od 24 sata, Frančešević se i sam našao pred izazovima, od kojih je najveći bio izbor materijala, koji je morao postati mekši da bi umjetnik-skulptor stigao izraziti se u toku jednog dana. 


Tim ukidanjem tvrdih i postojanih materijala, i uvođenjem svih dostupnih, Frančešević je sklonio najveću barijeru između bosanskohercegovačkih naroda i skulptorskih praksi, a to je cijena koju valja platiti da bi se time bavio, mislim u novcu.


Sa svojom izložbom “Portret bosanske porodice” Frančešević i simbolički uvodi bh. demos u svijet koji mu je ranije bio dostupan samo po cijenu da jedan član porodice bude žrtvovan kao student Akademije likovnih umjetnosti, što je i Markov slučaj, a to je svijet skulptura, umjetnina zbog kojih se planeta do dana današnjeg nije prestala diviti Grčkoj, bez obzira što je ista kasnije toliko puta propala da je dobila svoju propalu poslovicu. 


U tim figurama nećemo naći, kao u prijašnjim Frančeševićevim radovima, kristalnu jasnoću prikazanih likova, već samo ono po čemu su današnji stanovnici BiH najkarakterističniji, a to je emocija, emotivna erupcija preciznije, jer tako je u društvima gdje je građanska pristojnost zamijenjena vjerskim moralom, a građanska vrlina nacionalnom ideologijom, od čega oboje voli pretjerivati, kako u izrazima, tako i u glasnoći tona. 


Nije lako voljeti takav puk, kog mnogi otvoreno i mrze, bez obzira što je mržnja jedno veliko no-no u svijetu ozbiljne umjetnosti; stoga je ova izložba još i bitnija kao kulturni događaj u gradu ispod Trebevića, kao incident kom je u fokusu narod Bosne onakav kakav uistinu jest, a to je izobličen i sjeban, ali i pozvan da učestvuje ravnopravno, što se nije dogodilo valjda nikad prije.


(DEPO PORTAL/vš)