(LAŽNI) BAUK KRUŽI SARAJEVOM

Ko je (Želj)ko u Bošnjaka: Glavni generatori bošnjačkog političkog radikalizma su Izetbegović, Silajdžić - ili Komšić?!

Front12.05.23, 20:04h

Ko je (Želj)ko u Bošnjaka: Glavni generatori bošnjačkog političkog radikalizma su Izetbegović, Silajdžić - ili Komšić?!
Bauk bošnjačkog radikalizma koji kruži Sarajevom je bez osnova; ne radi ni o kakvom o radikalizmu, već o političkom populizmu i promitivizmu frustriranih političara zbog gubitka vlasti

 

 

Izvor: The Bosnia Times

 


Visoki međunarodni predstavnik u BiH Christian Schmidt u srijedu je u obraćanju pred Vijećem sigurnosti UN-a pozdravio stjecanje kandidacijskog statusa za BiH te brzu uspostavu vlasti u toj zemlji, dok je secesionističke prijetnje i poteze vlasti Republike Srpske ocijenio prijetnjom stabilnosti zemlje.


SCHMIDTOVA „TEOBA“


“Status kandidata za članstvo u EU i brzo formiranje vlasti na gotovo svim razinama stvorili su pozitivan momentum u zemlji”, izjavio je Schmidt podnoseći polugodišnji izvještaj tokom rasprave o stanju u BiH pred VS UN-a. Za vrijeme govora dvoranu je napustila predsjedavajuća Predsjedništva BiH i srpska članica državnoga vrha Željka Cvijanović.


Njemački političar na čelu međunarodne uprave u BiH pojasnio je kako je morao posegnuti za visokim ovlastima i intervenirati da bi se uspostavila vlast u Federaciji BiH. To je po njegovim riječima dovelo do stabiliziranja prilika u zemlji.


Prema Schmidtovim riječima ključni izazov Daytonskom sporazumu i dalje dolazi od vlasti Republike Srpske ‘koje podrivaju ovlasti i sposobnost države da funkcionira i izvršava svoje poslove‘. Na taj se način, ističe, ‘truje politička klima u tom entitetu i cijeloj državi‘.


Ovako su manje više svi ragionalni mediji započinjali svoje vijesti i analize o nastupu Cristiana Schmidta pred Vijećem sigurnosti UN-a. Samo su sarajevski mediji svoje izvještaje počinjali sa naslovima u kojima ističu da je Schmidt promijenio svoja stajališta o spornoj izjavi reisa Huseina Kavazovića koju je u izvještaju okvalificirao kako je njome izazvao „podjele“. On je u govoru čak afirmativno govorio o reisu Kavazoviću koji je tokom rata proživio „patnju i poniženje“ i da je kao takav spreman na dijalog.


Da li je Schmidt podlegao pritisku mnogobrojnih osuda zbog napada na reisa Kavazovića ili je sam uvidio da je dao pretešku kvalifikaciju za jednu reisovu eskapadu, nije bitno. Bitnije je da je pokazao da je spreman izvršiti korekciju svojih stavova i riječi ukoliko uvidi da je pogriješio. Iako je mu je sugerirano to reis Kavazović, na primjer, nije učinio – kao da će mu pasti ćalma s glave! Za razliku od evropskih političara bošnjački autoriteti nisu navikli na korekcije, priznanje pogreške ili, ne daj Bože, izvinjenje zbog svojih pogrešnih postupaka i riječi.


Kako god, Schmidt je takvim stavom otklonio od sebe krivicu za dodatnu radikalizaciju Bošnjaka, koju je uočio i u jednom intervjuu ukazao na to. Tako da su tenzije na relaciji bošnjačkih autoriteta i međunarodne zajednice dobrano splahnule. To je pokazao i Bakir Izetbegović svojim afirmativnim komentarom o Schmidtovom nastupu pred UN-om.


BAUK BOŠNJAČKOG RADIKALIZAM


Ako bi se osvrnuli na početke geneze konfronatcije bošnjačkog establišmenta sa međunaorndom zajednicom, pa tako i sa Schmitom, onda priča vodi do Željka Komšića koji je prvi lansirao vijest preko svojih novinara da će doći do promjena na čelu OHR-a i da je čovjek koji će zamijeniti Valentina Inzka hrvatski igrač koga je odlikovao hrvatski premijer Andrej Plenković.


Pošto je smjena na čelu OHR-a bila u jeku najdublje političke krize u BiH izazvane blokadom rada državnih institucija od strane lidera HDZ-a Dragana Čovića i lidera SNSD-a Milorada Dodika, globalnom krizom nakon invazije Rusije na Ukrajinu koja je prijetila prelijevanjem na Balkan, međunarodna zajednica je predvođena Ambasadom SAD pokušala djelovati u oba smjera da bi iskontrolirala krizu. Pod njenim rukovodstvom otpočeli su pregovori o izmjeni Izbornog zakona. Komšić je odlučio bojkotirati pregovore sumnjajući o dobre namjere međunarodne zajednice.


Zapravo, Komšić je samo želio prolongirati izmjenu Izbornog zakona da bi se po postojećem mogao kandidirati za novi mandat kao hrvatski član Predsjedništva BiH. To mu je i pošlo za rukom jer je uspio odgovoriti lidera SDP-a Nermina Nikšića od učešćau pregovorima, kao što je uspio dobiti riječ od Izetbegovića da neće pristati ni na kakav komprisom sa Čovićem glede izmjene ovog zakona. U takvom raspoloženju su lideri krenuli u izbornu kampanju. Izetbegović je tačno procijenio da će Fahrudin Radončić zabilježiti loš rezultat zbog svoje kooperativnosti u pregovorima u Neumu, dok će Komšić poboljšati rezultat.


Bojeći se da Schmidt svojim odlukama ne nametne Izborni zakon, Komšić je inicirao da se organizira protestni skup ispred OHR-a. Nakon što ga je u tome podržao Izetbegović, opozicioni lideri nisu imali izbora te su priključili demonstracijama. Protestni skupovi su tako nastavljeni i nakon izbora, ali sa sve manjim brojem demonstranata.


Uz bezbroj negativnih komentara u režimskim medijima, kao i oštrih osuda postupaka predstavnika međunarodne zajednice, u kojima su prednjačili Komšić i njegovi stranačaki jastrebovi, poput Zlatana Begića, Emira Suljagića i Reufa Bajrovića, polahko se u Sarajevu stvaralo antizapadno raspoloženje. Tome je doprinio turski predsjednik Recep Tayip Erdogan koji je prilikom svoje posjete Sarajevu u vrijeme izborne kampanje izjavio da je politika zapada usjmjerena da razjedinjuje i zavađa muslimane.


Inače je izborna kampanja Izetbegovića ocijenjena ratnohuškačkom, pored toga što je koketirao sa vjerskim radikalima te se u tu svrhu fotografirao sa vođama selefija u BiH. SDA inače prati taj imidž vjerskog radikalizma oličen u vehabijskoj zajednici koja je, bez sumnje, mnogobrojna i vrlo organizirana.


Tako da se zbog svega toga mogao steći dojam o političkoj radikalizaciji Bošnjaka, o čemu su počeli pisati i strani mediji kao „bauku novog oblika radikalizma“. Ono na šta ti mediji ukazuju kao simptome radikalizacije su manje više zapaljive izjave političara ili vjerskih autoriteta kakva je izjava reisul-uleme da će Bošnjaci puškom braniti državne institucije.


Tu nije riječ o vjerskoj radikalizaciji, iako ju je izgovorio vjerski poglavar. U tome i jeste razlika u kvalifikacije radikalizacije Bošnjaka. Dok su perjanice vjerske radikalizacije bile vođe (daije) selefija, sad su to politički jastrebovi stranaka. Ako i jeste na demostracijama ispred OHR bilo nekoliko osoba sa dugim brada, tamo se nisu mogli čuti tekbiri što je sastavni dio atmosfere sa političkih skupova SDA. Zato je „zvono“ o vjerskom radikalizmu u BiH uvijek bilo o liderima SDA.


Iako je Alija Izetbegović bio prilično umjereniji političar od Harisa Silajdžića, njemu se više pripisivao vjerski oblik radikalizma, najčešće kroz islamski fundamentalizam. Silajdžić nikad nije trpio vjerske radikale, pa ni selefije, ali je bio sklon političkom radikalizmu. To se pripisivalo njegovoj prijekoj naravi, tersluku, više nego političkom ubjeđenju i stavovima.


Ako se pođe od pretpostavke da je Komšić njegov politički sljedbenik, što je opće poznata stvar, onda bi se moglo zaključiti da je Silajdžić rodonačelnik aktuelnog bošnjačkog radikalizma. I ne bi se pogriješilo. S tom razlikom što ga je Komšić raspirio kroz medije i omasovio na ulicama kroz demostracije.


Stoga nije preuranjeno zaključiti da niko ne treba strahovati od ovakve vrste bošnjačkog radikalizma jer on nema uporišta u narodnim masama. Ovo je više oblik frustriranosti političara, u ovom slučaju Komšića i Izetbegovića, čije pristalice iskazuju bijes zbog gubitka vlasti. Čak se može više govoriti o političkom populizmu i primitivizmu nego o političkom radikalizmu.


(TBT/DEPO PORTAL/ad)


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook



Komentari - Ukupno 121

NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!
Prikaži još