Izvor: Muun.ba

Piše: Anila Gajević

Putovanja danas nisu nikakva privilegija, osim u BiH. Stalno imam neku nelagodu, kao da se nekome moram pravdati zato što putujem, jer živimo u sredini punoj zavisti. Dok jedni gladuju, ona putuje po bijelom svijetu.

Nadam se da će ovaj tekst pročitati ovi što se smiješe sa plakata obećavajući da će od Sarajeva napraviti metropolu, mada to ono po broju stanovnika nikad i ne može biti, i da će u svoja predizborna obećanja i agende uvrstiti i aviosaobraćaj.

Moja tema je materijal za jedan istraživački tekst zapravo u kojem će se naći podaci o broju direktnih letova i putnika, o šačici aviokompanija koje lete do Sarajeva. Koliko smo i njima bitno tržište, govori činjenica da većina nema ni urede na Sarajevskom aerodromu i da za sve upite moramo zvati njihove telefonske centrale.

Za Wizzair npr. poziv košta 1,23 KM po minuti, a svaki put kad sam nazvala, vrijeme čekanja je bilo 17 minuta. Air Serbia, o kojoj bih mogla cijelu kolumnu napisati, također ima call centar koji je, kada mi je bilo najviše potreban, u vrijeme otkazanog leta, bilo nemoguće dobiti.

Istraživački tekst na Al Jazeera portalu iz 2019. ima naslov: BiH ima najslabiju povezanost u Evropi. Podatak Međunarodnog aerodromskog savjeta (ACI) govori o Bosni i Hercegovini kao zemlji sa najslabijom aerodromskom povezanosti u Evropi, što znači manje direktnih i indirektnih konekcija putnicima sa evropskim destinacijama, te da je Sarajevo na posljednjem mjestu među evropskim prijestolnicama po broju prevezenih putnika.

Nadam se da će ovaj tekst pročitati ovi što se smiješe sa plakata obećavajući da će od Sarajeva napraviti metropolu, mada to ono po broju stanovnika nikad i ne može biti, i da će u svoja predizborna obećanja i agende uvrstiti i aviosaobraćaj

Moj posao zahtijeva putovanja, kao i putovanja glumaca iz Bosne i Hercegovine koji dobivaju prilike snimati u raznim evropskim zemljama. Vize za Englesku, Irsku, Kanadu, Maroko, zemlje u kojima se snima dosta filmskih i TV projekata su posebna tema.

Kada dobijem upit za bh. glumca da dođe na callback u London za dva dana, samo se nasmijem. Kada dobijem poziv da dođem na neko snimanje u Engleskoj ili na premijeru, opet se nasmijem. I glumac i ja možemo otputovati u London najranije za mjesec, dok prvo dobijemo vizu.

Malo manje muke, jer nam ne trebaju vize, ali opet puno glavobolje, imamo recimo, kada dobijemo poziv za npr. Đenovu. Baš sam gledala karte do ovog italijanskog grada, 2.000 EUR, dva presjedanja i skoro dva dana putovanja. U decembar bih poslovno trebala, zamislite, u Rejkjavik. Sad će neki isfrustirani komentator napisati, ma šta ćeš, Boga ti, u Rejkjaviku. Opet 2.000 EUR, opet dva dana putovanja.

Kada dobijem upit za bh. glumca da dođe na callback u London za dva dana, samo se nasmijem. Kada dobijem poziv da dođem na neko snimanje u Engleskoj ili na premijeru, opet se nasmijem

Ali eto, da ne pretjerujem sa Islandom, putovala sam prije desetak dana u Barcelonu. Jedan od najprometnijih evropskih aerodroma, popularna destinacija u Španiji, povezana sa ogromnim brojem zemalja. Sa Bosnom i Hercegovinom, unatoč inicijativama naše ambasade, još uvijek nije. Beograd, Dubrovnik, Zagreb imaju direktne letove sa ovim gradom. Ja putujem iz Beograda Wizzairom, a do Beograda iz Sarajeva Air Serbiom. Nakon četiri sata provedena na Sarajevskom aerodromu, urednog check-ina pa onda obavijesti da će let kasniti prvo sat, pa sat i po pa onda dva, let se otkazuje potpuno. Bez ikakvog objašnjenja. Prolazim pasošku kontrolu ponovo, a ni otputovala nisam. Kupujem novu kartu iz Beograda do Barcelone, isto Air Serbia. Angažujem vozača da me istu noć vozi do Beograda kako bih stigla na aerodrom u 4 ujutro.

Letim iz Beograda do Barcelone i stižem u 9.30. Navečer idem na premijeru filma 42 Segundos na kojem sam dugo radila, u kojem jednu od glavnih uloga igra Tarik Filipović. Iznimno važan događaj za mene. Zgužvana, neispavana kljukam se vitaminima samo da izdržim noć. Imam konstantno izbor, da sjedim kući i ne idem nigdje, ili da idem, smaram se do besvijesti i za jednu noć platim i do 1.500 EUR. E to su izbori na koje su prisiljeni građani BiH. To su izbori na koje nas tjeraju vladajuće strukture koje nas getoiziraju, čine da se osjećamo jadno, koji ništa već dvije i po decenije nisu učinili da nas pasoš ove zemlje kad ga pokažemo na graničnim prijelazima ne diskriminira u odnosu na građane drugih normalnih zemalja.

Šta očekivati od zemlje koja u 21. stoljeću nije u cijelosti povezana autoputem ili koja nema nacionalnu aviokompaniju. Smještena je u Sarajevu pak aviokompanija koja nosi naziv Fly Bosnia i leti samo u arapske zemlje

Da, potrošila sam Božiju kišu na putovanja. Dok moji prijatelji lete za 17 eura, meni treba najmanje 400.

Pokušajte otići naprimjer do Sevilje. Opet poslovno sam morala tamo, na dodjelu nagrada Evropske filmske akademije. Nekoliko mojih kolega iz Sarajeva je potpuno odustalo jer bi im trebala dva dana i nisu se htjeli maltretirati. Ja nisam odustala, pa sam uzela pekarski avion do Zagreba, odspavala koji sat u stanu Ornele Vištica da bih poslijepodne odletjela do Barcelone. Tamo noćila i sutradan ujutro otišla u Sevilju.

Koliko god se mi kao pojedinci trudili da ovu zemlju vani dostojno predstavljamo svojim radom iz kulture, sporta, biznisa, sve pada u vodu kad se pojavimo sa pasošem zemlje iz koje bih brže do destinacije stigla na magarcu. Ministri saobraćaja, Vlada Federacije, Vijeće ministara BiH i sami putuju na isti način. Ne razumijem kako vama nije tlaka biti po pet-šest sati na aerodromima u Beču, Zagrebu, Beogradu, Istanbulu čekajući svoju konekciju za Madrid, Pariz, Prag, Barcelonu, Oslo, Berlin, Rim… Znam napamet red letenja na Sarajevskom aerodromu, skoro kao i da radim tamo.

Opet razmišljam, šta očekivati od zemlje koja u 21. stoljeću nije u cijelosti povezana autoputem ili koja nema nacionalnu aviokompaniju. Smještena je u Sarajevu pak aviokompanija koja nosi naziv Fly Bosnia i leti samo u arapske zemlje.

Da, potrošila sam Božiju kišu na putovanja. Dok moji prijatelji lete za 17 eura, meni treba najmanje 400

A još ide i zima. Još 1983., Bijelo dugme je izbacilo pjesmu "U vrijeme otkazanih letova". Tad je za nas koji putujemo najbolje preseliti se. Jednom sam na filmski festival u Antaliju u decembru došla dva dana kasnije jer su letovi bili otkazivani i na kraju bila samo jednu noć. Pamtim i povratak sa dodjele nagrada Evropske filmske akademije, ovaj put u Berlinu, avion nije mogao sletiti iz Beča u Sarajevo (naravno Beč jer nemamo direktan let iz Berlina), pa smo glumica Maja Zećo i ja prenoćile u hotelu kraj aerodroma, a sutradan letjele do Zagreba, pa onda sa saputnicima došle autom do Čapljine. Ja se onda vratila vozom iz Mostara u Sarajevo.

Da, na to liče moja glamurozna putovanja po bijelom svijetu. Gdje god sam, nosim neki ponos, hvalim na sva usta zemlju iz koje dolazim, ali suštinski osjećam veliki stid znajući šta sam sve morala proći da bih iz ove kotline ili rupe zapravo tamo i stigla.

(DEPO PORTAL/ad)