Jedan od uzročnika „pucanja" Ukrajine na livoberežnu (lijevo obalnu) i pravoberežnu (desno obalnu – misli se na Rijeku Dnjipro) je strašan genocid gladomorom. Tada je ukrajinski narod izgubio kralježnicu svoga etnosa, analizirao je povjesničar i kritičar Đuro Vidmarović.

Vidmarović je inače dd 1995-1999. bio izvanredni i opunomoćeni veleposlanik RH u Ukrajini.

Na mjesto umorenih Ukrajinaca Staljin je (dakako, prisilno) dovezao pučanstvo druge nacionalnosti. Ono nikada nije steklo ukrajinsku državotvornu svijest i ne ponaša se kao etnička manjina. Njihovo rodoljublje i domoljublje više je okrenuto Rusiji nego Ukrajini, piše Slobodna Dalmacija.

Gladomor u Ukrajini 1932.-1933.
 

Ukrajinski narod zadesila je 1932.-1933. najveća katastrofa u njegovoj povijesti. Sovjetski je komunistički režim glađu istrijebio oko 7 milijuna (a možda i više) Ukrajinaca, nanijevši time ovoj etniji demografski gubitak od kojega se nikada nije oporavila. Ova je katastrofa u ukrajinskoj povjesnici poznata kao Holodomor, što odgovara hrvatskome prijevodu: Gladomor.

Začuđuje činjenica što još uvijek, premda je prošlo 77 godina, dimenzije ove tragedije nisu dovoljan argument kako bi ju se nazvalo genocidom. Po srijedi su politička gledanja na gladomor u Ukrajini, poglavito ona koja dolaze iz Moskve. Naime, ako je gladomor bio genocid, tada se nameće obveza imenovanja strane, stranke, snage, politike i države koja je taj zločin učinila.

Ukrajinski narod zadesila je 1932.-1933. najveća katastrofa u njegovoj povijesti. Sovjetski je komunistički režim glađu istrijebio oko 7 milijuna (a možda i više) Ukrajinaca, nanijevši time ovoj etniji demografski gubitak od kojega se nikada nije oporavila

Da bi zločin istrebljenja etnije, staleža ili skupine ljudi bio proglašen genocidom, mora se dokazati njegova pripremljenost, planiranje i planska provedba. U konkretnom slučaju poznat je izvršitelj: sovjetski komunistički režim, odnosno država koja se zvala SSSR, kojem je vladala Komunistička stranka na čelu s JosifomVisarionovičem Džugašvilijem – Staljinom-Kobom.

Problem nastaje s određivanjem pravnog nasljednika ove Države, jer njezin nasljednik baštini i zločine. No, komunistička stranka koja je imala apsolutnu vlast bila je na papiru internacionalna. Obuhvaćala je članstvo iz svih federalnih jedinica i naroda koji su činili ovu zločinačku državnu formaciju. Rukovodstvo te zločinačke organizacije dobro je poznato.

Jevhen Paščenko u zborniku «Genocidni zločin totalitarnog režima u Ukrajini 1932.-1933.» [3] navodi najodgovornije za ovaj zločin: JosifaVisarionoviča Staljina, generalnog sekretara Općesavezne Komunističke Partije /boljševika/ (VKP/b), Lazara Kaganoviča, 1929.-1939. sekretara VKP(b) i vjernog Staljinovog suborca, Pavela Postišova, drugog sekretara CK KP Ukrajine «s posebnim ovlastima», Stanislava Kosiora, prvog sekretara CK KPU, Vlasa Čubara, predsjednika Saveza Narodnih Komesara USSR, tadašnje ukrajinske Vlade, Mendelja Hatajeviča, drugog sekretara CK KPU, također «s posebnim ovlastima», Stanislava Redensa, rukovoditelja GPU USSR i Vsevoloda Valickija, punovažnog predstavnika GPU za Ukrajinu.

Ona građe koje je ostalo izvan dosega KGB-a omogućava sagledavanje ove tragedije i njezino definiranje kao genocida

Valicki je inicirao stvaranje posebnih zakona koji su omogućavali da se po kratkom postupku strijeljaju gladni seljaci, ili oni koji su im pokušavali dostaviti malo hrane, tako što se legaliziralo izmišljanje optužaba. Isti se komunistički satrap istakao entuzijazmom u istrebljivanju ukrajinske intelektualne elite.

„Prvi kruh Državi"

Sovjetski povjesničari o gladomoru u Ukrajini 1932.-1933. nisu smjeli pisati. Čak je i pojam Gladomor za sovjetsku historiografiju bio tabu tema, ili se tek spominjao na način koji nije problematizirao dimenzije istrebljenja nesretnoga ukrajinskog naroda. Komunistička je država uništavala primarna povijesna vrela, kao i žive svjedoke gladomora, kako bi izazvala prekid povijesne memorije, a time i vječiti zaborav na učinjeni zločin. Ali, na sramotu slobodnomislećih ljudi i europska i američka historiografija slijedile su, služeći političkim elitama svojih država, sovjetsku «povijenu istinu».

Sovjetski Savez je povijesnu građu smatrao političkim materijalom i dopuštao njezino proučavanje selektivno i po unaprijed zadanim šablonama. Mogućnost rada u arhivima Partija je dodjeljivala svojim ljudima, a oni su orvelovskim metodama stvarali virtualnuhistoriogra-fiju. Tek nakon raspada SSSR-a dolazi do slobodnijeg ulaza u arhive sovjetske Države, Partije i Ministarstva unutarnjih poslova, KGB-a, CK SKPB (b).

Na temelju do sada istraženih povijesnih vrela i objavljenih radova može se ustvrditi da gladomor u Ukrajini nije bio posljedica elementarnih nepogoda, odnosno sušnih godina, poplava, najezde skakavaca, ili pada meteorita, već je izveden planski od strane državnih organa SSSR-a

Tada se ustanovilo kako su povijesna vrela koja bi otkrivala tragediju gladomora učinjenoga nad ukrajinskim narodom većim dijelom uništena, ili su još uvijek nedostupna istraživačima. Međutim, ona građe koje je ostalo izvan dosega KGB-a omogućava sagledavanje ove tragedije i njezino definiranje kao genocida.

Gladomorom su ubijana i ukrajinska djeca

Gladomor u Ukrajini 1932-1933. za historiografiju ne bi trebao predstavljati problem. Potrebno je otvoriti sve arhive i svu arhivsku građu, kako onu koja se čuva na teritoriju Ruske Federacije, tako i onu koja se čuva u Ukrajini, ali i u arhivima vodećih zapadnoeuropskih država i SAD-a, i dozvoliti da struka uradi svoje.

Definicija genocida međunarodno je prihvaćena. Definirana je na Konvencija o sprečavanju i kaznama za krivično djelo genocida[. Konvencija UN-a održana je 9. prosinca 1948. godine. Na snagu je stupila 1951. godine.

(...)

Zbog politike još uvije nemamo potrebne sinteze o gladomoru, već se jedan strašan zločin prepušta političkim procjeniteljima, koji, opet, ne vode računa o ubijenim nevinim žrtvama, već o pragmatici svojih Vlada.

Na temelju do sada istraženih povijesnih vrela i objavljenih radova može se ustvrditi da gladomor u Ukrajini nije bio posljedica elementarnih nepogoda, odnosno sušnih godina, poplava, najezde skakavaca, ili pada meteorita, već je izveden planski od strane državnih organa SSSR-a, kojim je tada rukovodila komunistička stranka na čelu sa Staljinom.

U zločinu su sudjelovali i komunisti Ukrajinci, što je strašan oblik nacionalne veleizdaje i samodestrukcije izazvane marksističkom ideologijom. A izvršen je s nakanom istrebljenja ukrajinskoga seljačkoga staleža kojega su boljševici proglasili svojim klasnim i nacionalnim neprijateljem

Obzirom na broj ubijenih, te na njihovu etničku pripadnost, a poglavito na njihovu stalešku pripadnost, može se tvrditi kako je to bio zločin genocida. Kako se pisca ovih redaka ne bi optužilo za pristranost, ili čak arbitriranje, želim jasno kazati kako gladomor nad ukrajinskim seljaštvom nije izvršio ruski narod, već sovjetski komunistički totalitarizam u ideološkom i političkom smislu, s apsolutnom diktaturom tadašnjeg generalnog sekretara sovjetske KP.

U zločinu su sudjelovali i komunisti Ukrajinci, što je strašan oblik nacionalne veleizdaje i samodestrukcije izazvane marksističkom ideologijom. A izvršen je s nakanom istrebljenja ukrajinskoga seljačkoga staleža kojega su boljševici proglasili svojim klasnim i nacionalnim neprijateljem. Uništavanje cijeloga staleža nazvali su političkim imenima RASKULAČIVA-NJE, odnosno uništenje kulaka jer se protive kolektivizaciji.

Nastavak teksta i fotografije možete pogledati ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)