Izvor: RTL
Piše: Boba Đuderija
Neki dan smo guštali u hladovini materinog dvora na otoku kad nam je ljetnu fjaku prekinula jedna žena koja nam se paničnim glasom obratila sa ulice:
"Dobar dan, molim vas, imate li možda šta prazno?"
Trgnuli smo se i razmijenili poglede, pokušavajući shvatiti što nas pita. Ahaa, dosjetio se netko:
"Mi vam ne iznajmljujemo, gospođo", odgovorili smo.
"A ima li neki vaš susid, znate li ikoga da ima šta prazno, molin vas?!"
Sram
Uslijedilo je i objašnjenje. Obitelj iz Mađarske, s troje male djece, eno ih sjede kod nje. Iscrpljeni od puta, izbezumljeni, pokušavaju uspostaviti kontakt s vlasnikom apartmana kod kojeg su još prije mjesec dana rezervirali smještaj. Ali dotični se ne javlja na telefon. Ne javlja se. Nema ga. Kad više nisu imali snage ni voziti ni lutati okolo pokušavajući locirati apartman i vlasnika, obratili su se njoj, kao zadnji očajnici. Kao beskućnici. Jednostavno su joj banuli u dvorište i zamolili pomoć.
Ona se angažirala, evo već sat vremena obilazi kvart i moljaka za bilo kakav smještaj, ali nigdje nema spasonosnog prostora za mađarske turiste, za obitelj s troje male djece. A angažirala se, kaže, jer osjeća ogroman sram. Ponudila ih je vodom i hranom, ostavila ih u hladu, na sigurnom, i krenula u potragu.
Mi smo se isto potrudili, okrenuli par brojeva, obratili se susjedima koji iznajmljuju, ali bez sreće. Žena nam je zahvalila i otrčala dalje. Bila je doslovno uspaničena, i da, bilo ju je sram. Je li uspjela nešto naći, vjerojatno nećemo nikad saznati.
Oćete malo s nama pojist?
Ja znam svoju mater – da u tom trenutku nije u kući imala goste, prijatelje, naše ljude koji žive u Njemačkoj, ponudila bi ona smještaj tim Mađarima. Besplatno, naravno. Treba pomoći ljudima. Iznajmljivala je i ona nekad, cijelu jednu sezonu, pa je odustala jer je na kraju te sezone bila – u minusu. Iznajmljivanje nije za svakoga. A za nju pogotovo nije. Sjećam se prizora iz tog doba. Njeni gosti se vraćaju s mora, vrijeme je ručka, a ona ih zaustavlja:
Oćete malo s nama pojist? Ajte, skuvala san šalše i manistre, to sigurno niste nikad jili!
Turisti, Česi, nisu baš sve razumjeli, pogotovo nisu znali što je „šalša“, ali su po njenom gestikuliranju shvatili poziv. Oklijevali su.
Ajte dico, šta ste stali, ajte lipo s nama, more izgladni čovika znan ja to, vidi njega šta je blid, ajte brzo za stol, evo donit ćemo još par stolica...
Nećkali su se gosti pristojno još par trenutaka, pa na kraju sjeli s nama za stol i jeli. Šalšu. Sutradan bi se sve ponovilo, ovaj put ne sa šalšom nego s nekim drugim jednostavnim dalmatinskim menijem. A i lubenicu su morali kušati s nama. A i smokve i grožđe iz našeg vrta. I tako svaki dan. Ljudi uopće nisu više ni trošili na hranu. Na kraju, kad bi došao trenutak da plate smještaj (tad još nije sve išlo preko raznih portala za spajanje turista i iznajmljivača), mami bi bilo neugodno, pa bi pokušavala smanjiti ionako nisku cijenu sve dok je turisti ne bi počeli preklinjati da im uzme pare. Tako smo je morali na kraju i mi preklinjati da odustane od iznajmljivanja.
Zbog svoje čudne navade da se familijarizira sa svim turistima, da ih usvoji i hrani, u najboljem slučaju je na kraju sezone mogla biti na nuli, od zarade niti "Z". Tu jednu sezonu pak, ona je bila "puna" od početka do kraja sezone. Ništa portali, agencije, ovo ono – prvi gosti su joj poslali druge, drugi treće i tako dalje. Hvalili je ljudi po svojim zemljama, pričali o šalši i manistri svojim rođacima, prijateljima i susjedima i slali ih mami. I tako se mama, sva takva netalentirana za zaradu, nije mogla obraniti od rezervacija.
Povratak prijateljima
I nije ona bila jedina takva, u to doba bilo je dosta takvih iznajmljivača. Znate i sami priče o obiteljima turista koje su se znale godinama vraćati u isti apartman, kod istog vlasnika. Nisu se oni vraćali luksuzu - nije tad bilo velebnih bazena izgrađenih na deset metara od mora. Nikakva raskoš, osim raskoši duše. Vraćali su se turisti tada tim iznajmljivačima koji su ih ispod svojih odrina tretirali kao ljude, a ne kao bankomate.
Privlačilo ih je ono dobro i toplo u našim ljudima. Zarada je bila samo usputna posljedica njihovog gostoprimstva, a ne jedini cilj. Sklapala su se doživotna prijateljstva, punili albumi fotografija. Pratilo se odrastanje djece jednih i drugih. Zato su se turisti vraćali, a ako bi koju sezonu morali i preskočiti, slali su svoje prijatelje i rodbinu. Gostoprimstvo je bilo najbolji turistički marketing ikad. Bolje preporuke od "Vlasnik je dobar čovjek" nije ni bilo.
Sjećam se s nostalgijom takvih priča dok slušam vijesti o tome kako pojedini iznajmljivači otkazuju ljudima rezervacije da bi mogli cijene dići u nebo i iznajmiti apartman nekome drugom. Nekome tko će im napuniti džepove dovoljno da smire frustraciju nastalu zbog pandemije korone. Netko će reći pa što, ljudi imaju pravo, bilo je teško, treba nadoknaditi gubitke. Pa neka i bude kolateralnih žrtava u vidu jedne obitelji koja nakon svih prijeđenih kilometara s troje male djece sad po otoku očajnički traži krevet. Ne jedne takve, nego puno, i previše takvih žrtava gramzivosti bilo je i još će biti ovoga ljeta. Napunit će džepove ti neki iznajmljivači, zadovoljno trljati ruke. To se valjda, u duhu novog vremena, zove poslovna snalažljivost, izvrsnost bolje reći.
Ti ljudi misle da su "uspjeli". Da su se "snašli". Moglo bi biti da su smetnuli s uma da trenutno, kao destinacija, mi jednostavno imamo sreće. Zbog položaja, zbog obale u narančastom a ne u crvenom. Zbog poprilično ležernih epidemioloških mjera, pa nas gosti iz zemalja gdje je postojao i policijski sat, sad doživljavaju kao raj. I hrle ovamo. Ali i to će se jednom promijeniti. Proći će i pandemija, i svako drugo zlo. Turisti će tad birati mjesto za svoj odmor i po nekim drugim kriterijima.
Treba imati dušu
Na primjer, po kriteriju gostoljubivosti i cijena. Tad će ti neki novi iznajmljivači možda shvatiti da nije dovoljno posjedovati luksuzni apartman. Treba imati i ono malo duše, ono zbog čega će turist na povratku kući svojoj rodbini, prijateljima i susjedima moći reći "Vlasnik apartmana je dobar čovjek".
Ja sam isto turistički radnik. Pa kad u vijestima čujem kako neki stranac kojeg su zaustavili recimo na Stradunu kaže "Dolazim u Hrvatsku jer je jako lijepa zemlja, a i ljudi su dobri", meni tad nekako zadrhti srce. Budem sva sretna. Zbog tih dobrih ljudi. Smatram da je to najvažniji podatak kojeg neki turist treba sa sobom ponijeti iz naše zemlje. To, o dobrim ljudima. Zbog toga će se vratiti. Ti dobri ljudi su najbolji ambasadori našeg turizma. Sve drugo može se pronaći na bilo kojem drugom mjestu. Ali ovo je ono što čini razliku.
Ako to ne shvatimo i ne smirimo podivljale financijske apetite, moglo bi nam se dogoditi da jednog dana uzaludno s vrata naših dvorova vičemo "Vratite se, skuvali smo vam paštašutu".
(DEPO PORTAL/md)
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook
Komentari - Ukupno 16
NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!