Izvor: Azra
Piše: Ilma Jakubović

Mersiha Hasanović (45), medicinska sestra Respiratornog centra UKC Tuzla, brine o onima kojima je pomoć najviše potrebna već 22 godine. Teška situacija koju je izazvala pandemija Corona virusa promijenila joj je život u potpunosti, kako privatno, tako i profesionalno. Kako kaže, počevši od najbanalnijeg kao što je sam proces oblačenja koji se u potpunosti razlikuje od komoditeta uniforme u kojoj radi u normalnim uvjetima.

– Sada je izazov obučen u kombinezon, s rukavicama, kapama, zaštitnom maskom, naočalama, vizirom… pružiti pomoć pacijentu koji se bori za vazduh. I privatno se život promijenio, jer je u podsvijesti uvijek prisutan strah za bezbjednost porodice, ličnu i, naravno, pacijenata s kojima radim – kaže Mersiha Hasanović na početku našeg razgovora.

TIMSKI RAD JE NAJBITNIJI

Ona i njene kolegice su istinske heroine, za koje do sada, možda, nismo ni znali. Danonoćno se svim srcem bore s nepoznatim, ali i s određenom dozom straha.

– Bitan je timski rad na koji stavljamo akcent, tako da, kada neko od nas malo „potone“, drugi ga izbavlja. Velika podrška meni, profesionalno, a i lično, kao i ostatku tima je profesorica Jasmina Smajić, vođa tima za liječenje teških oblika infekcije Covidom-19, bez koje sasvim sigurno ne bismo bili takvi kakvi jesmo – otkriva tuzlanska medicinska sestra, koja od početka pandemije nema vremena za odmor i opuštanje, ali ne žali.

– Posla ima mnogo, fizičkog umora i stresa također. S druge strane, to je moj poziv, moj izbor. Zahvalnost pacijenata motiviše da se svaki dan iznova trudim dati maksimum od sebe, da im olakšam tegobe – govori Mersiha.

Ni ona ne provodi dovoljno vremena s porodicom, zbog obima i težine posla, ali se nada da, kada sve ovo stane, moći će im nadoknaditi propušteno.

ZABRINUTOST ZA PORODICU

– Kad je riječ o porodici, djeca su dovoljno velika da shvate ozbiljnost situacije. Svjesna činjenice da rizikujem svoje zdravlje, trudim se ne rizikovati njihovo. U početku je bilo malo haotično šta smijemo ili ne, ali sada smo zajedno naučili da funkcionišemo poštujući pravila kojima se vodim i u zdravstvenoj ustanovi u kojoj radim. Kćerka je odrasla, izgrađena ličnost koja je svjesna situacije i tu nema problema. Sin ima 11 godina, ide u šesti razred osnovne škole i njega je malo teže natjerati da se koliko-toliko čuva. Dobar je učenik, s te strane nema problema. Svjesna sam da se mnogo toga promijenilo, da na neke stvari ne mogu utjecati. Podijelili smo uloge, neke obaveze su i oni preuzeli na sebe, što ranije nije bio slučaj. Trudim se biti tu za oboje i da to vrijeme, kojeg je malo, provedemo kvalitetno. I meni samoj to pomaže, jer na takav način punim baterije za predstojeće izazove – iskreno će Mersiha.

I ona se svakodnevno suočava s umiranjem pacijenata, uprkos maksimalnom naporu da ih spasi.

– Gledati smrt u oči i umiranje pacijenata nije nešto s čim se prvi put susrećem u ovoj pandemiji, s obzirom na to da radim na Odjeljenju intenzivne njege jako dugo. Razlika je možda u tome što su u ovoj bolesti pacijenti u jednom momentu uglavnom svjesni, komunikativni, već u sljedećem se bore za vazduh. Nekada to i uz najveći napor ne završi kako želimo. Neočekivano je i nepripremljeno. Ti momenti su nešto na šta se teško navikavam – kaže naša sagovornica.

Mersiha nam je opisala i svoj najteži trenutak.

– Teških trenutaka je mnogo, ali, ako bih neki morala posebno da izdvojim, to je bila molba majke jedne mlađe pacijentice da je pomilujem i držim za ruku, jer ona to ne može, a zna da ju je strah, da će je to umiriti i da ja to uradim za nju… Pacijentica je na kraju preminula, majka nije imala priliku oprostiti se od nje – ispričala nam je s tugom u glasu.

Kao i u svakoj zdravstvenoj ustanovi u našoj zemlji, kaže Mersiha Hasanović, sasvim sigurno se ponekad desi da i nema dovoljno resursa u bolnici, ali, kako ističe, onaj najjači i najbitniji resurs imaju, a to je volja, želja i svakodnevna borba za svaki ljudski život.

Na kraju razgovora, pitali smo je, da može izdvojiti barem jedan sretan trenutak u prethodnoj godini, koji bi to bio.

– Uz mnogo tužnih, naravno da ima i sretnih trenutaka. Mislim da se sreća u profesionalnom smislu ogleda u zahvalnosti pacijenata i njihovih porodica, kada se oporave i odu od nas.  I kada „mali“ ljudi iskažu zahvalnost i kada neko od njegovih bližnjih ne završi dobro, kada nas posrame svojim veličinom – zaključuje medicinska sestra Respiratornog centra UKC-a Tuzla.

Više priča iz ciklusa "Heorine Covid bolnica" možete čitati u magazinu Azra.

(DEPO PORTAL/ad)