Izvor: Deutsche Welle
Piše: Dragoslav Dedović

Gledajući zatalasane predjele kroz prozorče aviona, pomislim da bi Bosna, ispeglana, bila veća od Mađarske. Prisjećam se prvog odlaska u Sarajevo.

Zabacio sam ranac na rame u kojem su bile stvari za plažu. U Tuzli sam ušao u autobus Transservisa - tako se tada zvao tuzlanski prevoznik. Bilo je toplo, početak ljeta 1981.

Veliko obećanje

Živinice, Kladanj,Olovo. Karaula - prevoj koji je svojom strminom iznuđivao skoro histerično brektanje autobusa. Semizovac. Vogošća. I onda, kada je bus izašao na brdo Kobilja glava lijevo, u kotlini i po strminama ukazala se košnica grada.

Taj prizor je bio veliko obećanje za osamnaestogodišnjaka, koji je pošao na prijemni ispit na žurnalistici , da bi potom produžio za Boku, kako bi se prije odlaska u vojsku još jednom napio sunca, udahnuo soli i nagledao djevojaka u bikinijima.

Njemu, koji će u osmoj deceniji prošlog vijeka provesti tu pet godina, grad je ispunio veliko obećanje - bilo je to mjesto njegove novinarske, pjesničke, ljubavne i ljudske inicijacije.

Kada se točkovi aviona spoje sa pistom i ja ću se opet spojiti sa tim osamnaestogodišnjakom koji sa Kobilje glave zaljubljeno gleda u grad.

Ovo je jedino mjesto na svijetu gdje sam negde duboko u meni vječno mlad.

Evo, avion propelerac približava se sarajevskom aerodromu, oblačići kao sitni mladeži na magličastom plavetnilu podvlače jesenju ljepotu dana – i ja se tom gradu radujem. Volim da vjerujem u to da se i on raduje meni. To ne može da promijeni ni truckavo slijetanje pri kojem se Igman trese u mojim očima.

Ulazak u palimpsest

Drug me dočekuje na aerodromu. Dok me vozi u grad pričao o ljudima koje dugo znam. Ovom je umrla majka. Onaj preležao koronu. Ovaj se vratio iz Amerike. Ta priča se stapa sa promicanjem novosarajevskih blokova pokraj prozora njegovog džipa. S lijeve strane prepoznam betonsku kocku zgrade televizije. I kao grozd iskrsnu lica. Jedno od njih je nasmijano, fino lice i tople, melanholične oči Jadranke Stojaković. Upoznala nas je moja koleginica sa fakulteta Selma, koja je već radila u nekoj od redakcija, dok sam se ja muvao po zgradi kao novopečeni novinar Omladinskog programa. Sve se više bližimo jezgru grada. A na mom unutrašnjem sluhu se razlije kristalni glas mrtve žene: „Što te nema…".

Shvatim da je za mene ovaj grad palimsest. Mapa sa koje su rat, ideologije, vrijeme sastrugali nazive ulica, a niz nepostojećih adresa se množi u mojoj glavi, povezuje se sa likovima ljudi koji više nisu u ovom gradu ili na ovom svijetu.

Nastavak teksta čitajte ovdje.

(DEPO PORTAL/ad)