Policija u BiH se u rasvjetljavanju “običnog” i organizovanog kriminala sve češće oslanja na posebne istražne radnje (PIR), no tokom njihovog provođenja nerijetko dolazi do grešaka i zloupotreba. To nerijetko dovodi do toga da na sudovima padaju presude, te se optuženi oslobađaju krivice i pruža im se mogućnost da mogu tužiti državu što su boravili u pritvoru.
Brzopletost
Takav primjer je nedavna presuda sarajevskog Kantonalnog suda koji je potvrdio oslobađajuću presudu Općinskog suda za Kemala Brkanića (36) i Edina Bečića (56), optužene da su dilali heroin na pijaci na Ciglanama. Oni su oslobođeni optužbi da su nabavili 81 paketić heroina koji su namjeravali rasturati po pijaci. Brkanić je bio optužen da je od narkomana preuzimao novac na štandu za kojim je prodavao knjige.
Advokat Omar Mehmedbašić, koji je branio Brkanića i Bečića, iskoristio je brzopletost policajaca koji su pratili optužene, ali i tužilaštva koje nije uočilo da su policajci radili nelegalno.
“Za ove ljude što su bili optuženi da su prodavali drogu na pijaci, problem je bio zakonska procedura. Došlo se do nezakonitih dokaza i to na ovaj način: Da bi čovjek pratio neku osobu, on mora imati naredbu suda za tajno praćenje. Svjedoci, odnosno policajci su na suđenju rekli da su opservirali teren jedan dan i pratili šta optuženi radi. Sutradan su došli, lišili ga slobode i pronašli drogu. Time je utvrđeno da su provodili tajno praćenje, jer su tokom opservacije utvrdili gdje šta ostavlja, iako nisu imali naredbu da to rade. Znači zbog jednog, svi ostali dokazi postali su nezakoniti, pa tako i droga koja je pronađena. Ova oslobađajuća presuda je dobra ne zbog tih lica koja su oslobođena, nego zbog svih građana da ne bi bilo zloupotrebe prava. Ovdje konkretno nije bilo zloupotrebe prava, ali su policajci bili brzopleti”, kaže Mehmedbašić.
On dodaje da se ovakvi propusti policajaca vrlo rijetko dešavaju, ali da se dešavaju i druge vrste propusta.
“Nekad, recimo, ne dovedu dva svjedoka prilikom pretresa i prave slične površne greške. Međutim, ima i onih koji izuzetno dobro rade svoj posao i svakim danom sve više su uvježbani i uče na greškama. Ovakva im se greška sigurno više neće ponoviti”, kaže Mehmedbašić.
Advokat Vlado Adamović, bivši sudija državnog Suda i Vrhovnog suda FBiH, ističe da tajno praćenje i prisluškivanje ima efekta kod organizovanog kriminala.
“Taj ko provodi te mjere ima široku mogućnost zloupotrebe koja se vrlo teško otkriva. Manjkavost je u zakonodavstvu, to što izvještaji koji se podnose ne sadrže sve elemente ko je naredio, ko je poduzeo radnju, ko je sve učestvovao u provedbi. Ovako se često dešava na sudovima da se PIR odobri za jedan mjesec, zaboravi se zatražiti produžetak i zato predmet padne na sudu. U mojoj praksi toga je bilo između 5 i 10 predmeta na sudovima u BiH. Zaboravnost se ne opravdava, a veći problem je kad je u pitanju zloupotreba po sistemu: mi ćemo prisluškivati jedan period bez naredbe, pa kad se pojavi osnov sumnje, onda ćemo zatražiti mjere. To je zloupotreba koja se ne smije tolerisati, to se mora precizirati kroz policijske pravilnike i zakonske odredbe. Izvještaji o tajnom praćenju optuženih moraju biti dostupni braniocima iako često nisu”, smatra Adamović.
U PIR spada i simulirani otkup droge. Naš sagovornik smatra da prikriveni inspektori ne smiju metu nagovarati da im proda drogu.
“To se zbog neiskustva i intencije da se neko procesuira često radi. U Americi su prikriveni istražitelji posebno obučeni, koji dobro vode računa da li će neka rečenica biti nagovaranje na izvršenje djela, jer ako je tako, to pada na sudu. Jedna pogrešno izgovorena rečenica dovodi do pada predmeta”, kaže Adamović.
Jedan od najpoznatijih slučajeva nelegalnog tajnog praćenja su razgovori Muhameda Alija Gašija nakon ubistva Ramiza Delalića Ćele 27. juna 2007. Ovi razgovori u martu 2009. nisu uvršteni kao dokaz, a na suđenju Gašiju, tada sutkinja Kantonalnog suda Dalida Burzić je konstatovala da nema dokaza da su ovi razgovori prisluškivani na zakonit način.
Iskusni policajci sa kojima smo razgovarali tvrde da pamte da su se istražne radnje prije rata provodile na terenu, a ne u prostorijama u kojima se slušaju osumnjičeni. Dodaju da se danas istraga mnogo zasniva na slušanju tuđih razgovora, a ne na osmatranju i prikupljanju informacija s terena.
“Prije rata na terenu su se stalno radile policijske opservacije pojedinih lica i pravljene su zabilješke. Svaki inspektor je gledao da ima svog saradnika. I danas postoji pravilnik o registraciji saradnika i naknadi davanja informacija. Policajci su prije stalno bili na ulici. Ujutro se popije kafa i haj’mo na teren. Hodaj, prati, razgovaraj sa saradnikom, sa ljudima... Nekad ciljano ideš na nekoga ili u neki kvart, područje oko škola i gledaš šta se dešava. A da bi napravio jednog takvog inspektora, treba najmanje tri godine da nauči šta treba vidjeti. Ja danas gledam dil se radi na ulici, a policajac stoji tri metra dalje. I da skonta šta se dešava oko njega, ne interesuje ga šta se radi. Narkomaniju i ovaj niži nivo kriminala niko ne radi. Dilerima nikad nije bilo ljepše. Prije rata, u operativu, u sektor krim-policije, nije mogao doći niko iz uniforme. Bili su izofirani i svi su ih znali. Danas je drugačije. Poslije rata, ženu koja je radila na recepciji u MUP-u KS-a, premjestili su u ekipu za praćenje. Nema veze što je pola grada zna s portirnice u MUP-u... E to je nepoznavanje materije od strane starješina”, priča jedan penzionisani policajac.
On ističe da danas svaku posebnu istražnu radnju mora narediti tužilac i dobiti naredbu sudije.
Ekipa
“Praćenje je u moje vrijeme trajalo oko šest mjeseci. Prvo moraš imati vozni park. Ne možeš ti, recimo, crvenim BMW-om pratiti čovjeka kad svi gledaju u tebe. Mi smo za te poslove imali Golf 1 i 2 i zvali smo ih šerpa i šporet. Prije nije sve bilo u slušanju telefona kao sad. Dok se neko sluša, ekipa mora biti na terenu kod lica nad kojim je otvorena mjera. On ode kući na spavanje, ostane jedno vozilo da ga nadzire. Ujutro izađe i ima s nekim kontakt, pratiš i to lice i nad njim otvaraš istragu i PIR. Njegov telefon stavljaš pod mjere i tražiš njegovo praćenje. Da bi tako radio, znaš kakvu moraš imati ekipu. Ekipa za praćenje, kako vozilima tako i pješke, po svjetskom standardu broji 45 ljudi. To nema nijedan MUP. Na terenu treba biti uvijek po pet vozila. Rade po osam sati i idu odmarati, a uskače druga ekipa. Pored toga, uvijek još jedan tim treba biti u rezervi. Recimo, meta provali vozilo koje je prati i skonta da je praćena. Tog inspektora i vozilo odmah uklanjaš iz akcije, a nastavlja drugo vozilo i osoba. Sad sumnjam da tako rade. Svaki starješina danas će reći da to košta. Međutim, tako se radi PIR. Moj tim nekad je radio popriličan broj takvih međunarodnih akcija i nijedna optužnica na sudu nije pala”, ističe naš sagovornik.
(Oslobodjenje.ba, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook
Komentari - Ukupno 7
NAPOMENA - Portal Depo.ba zadržava pravo da obriše neprimjereni dio ili cijeli komentar bez najave i objašnjenja. Mišljenja iznešena u komentarima nisu stavovi redakcije web portala Depo.ba!