Izvor: Aljazeera

Kad je počeo rat imao sam 29 godina. Imao sam suprugu, kćerku i radno mjesto. Daleko od toga da sam bio klinac koji nije imao priliku gledati partizanske filmove, učiti o Drugom svjetskom ratu ili slušati oca, koji je prepričavao svoje ratne događaje, uvijek s naglaskom na zlo koje rat sa sobom nosi. O ratu smo učili i u školi, odgajani da naučimo razliku između fašista i antifašista, između partizana, koji su se borili za slobodu, pravdu i jednakost, i ustaša, četnika i domaćih izdajnika, koji su iza sebe ostavljali samo pokolj i leševe.

I na ekskurzijama smo obilazili druge republike pod sloganom "Upoznaj domovinu da bi je više volio". Moja ekskurzija na Bled i Bohinj na kraju osnovnog obrazovanja imala je obaveznu posjetu Jasenovcu, kao jednom od najvećih stratišta nevinih ljudi. Dugo nakon toga imali smo traume od filma koji smo imali priliku, a i obavezu, pogledati na tom mjestu. I strahote koje su ljudi radili jedni drugima. Samo zbog drugačijeg imena.

Odgajani smo u duhu bratstva i jedinstva, nosili štafetu voljenom drugu Titu preko najmanjeg djelića asfalta bivše nam države, vodili računa da tu štafetu nose pripadnici svih vjera i nacija. Išli smo na obavezno odsluženje vojnog roka gotovo uvijek u neku drugu republiku ili pokrajinu, da bismo imali priliku upoznati običaje koji se njeguju u tim krajevima, i bili tako dobro izmiješani da smo veoma rijetko pronalazili nekog svog sugrađanina na istom mjestu.

Narodni heroji bili su svuda prisutni, jeli smo kekse iz "Kraša", oblačili se u "Kluzu", kupovali televizore u "Čajavecu", pili konjak iz "Badela", radili u "Končaru", kupovali knjige u "Veselinu Masleši", vozili se "Pajićevim" liftovima.

Svakodnevno smo slušali kako "trebamo čuvati tekovine Revolucije i bratstvo i jedinstvo kao zjenicu oka svoga". Imali smo čak i sportske klubove koji su se zvali Bratstvo ili Jedinstvo. Učili o tome da Boro i Ramiz mogu biti dva najbolja prijatelja i saborca, ili pravili urbane legende o dva istovjetna nebodera, koje smo prozvali "Momo i Uzeir". Naš autoput i mnogi mostovi nosili su ime "Bratstva i jedinstva", naše ulice nosile su imena narodnih heroja, pa i naša kinematografija bila je dobrim dijelom zasnovana na ratnoj tematici.

Narodni heroji bili su svuda prisutni, jeli smo kekse iz "Kraša", oblačili se u "Kluzu", kupovali televizore u "Čajavecu", pili konjak iz "Badela", radili u "Končaru", kupovali knjige u "Veselinu Masleši", vozili se "Pajićevim" liftovima.

Naše prijatelje nismo birali po imenima i vjeroispovijestima, nego po dobrom igranju fudbala ili košarke, birali smo ih po komšiluku, drugarstvu, istim afinitetima ili prema ljubavi za voljeni fudbalski klub. Naši prvi skriveni ljubavni pogledi u školskim klupama ili kafićima nisu bili usmjereni prema nekoj pripadnici iste vjere, nego prema nekim lijepim plavim, zelenim ili smeđim očima.

Sasvim je normalno da se čovjek pita ko je i kako njih odgajao. Kakve su oni roditelje i drugove imali? Ili, da se pitaš još gore – kakve će nam biti buduće generacije?

Mogao bih još nekoliko stranica potrošiti na nabrajanje svega što je bilo drugačije, a opet naše zajedničko.

A onda, prateći sve ove događaje u posljednjih 25 godina, sve zlo koje nas je pogodilo i svu nesreću koja nas je zadesila, jednostavno shvatiš da su upravo najveće zlo napravili oni koji su veći dio svog života proveli u svemu ovom nabrojanom, a ne u demokratiji, kako su nazvali ono što se događalo od prvih izbora 1990. godine. Da gotovo nema zlikovaca mlađe generacije i da su gotovo svi ratni zločinci tu negdje oko moje generacije ili nekoliko godina stariji od mene. Upravo oni koji su svoje školske klupe, sportske terene, kina i kafiće, biblioteke i parkove, stadione, plaže, ulice i mostove bratstva i jedinstva... dijelili s pripadnicima svih vjera, nacija i etničkih pripadnosti. Upravo ta generacija, koja je odgajana da su Valter, Mladen, Ivo i Omer heroji, a razni Kalabići i Pavelići zločinci najgore vrste.

Sasvim je normalno da se čovjek pita ko je i kako njih odgajao. Kakve su oni roditelje i drugove imali? Ili, da se pitaš još gore – kakve će nam biti buduće generacije? Odgajane u dvije škole pod jednim krovom, generacije koje imaju sasvim drugačiju istoriju posljednjih 30 godina, koje gledaju različite TV programe, uče različite jezike i konstantno slušaju o tome kako su ugrožene. Uostalom, i generacije koje navijaju za susjedne i komšijske reprezentacije.

Šta će s njima biti kada dođu u tridesete ili četrdesete? Hoće li biti isti kao ovi koji robijaju po zatvorima za svoja nedjela, ili se još kriju od ruke pravde? Kako im objasniti da se uvaženi i značajni član nekog društva ne postaje ratnim zločinom? Ili mržnjom prema drugačijem od sebe? Kako im objasniti da je svaki ratni zločinac i zlikovac - i materijalno, i egzistencijalno - priznatiji u društvu, pa čak i u vjerskim ustanovama od nekog službenika, rudara ili inženjera, koji samo rade svoj posao časno i pošteno? Kako im objasniti da smo za samo 45 godina uspjeli upropastiti tako slavnu i ponosnu antifašističku istoriju svih naših naroda i narodnosti?

I kako sam sebi objasniti da je ono vrijeme bratstva i jedinstva uopšte izrodilo ovakve zlikovce? Trebamo li se bojati šta će tek iznjedriti vrijeme ovih poremećenih vrijednosti u kojima živimo? Ili, možda, ovog puta bude baš obratno?

Ko zna? Vrijeme će pokazati.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

(Aljazeera, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/az)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook