Piše: Bernard Koludrović (Kulturpunkt.hr)
Trideset godina Rijeka je čekala novu kulturnu infrastrukturu. U studenom 1976. godine Muzej narodne revolucije preseljen je u namjenski građenu zgradu u kojoj se danas nalazi Muzej grada Rijeke. Kulturna infrastruktura se od tada stihijski dorađivala i održavala, potpuno zaostajući za kulturnim potrebama grada i suvremenim umjetničkim trendovima. No, ne više. Prostor nekadašnjeg tvorničkog kompleksa Benčić, jednog od radničkih žarišta industrijske Rijeke, polako se pretvara u jedno u nizu novih kulturnih žarišta buduće Europske prijestolnice kulture. Muzej moderne i suvremene umjetnosti, koji je dosad dijelio neadekvatan prostor sa Sveučilišnom knjižnicom, dobio je prostor dostojan suvremene kulturne produkcije, budućeg kulturnog epicentra i industrijske tradicije grada i društva. Ova je godina bila obilježena prvijencima – povijesni naslov nogometnog prvaka države, pilot projekt građanskog odgoja neovisno o zaostaloj reformi obrazovanja, otvaranje nove zgrade MMSU-a – stoga je trebalo očekivati i spektakularno otvaranje prve retrospektive Tomislava Gotovca Anticipator kriza – Kuda idemo ne pitajte.
U petak 22. rujna otvorene su nova zgrada i Gotovčeva retrospektiva, a tom se prigodom u Rijeku vratio DOPUST – Dani otvorenog performansa – festival koji je pokrenut 2008. godine u Splitu te se potom raširio preko granica Hrvatske, do Austrije i Meksika, zaživjevši kao putujući koncept, a među svoje stanice ubraja i Rijeku 2011 godine. Idejni začetnik, organizator i kustos DOPUST-a Marko Marković vratio se u riječki MMSU dvije godine nakon što mu je održana samostalna izložba Izvrnute piramide.
Kustoska koncepcija DOPUST-a ovaj je put predstavila performere koji svojim radom stvaraju neizravni hommage Gotovčevom stvaralaštvu, ali i donose dašak suvremene performerske scene. Svojim su se radovima predstavili Milo Moiré, Lala Nomada, Karl Salzmann te irwinovci Miran Mohar i Andrej Savski. Eva Badura Triska, kustosica bečkog Muzeja moderne umjetnosti, predstavila je bečke akcioniste i njihov utjecaj na performans i body art današnjice te ih postavila u tematsku vezu s Tomislavom Gotovcem. Riječki povjesničar umjetnosti Branko Cerovac predstavio je lokalna iskustva performansa i umjetnička strujanja od druge polovice sedamdesetih godina. Dvama predavanjima zaokružila se slika uloge performansa u suvremenom društvu, što su odgovori na pitanja koja su se pojavljivala od samog otvaranja.
Defile od tri tisuće građana od lokacije Dolac do lokacije Benčić obilježio je preseljenje muzeja, a predvodila ga je Milo Moiré s performansom Ovo nije gola žena (Ceci n'est pas une femme nue) i to trećom izvedbom. Švicarska umjetnica koja živi u Njemačkoj bila je potpuno razodjevena, noseći samo naočale za virtualnu stvarnost, imala je ispisano torzo i leđa naslovom performansa, dok su joj guzovi bili ispisani binarnim kodom koji se prevodi kao digitized. Atrakcija gole žene, koja tvrdi da to nije, rezultirala je površnim i amaterskim analizama u medijima, koji su potpuno izostavili referencu na Renéa Magrittea, nisu se potrudili ni prevesti binarni kod, a kamoli se zapitati koji je odnos između prijenosa uživo na platnu na riječkom Korzu i onoga što je ona vidjela kroz naočale. Umjetnica je VR naočalama prenosila performans na svojoj Facebook stranici, gdje je hodajući komentirala što vidi, gdje se nalazi i što joj predstavlja njezina izvedba. Raslojimo li odnos umjetnice i gledatelja dobivamo četiri razine: stvarni odnos između publike i njezinog tijela, odnos između umjetnice i hodača posredovan VR naočalama, odnos između publike i umjetnice posredovan prijenosom na platnu iz rakursa umjetničinog partnera te odnos između Facebook publike i publike na Korzu posredovan umjetničinim pogledom. Kao što bi to rekli njezini guzovi, to su digitalizirani odnosi, posredovani suvremenom tehnologijom koja nas odvaja u istoj mjeri u kojoj nas spaja. Referenca na Magrittea tu dolazi kako bi pokazala da suvremena digitalna tehnologija posreduje stvarnost oduzimajući joj materiju, kao što i naslikana lula nije lula jer njezina dvodimenzionalna materijalnost oduzima sve mogućnosti bivanja lulom.
Odnos stvarnosti i njezine posredovane slike koju konzumiramo našim gadgetima zalazi u tematsku sferu performansa meksičke umjetnice Lale Nomade, koja je ležala licem nadolje u sanduku punom mlijeka. Performans je dio serijala u kojem se na različite načine poigrava s tom tekućinom. Objašnjenje posezanja za mlijekom temelji se na njegovu sastavu: za razliku od molekula vode koje ulaze u međusobne odnose zbog razlike u orbitama vanjskih elektrona, proteini, voda i mast koje se nalaze u mlijeku ne ulaze u takve odnose, već slobodno i samostalno supostoje. Malo snažnijim miješanjem i te čestice počet će se pretvarati u maslac i nužno postati – bliže. Lala se pita postoji li poveznica između sastavina mlijeka i ljudi koji se odvajaju od drugih, ne mareći za njih, koji se skrivaju od društvene odgovornosti i odbijaju prepoznati raspad društvenog sustava. Nažalost, poruka koju želi poslati ostala je potpuno neprimijećena jer je njezin performans bio lišen naslova, pojašnjenja ili bilo kakve interakcije s u publikom. Na meta razini to može izgledati zanimljivo, ali nije bilo, i jedino što se moglo dogoditi bilo je kolektivno propitivanje diše li umjetnica u mlijeku i ako da, kako.
Drugi dan DOPUST-a donio nam je performans PlopEgg Milo Moiré, dorađenu reprizu performansa kojega je prvi puta izvela na festivalu ArtCologne 2014. godine. Ovaj performans do sada je doživio najnegativnije kritike te ga se smatralo ekshibicionizmom bez umjetničke vrijednosti. U prvoj izvedbi Milo je na platnu oblijepljenom kritikama tržišne umjetnosti slikala jajima punjenim bojom koje je izbacivala iz svoje vagine. Prema njezinim riječima, radilo se o propitivanju ženske sposobnosti rađanja i povezanosti tog jedinstvenog iskustva s "porađanjem" umjetničkog djela. Ovom prigodom je doskočila komentarima kako je performans ispražnjen društvene refleksije te je na platno koje je oslikavala polijepila slike globalnih političkih aktera. No, ta promjena nije dodatno osposobila čitanje ovog performansa kao društvene kritike. Golo tijelo u ovom slučaju ima funkciju koja nadilazi poruke o potrebi razbijanja osobnih problema i samosvijesti o vlastitom tijelu – ono je pokazatelj težine samog postupka. Nakon pola sata "rađanja" umjetnica je polako gubila kontrolu nad mišićima, sve više se nekontrolirano trzala i bila je potpuno oblivena znojem. Ne mogu ni zamisliti kolika je utreniranost potrebna da bi se izdržalo ulaženje i izlaženje dva paketa jaja iz tijela. Taj dio pronalaženja vlastitih granica, umjetničkih i tjelesnih, dobro je korespondirao s kontekstom Gotovčeve retrospektive. Ne zbog toga što je Gotovac koristio golotinju, već što je i on sam tražio granice društvene normiranosti i stida kojeg je i sam usvojio kao dijete.
Predzadnji performans u ciklusu bio je djelo austrijskog performera i dizajnera zvuka Karla Salzmanna. Njegov rad naslova Svi ljudi postaju braća (Alle Menschen werden Brüder) bio je jasno strukturiran i čitljiv. Ispred ulaza u novu zgradu MMSU-a Karl je gradio cigleni zid pored kojega su bile naslagane hrpe drva, koje su u kišnoj atmosferi sugerirale morske naplavine. Gradnju zida pratila je kompilacija eurovizijskih hitova i američkog popa koji su ukazivali na vrijednosti utkane u projekt Roberta Schumana – iz "vive la France!" polako prelazimo na "build that wall!", uz povremeno pojavljivanje "stayin' alive" – koncept ujedinjene Europe, u kojoj se različitosti cijene i poštuju jer nas kolektivno čine boljima i duhovno bogatijima, raspada se izgradnjom zidova koji odvajaju ne samo kužne izbjeglice, nego i one koji su navodno dio te Unije. Glazba staje, spasilačke plutače koje su visile na zidu eksplodiraju, a Karl se u nezaustavljivom bijesu zaleti u zid i probije ga maljem. Iako je ovim performansom izašao iz svojeg domaćeg terena zvuka, pokazao je kako može koncipirati multimedijalni performans koji je jasno strukturiran i zaokružen.
Performativni dio DOPUST-a zatvorili su irwinovci Miran Mohar i Andrej Savski koji su za 190 kuna izrađivali putovnice Države NSK, transnacionalne duhovne tvorevine, kolektivnog umjetničkog djela. Slovenski paviljon na ovogodišnjem Venecijanskom bijenalu predstavljao je upravo Državu NSK kao ispriku za monstruozno ponašanje zapadnih demokracija prema državama od Afganistana do zemalja Magreba, koje su u političkom i svakom drugom smislu razorene. Neovisno u kojem stupnju su prakticirale demokraciju te su države pružale okvir unutar kojega se u većoj ili manjoj mjeri moglo prakticirati prava i slobode. Lišeni države, našom krivicom, pripadnici tih društava slili su se u Europu tražeći sigurnost i odgovore. Dobili su smrt i zidove – stvarne i društvene.
Izdvojeni iz konteksta Gotovčeve retrospektive i zajedničkog nastupa u sklopu DOPUST-a, ovi performansi imaju sasvim drugačije značenje, poigravaju se nekim drugim mjestima, drugim ranama i drugim tumačenjima. U Rijeci je Marko Marković odradio odličan kustoski zahvat koji je, unatoč Facebook komentarima koji se svode na "ja b' to jebo!", imao zajednički nazivnik – dekonstrukcija međuljudskih odnosa svedenih na duboke, nesvjesne, tamne (kako bi rekao Branko Cerovac) instinkte i nagone. Ne samo što su performansi bili hommage Gotovčevoj ostavštini, oni su svojim prostornim odrednicama – Korzo, zapušteno prizemlje stare tvornice, uređeni muzejski prostor ili ulaz u zgradu Muzeja – dobili odgovarajući sloj značenja.
U pripremi za ovu kritiku pregledao sam dosadašnje radove predstavljenih umjetnica i umjetnika i jasno je zašto je Milo Moiré tako laka meta kritičara u konsterniranoj, zadrtoj i patvoreno moralnoj malograđanštini. Ona predstavlja ekstremnu izvedenicu društvenog morala. Vrlo lako je reći "i ja bih to mogao napraviti; nije to nikakva umjetnost". To što bi bilo tko od nas to mogao reći, ne znači kako bismo to mogli zaista i napraviti, niti bismo to trebali raditi. Ali bismo trebali iz ovakvih performansa pokušati steći uvid u vlastite demone, kako ih mi sami ili putem društvenih normi kontroliramo ili potiskujemo. Količina fizičkog i psihičkog treninga za izvođenje body art performansa daleko je veća od napora koje ulažu milijunski plaćeni nogometaši. Njihovu vještinu i trud cijenimo, pa zašto nam je onda toliko teško prepoznati vještinu, trud i umjetničko promišljanje ovakvih umjetnika? Zašto nam je prihvatljivo paradiranje sedamdesetpetogodišnjeg leša, a golo (žensko) tijelo koje prošeće skoro istom trasom izaziva želučani refluks? Očito nam treba mućkalica koja će nas približiti maslacu umjesto ove razvodnjene mliječne društvene lakrdije.
(Kulturpunkt/DEPO Portal)
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook