U razgovoru sa istoričarem umjetnosti Petrom Ćukovićem, Marina Abramović govorila je o djetinjstvu, prvom času slikanja koji joj je održao naš priznati umjetnik Filo Filipović, prvim performansima, te studentskim danima.

“Uvijek sam smatrala da kada napunite određene godine u životu treba da pogleda unazad, a ja sam proslavila 70. rođendan. Moja baba napunila je 103 i često mi je ponavljala da u sedamdesetim kreće neka nova energija, sve se iznova pokreće. Ovom knjigom htjela sam da napišem priču svog života koja će biti razumljiva što široj publici. Mnogi kažu da je moja ispovjest mračna, ali tako ja vidim svoj život. Knjigu sam posvetila prijateljima i neprijateljima, to mi je jako važno. Toliko su prijatelji postali neprijatelji, a neprijatelji prijatelji. Nikoga nisam izostavila. Ova knjiga ima raznih momenata ima bezobraznih viceva, politički nekorektnih, ljubavi, razočaranja, umjetnosti, sjećanja o vremenima koje sam provela sa Aboridžinima, šamanima. Sve sam to stavila u knjigu i ona sigurno nije dosadna. A namijenila sam je svima, kako bi mnogi mogli da shvate da život jednog umjetnika ima mnogo slojeva”, objasnila je umjetnica.

Život i djelo Marine Abramović je poput koncentričnih krugova, a prvi je vezan za porodicu i rođenje. Pored imena Ulaj, najviše se u knjizi pomipominju imena Vojo i Danica.

BILA SAM UŽASNO NESREĆNO DIJETE

“To su moji roditelji. Rodila sam se tačno poslije rata i bila sam njihovo prvo dijete. Oni su se u ratu upoznali, njihova je ljubav tragična, jer kada je došao mir shvatili su da su potpuno različiti i da jedina njihova zajednička stvar bio je rat. To će rezultirati mojim teškim djetinjstvom. Bila sam užasno nesrećno dijete, nikad me majka nije poljubila, nije iskazivala nježnosti. U nekom dobu sam je pitala – ‘Zašto?’ ‘Pa da te ne bih razmazila!’ Taj nedostatak osjećanja bio je jako težak po mene. Kasnije sam čitala njene dnevnike, a da sam jednom otvorila te zapise shvatila bih da je i ona bila užasno nesrećna i da me zato stavila pod vojnu disciplinu. Ta me disciplina i sada odlikuje, zbog nje sam stigla dovde“, kaže umjetnica.

Marina Abramović sa Jusufom Hadžifejzovićem, bh. konceptualnim umjetnikom internacionalne karijere i ugleda

Na njenu umjetnost je, kako ističe, snažan uticaj imalo poimanje straha.

„Strah je jako čudna stvar. Kada ste dijete ne razumijete strah, jer vam je ono sa čim se suočavate nepoznato. Kada sam kao djevojčica srela zmiju u šumi, imala sam četiri godine, to je za mene bilo interesantno, jer mi je bilo nepoznato. Zmija je bila uvijek dio mog života. Moja majka je tokom trudnoće sanjala da će roditi veliku zmiju mene. Te biografske momente uvijek sam stavljala u svoju umjetnost. Što ti je bogatiji život, imaš više materijala da pogledaš i tvoja je umjetnost bogatija”, kazala je Abramović.

KADA GLEDATE U OČI ČOVJEKA OTVARA SE CIJELA DUŠA

Ona se osvrnula i na izložbu „Artist Is Present” u njujorškom muzeju MOMA.

„Kada su me pozvali bila sam jako srećna. Razmišljala sam kako mogu da doprinesem izložbi i vidjela sam ogromnu šansu za performans, shvatila sam da mogu da pokažem širokoj publici da performans ima transformativnu moć. Pa sam rekla ‘Umjetnik je prisutan? Pa biću prisutna tamo tri mjeseca!’ Situacija je bila jednostavna dvije stolice, svako može da dođe. A kada gledate u oči čovjeka, otvara se cijela duša. Oči su vrata duše. Moja energija se tu promijenila. Bilo je užasno naporno. Mogu da padnem u nesvjest, ali neću da ustanem! U mojoj glavi prolazili su ljudi koji sjede preko puta, pokušavala sam da ‘uđem’ u njih. Trenirala sam godinu dana za taj performans! U očima ljudi vidjela sam tugu, samoću, bol, nesreću. Svi misle da je materijalizam izvor sreće, ali kad postaneš bogat shvatiš da je materijalno izraz užasne samoće. Tamo sam sjedjela ranjiva i kada sam sa te stolice konačno ustala, bila sam drugi čovjek! Tu se dešavala neka posebna duhovnost, kao da je čista energija izlazila i povezivala mene i posjetioce. Kada sam konačno ustala, vrlo mi je bilo važno da znam koja je moja dužnost, svrha ovdje? Nisam došla da se zezam. Željala sam da znam koja je moja misija. Kada sam ustala shvatila sam da moram ljudima da pokažem put kako svijest može da se podigne. Lako je svijest spustiti, lako je ljude ponižavati, ali kad se svijest podigne prestaće ratovi! Penjanje svijesti je jedini način da se uradi nešto pozitivno i humano”, kazala je Marina.

Umjetnička kritika je i u najmlađim danima, pa i sada, jako oštra prema njenom radu, podsjeća umjetnica.

„Neki me vole, a neki me ne vole. Kada sam bila student performans, fotografija, video, nijesu se priznavali kao umjetnost. Četrdeset pet godina kasnije performans je postao mejnstrim. A trebalo je da 45 godina vjerujem u sebe kada niko u mene nije vjerovao”, zaključila je umjetnica.

„Hod kroz zidove”, knjiga memoara Marine Abramović, je hod kroz životnu putanju i umjetničku putanju, i bilo je jako zanimljivo čitati kako neko takvog formata, i kao čovjek i kao umjetnik, misli o samom životu i umjetnosti, kazao je Petar Ćuković.

„Čitajući ove memoare često sam mislio na prirodu, pomišljao na razne stvari, pa iako svi mislimo da je Marina čvrsta kao stijena, i ovdje se vidi da je kao kap vode krhka, i sazdana od naizgled protivrječnosti. Sve to zajedno izgradilo je i njemu ličnost i njenu umjetnost. Čitajući zadnju stranicu shvatio sam da je zapravo to najljepša slika o njoj, ona govori o tome kako je liječeći se od velikog umora otišla u Indiju i bila na jednoj plaži pred okeanomi bila zatečena pred ogromnošću okeana. Došli su talasi, razodjenula se, ušla u talase i izašla iz okeana sa obnovljenom energijom. Otišla je u šumu, i osjetila šumove mnogih bića. To je završna slika ove knjige i nešto što je ona shvatila kao metaforu životu. Okean je metafora ličnosti i umjetnika Marine Abramović”, zaključio je Ćuković.

Događaj je organizovan u saradnji Dukley European Art Centra i investicione grupe Stratex, a pod pokroviteljstvom TO Budva.

(CDM.me/DEPO Portal)