Kolumu književnice Nure Bazdulj Hubijar prenosimo s portala N1 u originalnoj formi

ba.n1info.com

Prolazi sveti mjesec Muslimana – ramazan, bliži se Bajram. U meni se miješaju, isprepliću i blisko dotiču lijepa sjećanja koja gotovo liče na bajku, i neka teška sjeta. Nameću se pitanja, tražim, a ne nalazim odgovore.

Govorili su nam i govore da smo prije živjeli u agresivnom ateizmu. E, u tom agresivnom ateizmu sam svaki ramazan postila.

Nisam to ni od koga krila, niti sam imala razloga kriti, ali nisam ni isticala niti očekivala da zbog svoje želje i potreba za postom budem u bilo čemu privilegovana. Dok sam bila srednjoškolka (pohađala sam Medicinsku školu na Bjelavama) moje drugarice iz razreda – Milenija, Spasenija, Zora (sad su sve tri doktori nauka), bi mi pripremile iftar pa sa prozora gledale kad će se upaliti kandilji da me obavijeste. Ipak su mi najljepši iftari bili oni koje je spremala rahmetli majka. 

Postili smo uglavnom svi u kući, ako neko ne bi zapostio niko ga nije krivo gledao niti smatrao manje vrijednim. Sve što radimo, radimo zbog samih sebe, vjerske obrede u prvom redu u ime Boga, a za same sebe

Babo bi i pola sata prije iftara izvadio cigaretu i na blago ugrijanoj ringli je okretao bezboroj puta da se osuši, da bude što jača. Prvo bi se omrsio pa zapalio, jeo bi tek nakon toga. I sve je bilo u nekom sazvučju i skladu i ljepoti.

Nastavak teksta čitajte OVDJE.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook