Ponekad pomislim da su u pravu, da sam negdje "zakasnila" (!?), da sam nešto propustila, da je ljuljanje djece, trčanje po dječjim ljekarima (jer se djeca, gospode Bože, razbole svaku drugu nedelju), "robovanje" njihovim hirovima zaista poenta života. Ali, onda se sjetim priče svoje drugarice, možda bi se moglo reći i prijateljice i zahvalim Bogu što sam tu gdje jesam - sama sa 27 godina, ali srećna i slobodna da živim kako želim. 

Moja drugarica je fina djevojka, sada već žena, uprkos što njene godine (27) ne odgovaraju toj definiciji. U braku je već sedam godina i ima dva dječaka. Nikada nije radila, ne radi ni sada, niti planira da radi, bar ne uskoro. Vjerovatno će roditi treće dijete u nekim godinama koje slijede. Udala se sa nepunih 20 godina, kada je već bila u četvrtom mjesecu (planirane) trudnoće. 

Poštujem njen izbor i onih koje su se opredijelile za isto - da rode u ranim 20-im. Ali, ne vidim zašto one ne poštuju izbor nas koje smo riješile da na osnivanje porodice pričekamo još malo. Na nas koje smo riješile da su ljubav i partnerstvo "alfa i omega" života, a ne djeca kao produkti istog. 

Kao što već rekoh - poštujem, ali ne mislim da su učinile pravu stvar. Ne mislim da je dobro tek tako "baciti" te godine svog života, odreći se mladosti i uhvatiti se u koštac sa obavezama, a da samo što si stao na svoje noge. Zapravo, mislim, da će im baš to vazda nedostajati, da će željeti da su probale ovo i ono, da su skrenule lijevo, kada je trebalo desno, da će se pitati kako izgledaju neprospavane noći i pijane ljubavi, daleki svjetovi, prvo unapređenje, burek u 7 ujutru odmah poslije neke kafane, ili "bježanje" sa predavanja, apsolventska ekskurzija, "beskrajna" dokolica u beogradskim kafeima, ljetovanje sa drugaricama, ili možda kako je dobro kada pola plate daš na neki "gušt" - na cipele koje si dugo, dugo željela...

Znate, ne pričam o djevojkama koje žive na visokoj nozi, koje imaju pomoć bebisiterki i spremačica i izvor prihoda koji neće presušiti, kojima je luksuz svakodnevnica i ništa nije nemoguće, pričam o prosječnim ženama koje su manje ili više situirane, ali koje će morati da žrtvuju za djecu. 

Život moje drugarice je prilično depresivan i kada mi se "jada" ne umijem čak ni da joj ponudim riječi utjehe, mada uvijek mogu da se pozovem na ono čuveno "Imaš djecu, ona su smisao života". Ali, ona već sama sebe tješi time: "Kada vidim moja dva dječaka, sve dobija smisao", "Zbog njih ću sve izdržati", "Kada ih zagrlim, svi problemi nestanu"... Tješi se i time da sve te djevojke oko nje koje imaju život, na kraju krajeva nemaju djecu i da su "ljubomorne" na nju. Svaki razgovor sa njom se svodi na vrtić, predškolsko, šta će njih dvojica jesti, zašto su se opet razboljeli, šta su dobili za rođendane i ostale praznike, kako su super inteligentni (ispade da je svako dijete u Srbiji 'vunderkind'), kako su smiješni i zabavni i slično. Možda slijedi i tura jadikovki kako nema vremena ni da diše, kako stalno sređuje, čisti, pegla, kuva, kako sebi nije ništa kupila, kako svaki dinar čuva za djecu i njihovu budućnost. 

Ona nije napustila kraj u kome žive već godinama, osim možda ako je to bilo potrebno zbog djece, uvijek štedi na sebi, nigdje nije putovala, ne gleda filmove, ne čita knjige, ne zna šta "izlazak" ili "dejt" znači, nema planove za budućnost, jer svi su vezani za klince, u prilično "beživotnom" i lošem braku je - nikada nisu bili posvećeni jedno drugom, već samo očuvanju porodice kao forme. I na kraju krajeve - oni čak nemaju ni probleme sa finansijama, ali opet tako rijetko se usudi da sebi nešto priušti... Jednostavno - prestala je da postoji kao žena i postoji samo kao majka. 

Nije mi teško da je slušam, samo mi je užasno žalosno. Zato što ne znam kako da joj pomognem i "oslobodim" zatvora u koji je sama sebe strpala. 

Ne kažem da je zatvor imati djecu, mada u Srbiji je nametnut kult djece koji znači da je normalno zaboraviti ne sebe kada postaneš roditelj, ali je svakako jedna vrsta presude roditi u 20-oj godini i oprostiti se od života. Ne spoznati svu njegovu veličinu, ljepotu, sjaj, blistavost. Tako smo mladi sa 20 godina, šta uopšte znamo, kako možemo da odgajamo neke nove klince, kada nismo ni sebe odgajili do kraja? Trebalo je sebi dati "fore", zar ne? 

Sigurna sam da je divno vidjeti dvije tršave glavice kako spavaju i znati da su izašle iz tvoje utrobe, ili kad ti prvi put kažu "mama", kad vidiš njihove musave obraze i sreću dok jedu palačinke sa eurokremom, pjevaju rođendanske pjesme, prave kule od peska, slažu lego kocke, nespretno sklapaju rečenice... Vjerujem da je sve to duboko ispunjujuće i da donosi sreću, na duge i kratke staze. 

Ali, ima vremena, zar ne? Život jeste kratak, no, ne toliko da rodiš sa 20. 

(B92.net, DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)