O svom radu umjetnica kaže:

- Živimo u društvu koje se pretvara da je globalno, dok ustvari nameće svoje simbole svim drugim društvima, jer kada govorimo o ‘našem društvu’ mi govorimo o zapadnoj Evropi i SAD-u. Globalizacija je, po mom mišljenju, rezultat kapitulacije pred većom silom. Odustali smo od svog znanja, tradicije, vrijednosti i moralnih načela, čak ne ni u zamjenu za bogatstvo i napredak, kako nam se govori, nego u zamjenu za sušti opstanak, ako uopšte opstanemo.

Ljudski rad više nema nikakvu vrijednost, ali nije li to baš taj rad koji je muškarcima i ženama dozvolio da se razviju, stanu na svoje noge, brinu se za svoje najbliže, zar nije taj rad suština čovjekovog ponosa i zadovoljstva? Rečenice kao što je “sa svoje dvije ruke” ili “sa svojih deset prstiju” – koje su simboli tadašnjeg vremena - teško da se više mogu primijeniti u svom pravom značenju. Da li nas je globalizacija osakatila, ne samo metaforički nego i literalno?

Ono što u današnjem društvu stvara bogatstvo i bijedu je virtualno, dok su rad i zanati postali samo suveniri. Virtualne cijene virtualnih vrijednosti koje se izmjenjuju na kompjuterskom ekranu u virtualnom svijetu, velikim brzinama su ne samo destruktivni kao takvi, nego su isto nesposobni pružiti zadovoljstvo stvaranja koje je rad nekada davao, onaj posebni osjećaj ispunjenosti koji je ljudskim bićima neophodan. Zadovoljstvo koje proističe iz ove vrste aktivnosti prije bi se moglo uporediti sa narkomanskim.

Cilj ovog projekta je da stavi ova dva načina rada jedan pored drugog.

Za ručni rad je potrebno vrijeme i umijeće, strpljenje i tradicija, te kroz utrošeno vrijeme mogućnost da se dotakne i ono duhovno kroz rad. Na suprotnoj strani stoji virtualno u kom je sam pojam vremena izgubljen – ono o čemu govorimo sada, možda još uvijek ni ne postoji, a ‘sada’ se može promijeniti u djeliću sekunde. Čovjek stoji van vremena – igrajući se Boga.

Moja želja je da transformišem vizualnost virtualnog, EKG srčanog oboljenja naše ekonomije u fine vezove i tkanja – objekte koji sami po sebi nemaju smisla jer predstavljaju svojevrstan ne-objekat, prazninu, ponor, ali imaju drugačiju vrstu vrijednosti – vrijednost koju opravdava rad utrošen u njihovo stvaranje.

Ovi predmeti (vezovi, ćilim) su rađeni na najprecizniji mogući način u Bosni i Hercegovini, gdje je još živa stara tradicija veza i tkanja.

Video pokazuje snimku horskog pjevanja, snimljenu u fabrici tepiha, horova sličnih onim koji se koriste u grčkim tragedijama, podvlačeci liniju projekta koja balansira između tragedije i farse. Hor će pjevati o tome šta sa dogodilo u toj vremenskoj tačci; npr. cijena kafe na svjetskom tržištu je dostigla svoj vrhunac, istovremeno mala porodična kafeterija, koja je tu kroz generacije, mora da zatvori vrata jer ne može da prati cijene.