Sada već daleke 1997. godine na čelo SDP-a došao je mladi informatičar iz Sarajeva. Izuzetno obrazovan, ambiciozan, rječit, karizmatičan i u poželjnoj količini prepotentan, izgledao je kao istinska nada onom dijelu bh. stanovništva koji je bio očajan i obeshrabren ludilom dominacije nacionalističkih politika koje su zemlji donijele rat, pustoš, ruševine, bijedu i propadanje.

Već tri godine nakon preuzimanja stranke od točkom historije već pregaženog Nijaza Durakovića, SDP je od jedne male marginalne stranke, potpuno izgubljene u prvim godinama nakon raspada SFRJ i Saveza komunista Jugoslavija iz čijeg je okrilja izašao, postao najjača stranka u zemlji, a sa svojim idejama građanskog društva, socijalne pravde, prevazilaženja etničkih sukoba i ujedinjavanja cijele zemlje, činio se kao istinska nada da BiH može biti drugačija, bolja država.

Nade su naglo splasnule na sljedećim izborima 2002., kada je SDP, zahvaljujući nečinjenju ničega konkretnog za svoje vladavine, žestokoj medijskog propagandi protiv sebe, ali i raskola koji je nastao u partiji, vlast morao prepustiti nacionalnim strankama, a napuštanje vlasti pratio je i odlazak iz partije nekih od njegovih najistaknutijih članova i osnivača.

Pompezne najave o demokratizaciji stranke, ujedinjenju ljevice i uvođenje principa „jedan član – jedan glas“ bile su samo uzaludno šminkanje mrtvaca, pokazujući na taj način da iako informatičar više formalno nije tu, njegov duh i dalje suvereno vlada partijom

Mladi informatičar u međuvremnu je počeo stariti, a kako je proces odmicao. sve manje je doživljavan karizmatičnim i sposobnim vizionarom, a sve više beskurpuloznim autokratom kojem su puka vlast i moć prvi i osnovni cilj. SDP ja u narednim godinama postao partija pod njegovom apsolutnom kontrolom, učahurena u krugu poslušnika upitnih znanja i sposobnosti, ali neupitnih kada je u pitanju unutarstranačka moć.

Ipak, iz takvog kruga vjernih udarnika, 2006. na izborima izrodila se nova nada partije. Željko Komšić, Zlatni ljiljan Armije BiH koji je iznenađujuće pobijedio u utrci za hrvatskog člana Predsjedništva 2006., a zahvaljujući svom životnom backgrounda i populističkim izjavama, bliskim bošnjačkom patriotskom uhu, 2010. godine osvojio je nevjerovatnih 337.065 glasova, više od svoje partije kojoj je nakon osam godina čekanja u opoziciji donio drugu izbornu pobjedu nakon rata. Građanima sluđenim i očajnim zbog višegodišnje bijede, beznađa, zaostajanja i podjela koje je vladavina nacionalnih stranaka ostavila iza sebe, još jednom se otvorila nada da BiH može biti bolja, drugačija država, bazirana na dijametralnim vrijednostima od onih koje su dominirale u društvu. I još jednom, pokazalo se - nada je bila uzaludna.

U naredne četiri godine SDP je proizvodio krize vlasti, koalirao sa svakim, svađao se sa svakim, uhljebljivao, grabio, svojoj klijenteli dijelio šakom i kapom, pokazujući da su od svojih prethodnika gori tek utoliko što su ovi barem znali kako održati stabilnu vlast, a svoj nepotizam i grabežljivost učiniti suptilnijim. U međuvremenu je nastao i novi raskol u stranci kada ju je, zbog sukoba sa svojim tvorcem informatičarem, napustio njen glavni adut Željko Komšić i osnovao novu stranku.

Vjerovati da će Nikšić sa svojim sposobnostima, karizmom i ugledom koji uživa u glasačkom tijelu ,biti mogući preporoditelj socijaldemokratije, jednako je vjerovanju da će Milorad Dodik biti ujedinitelj socijaldemokratije u BiH

SDP je u te četiri godine na vlasti neumoljivo demonstrirao da su partija bez vizije, strategije, jasnog plana šta činiti, s kadrovima krajnje upitnih znanja i kompetencija, ali s jednakom pohlepom za foteljama i javnim novcem poput njihovih suparnika. Razočarani i prevareni glasači opravdano su po ko zna koji put kaznili SDP koji je na izborima 2014. doživio potop.

Da stvar bude gora, uspjeh Željka Komšića koliko god je stranku vratio iz mrtvih i osigurao joj vlast, također je stvorio i veliki antagonizam i bijes kod hrvatskog naroda koji ga, ipak, u velikoj većini nije birao za svog člana Predsjedništva, što je, nakon ozbiljne pluralizacije u hrvatskom narodu početkom dvijehiljaditih i pokušaja da se sruši HDZ, 2014. na izborima stvari vratio na sami početak i HDZ-u osigurao plebiscitarnu podršku hrvatskog naroda. U srpskom narodu u BiH, SDP je postao nepostojeći faktor, a ako je u međuvremenu bilo onih koji su za njega i pomišljali glasati, ponašanje ove partije u međuvremenu je na duže staze suspendiralo tu mogućnost.

Elem, nekoć mladi informatičar je, nakon još jednog izbornog poraza i 17-godišnje vladavine partijom, ovaj put definitivno morao okačiti kopačke o klin i povući se sa čela SDP-a. Naivnim i idealističnim pojedincima koji su još jednom povjerovali da se sada otvaraju vrata za stvaranje istinske ljevice koja može stvoriti drugačiju, bolju Bosnu i Hercegovinu, nade su sahranili još jedni izbori. Ovaj put to nisu bili opšti, nego unutastranački.

Sinoćnja uvjerljiva pobjeda Nermina Nikšića samo je, tvrde hladnokrvni analitičari, zakucavanje posljednjeg čavla u mrtvački sanduk socijaldemokratije koji je informatičar iz Sarajeva davno pripremio. Pompezne najave o demokratizaciji stranke, ujedinjenju ljevice i uvođenje principa „jedan član – jedan glas“ bile su samo uzaludno šminkanje mrtvaca, pokazujući na taj način da iako informatičar više formalno nije tu, njegov duh i dalje suvereno vlada partijom; partijom poslušnih vođi, a ne ideji slijepo odanih; partijom uniformnosti, jednoumlja; partijom koja više nema ideje, nema ljudi, nema znanja, a nema ni lidera, jer vjerovati da će Nikšić sa svojim sposobnostima, karizmom i ugledom koji uživa u glasačkom tijelu ,biti mogući preporoditelj socijaldemokratije, jednako je vjerovanju da će Milorad Dodik biti ujedinitelj socijaldemokratije u BiH.

U međuvremenu se pomirite s dugoročnom vladavinom nacionalnih stranaka, barem tamo do 2030.

Pokazalo je to jučerašnje glasanje gdje je dominirala brutalna (zlo)upotreba partijske infrastrukture za „našeg Neku“, a protiv svih drugih kandidata.

Stvari nisu puno bolje ni kada je riječ o drugim strankama ljevice, jer DF upravo zadnjih dana puca po šavovima (mada, ruku na srce, i od samog osnivanja nije Bog zna kako funkcionisala), a čak ni ujedinjenje ljevice s ovakvim kadrovima ne bi moglo donijeti ništa više od uloge podređene drugorazredne snage u državi. Vjerovati pak da izbor Nikšića sad širom otvara vrata da se stvori nekakva nova ljevičarska opcija mimo SDP-a i DF-a, također je priča za malu djecu – jer nema ko, nema s kim, a i stvaranje snažne stranke i osvajanje vlasti ipak je skupa igračka za koju trebaju tone živaca, mnoštvo novca, vrhunska organizacija i, što je i najbitnije, socijalni temelj, koji se od nule vrlo teško ostvaruje.

Do nekog novog mladog informatičara koji će se jednog dana pojaviti i lijevom glasačkom tijelu uliti nadu da BiH može biti bolja i drugačija, tolerantnija, socijalnija, razvijenija, uređenija i građanskija država. U međuvremenu se pomirite s dugoročnom vladavinom nacionalnih stranaka, barem tamo do 2030.

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, ali ne nužno i stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnje

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook