Piše: Saša LESKOVAC
Sarajevo Dixieland Band, AG-klub, ponedjeljak, 1. decembar...
Ulaskom u klub obreli smo se, kao u filmu „Purpurna ruža Kaira“, u jednom drugom, ljepšem kadru. Asocijacija na Woodyja Allena nam ne dolazi slučajno. Kao što slavni režiser (i tradicionalni džez klarinetist) svoju junjakinu u „Kairu“ vodi u drugačiju, ljepšu stvarnost, tako sarajevski bard klarineta Tomo Karača, koji likom i staturom neodoljivo podsjeća na Woodyja, transformiše sa svojim orkestrom mizerno sarajevsko kišno veče 1. decembra u toplu noć pod strehom New Orleansa.
Sarajevo Dixieland Band, pored g. Karače, čine još i trubač Darko Beus, trombonisti Marin Gradec i Bruno Lovrić i ritam sekcija: gitarista Mario Raos, Mutafa Kurtalić, Fender-bas i Fail Laičević za bubnjevima i kao gošća Renata Kurtalić, vokal.
Band je to od tri generacije muzičara. Iskusni sarajevski instrumentalisti Laičević, Kurtalić i Karača, i predstavnici srednje generacije Gradec i Raos, pružaju plodnu i bogatu podlogu za muzičke uzlete mladim i ambicioznim Beusu, Lovriću i Kurtalićevoj. Međutim, bez obzira na generacijsku pripadnost, oni su odani tradicionalnom muzičkom izrazu – izvornom diksilend džezu.
Pokazuje to i sinoćni repertoar sačinjen od samih dragulja iz pjesmarice klasičnog džeza: „All of me“, „On the Sunny Side of Street“, „Mack the Knife“, „Don't Get Around Much Anymore“, „Blue Moon“, „Blueberry Hill“ i druge, uključujući i nezaobilaznu „When the Saits Go Marchin' in“. U predahu orkestra nastupila je Renata Kurtalić koja je, vrlo korektno i uz ogoljenu pratnju isključivo ritam-sekcije, izvela, pored ostalog, zanimljiv aranžman standarda „Come together“ i soul standard „Just a Two of Us“.
Osim uigranog i nadahnutog, i kitnjastog, orkestralnog muziciranja, toliko tipičnog za (dobar) diksilend, posebno ističemo solo dionice koje je odlikovala hvale vrijedna žanrovska konzistentnost, koju posebno raduje čuti kod solista mlađe generacije. I dok, prizivajući u sjećanje davnog Bixa Beiderbeckea, slušamo koruse Darka Beusa, primjećujemo kako mladi trubač ostaje unutar žanra, pri čemu je njegov muzički vokabular oslobođen bilo kakvog modernizma u frazeologiji ili tempu.
I kad je tačno u 11:30 čika-Tomo stavio kapicu na pisak svog klarineta i utihnuli mekani i skladni zvuci instrumenata Sarajevo Dixieland Banda, bio je to svršetak jednog lijepog filma, jednog sna u technicoloru. Međutim, ovo je bio samo prvi u nizu „Dixieland Mondays“ u AG-klubu. Lijepo je znati da postoji mjesto gdje ćemo se za sedam dana, i nadamo se još dugo, moći vratiti u jedan šareniji film, uz zvuke sjajnog tradicionalnog džeza i prijatnu atmosferu sarajevskog AG-kluba.
(DEPO PORTAL/aa)
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook