„Nije glavna težina pitanja u tome kako žaliti žrtve vlastite zajednice i kako prepoznati krivnju druge zajednice“ – napisali su 1. svibnja/maja 1995. godine hrvatski biskupi.

„Katolici, pravoslavni, muslimani i drugi pred težim su moralnim pitanjem. Kako žaliti žrtve druge zajednice, kako priznati krivnju u vlastitoj zajednici? Kako okajati krivnju, kako zadobiti oproštenje Božije i ljudsko, mir savjesti i pomirenje među ljudima i narodima? Kako započeti novo doba osnovano na pravednosti i istini? U čežnji za Božijim oproštenjem i mi ljudi uzajamno opraštamo jedni drugima... Učimo kako ne ponavljati grijeh i kako ustrajati u dobroj odluci...“ – napisali su biskupi.

Međureligijsko vijeće djeluje godinama, ali crkva izgrađena u avliji nane Fate u Konjević polju se i dalje ne izmješta.

Nedavno je završena crkva iznad Memorijalnog centra Potočari u Srebrenici koja ne služi nikome (nema stanovnika), osim što simbolizira odsustvo etike odgovornih političara u RS-u i odgovornih u Srpsko pravoslavnoj crkvi.

Posljednja političko-vjerska provokacija je podizanje metalnog (privremenog) krsta visine deset metara i raspona četiri metra na uzvisini Zlatište na Trebeviću koje dominira iznad Sarajeva. Krst podsjeća na 6.500 ubijenih sarajevskih Srba (!?) od kojih je u 126 logora za Srbe u Sarajevu ubijeno oko 5.000 osoba – kaže predsjednik Saveza logoraša RS-a Branislav Dukić!?

Svi znamo da gospodin Dukić ne govori istinu. Ali ko smo to mi svi? Politički mentori gospodina Dukića su shvatili da mogu sve što se desilo i sve što bi uopće moglo da se desi relativizirati. Oni su shvatili, pronicljivošću seoskih lukavaca, da se svaka činjenica u današnjem svijetu može relativizirati atribucijom činjenica „tvrdnje iz muslimansko-hrvatskih izvora“. Tako u poznatoj koloni u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu (3. maja 1992.) nije ubijeno šest osoba, kako je potvrdio i general JNA Milutin Kukanjac, već 42 osobe!?  

Prema izvještaju Istraživačkog dokumentacionog centra – IDC u Sarajevu je ubijeno i nestalo više od 14.000 ljudi, od toga u dijelu grada pod opsadom ubijeno je 11.541 osoba, od toga Bošnjaka preko 9.500 osoba, Srba skoro 4.000 osoba, dok su ostatak od oko hiljadu osoba bili etnički Hrvati i drugi. Granate naravno nisu birale u multietničkom gradu žrtve po narodnosti.

Navedene žrtve do danas nemaju spomen obilježje izuzev Spomen obilježja ubijenoj djeci Sarajeva. Veliko Spomen obilježje građanima Sarajeva ubijenih u Drugom svjetskom ratu (oko 11.500 osoba) na Vracama, je zapušteno i teško devastirano.

Moja malenkost je bila član ratnog štaba Civilne zaštite u najvećoj Mjesnoj zajednici u Bosni i Hercegovini (Koševsko brdo) i ne znam ni za jedan logor za Srbe. Znam samo da su preko polovine pripadnika CZ-a i preko trećine pripadnika nenaoružane Armije BiH bili etnički Srbi. Tako je bilo do kraja 1993. godine, kada je sprovedena, po nalogu Velikih arhitekata rata, islamizacija Armije BiH nakon koje je Srbima preporučeno da se prijavljuju u HVO.  

U državi u kojoj se ne priznaju i ne sprovode odluke međunarodnih sudova, kao ni odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, sasvim je normalno da dvadeset godina nakon rata nemamo zvanične podatke o broju ubijenih jer o tome kao i o svemu drugom nije „postignuta saglasnost“. Dogovorite se – sramno bi rekle birokrate iz međunarodne zajednice.
Bosna i Hercegovina nije danas ratno žarište. Mi smo to bili, a onda smo posuti pepelom sa namjerom da se žarište ne ugasi, pa kada bude zatrebalo malo se pepeo razgrne i eto začas ratnog žarišta u sred Evrope.

Šta je Trebević značio građanima Sarajeva?

Od vremena kada je arhitekta Ćiril Iveković 1888/92. godine napravio projekat uređenja parkovskih površina na Ilidži, projektirajući krivuljaste oblike, parkovi u Sarajevu su se
neprestano proširivali i sađena su srednja i visoka rastinja četinara i listopadnog drveća sa Igmana i okoline.

Velikim akcijama pošumljavanja u doba Austrije do posljednjeg rata obuhvaćena je posebno oblast planine Trebević. Pod vrhom Trebevića, na mjestu zvanom Sofe, gradi se prvi (1896.) planinarski dom u Bosni i Hercegovini. Na Dobrim vodama na Trebeviću (1907.) gradi se planinarsko sklonište.

U vremenu bivše države (SFRJ) djelovala je žičara (1959.) kao i niz objekata (sedam pansiona, pet planinarskih domova, bob i sankaška staza, mala ski skakaonica, astronomska opservatorija, alpinetum na vrhu Trebevića...).

Smatra se da je Trebević posljednje stanište snježne voluharice koja je izumrla u ostalim krajevima BiH. Na Trebeviću su se mogle očekivati brojne vrste ptica karakteristične za borealnu zonu kao što su: škanjac, šumska sova, veliki djetlić, žuna, šojka, kukavica, lještarka, više vrsta sjenica, zelendura i mnogih drugih. Trebević je vjerovatno i danas potencijal za birdwatching.

Do posljednjeg rata Trebević je bio izletište pod zaštitom kao „šuma-park Trebević“.

Mirovnim ugovorom u Dejtonu veći dijelovi prirodnih cjelina Trebevića i Jahorine su podijeljeni administrativnom granicom i pripali su RS-u. Tako je nevjerovatnom i besmislenom podjelom Kantonu Sarajevo administrativno pripao samo manji dio sjeverne padine Trebevića (neposredno iznad grada) uz planinsku zaravan nazvanu Ravno (na kojoj je Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“ iz Sarajeva prije nekoliko godina izgradilo planinarski dom sa cca 60 kreveta) i turistički neatraktivni južni dio planine Jahorina.

Administrativna Dejtonska granica nije usporila obnovu Trebevića već je prouzrokovala potpunu destrukciju planine.

Krst na Zlatištu

Sječom su ogoljene ogromne površine pod šumom. Svi predratni objekti su i dalje devastirani, a „berači željeza“ su kao termiti izrovali vodovodne i električne instalacije između objekata na planini. Dvadeset godina nakon rata vlasti RS-a nemaju nikakav plan šta raditi sa Trebevićem. Dvadeset godina nakon rata ne postoji masterplan razvoja Trebevića. Jedina ideja (koja je djelimično ovih dana i ostvarena) u posljednje dvije decenije je bila da se na uzvisini Zlatište na Trebeviću izgradi krst visine pedeset (!?) metara, koji bi podsjećao na ubijene Srbe u Sarajevu.

Ali zato Gradu Sarajevo ne nedostaje ideja i međuentitetskih mešetarenja. Grad Sarajevo je usvojio odluku o izgradnji donirane žičare, stare trideset godina, koja bi građane Sarajeva prevozila u pustoš. Odgovori na mnogobrojna pitanja kao što su: ko će upravljati tom polovnom žičarom nakon izgradnje i kako obezbijediti rentabilnost investicije se valjda nalaze u studiji koju je finansirao Grad Sarajevo.

   
Dejtonska administrativna podjela Bosne i Hercegovine je tako na primjeru Trebevića dobila svoju vidljivu sliku civilizacijskog fijaska.  

Potrebno je reći da je Kanton Sarajevo jedini svijetao primjer u Bosni i Hercegovini na polju zaštite kulturne i prirodne baštine. Dok se efikasnost institucija države Bosne i Hercegovine na zaštiti kulturne, a posebno prirodne baštine može sa sigurnošću ocijeniti katastrofalnom, dotle je Kanton Sarajevo, zahvaljujući naslijeđenim institucijama, jedini u Bosni i Hercegovini izvršio inventuru predratno zaštićenih spomenika kulture i prirode, a uspio je i da znatno uveća postotak zaštićene prirodne vrijednosti. Tako je proglašen Spomenik prirode – Vrelo Bosne, Zaštićeno područje „Kanjon Miljacke“ bez utvrđene diferencijacije prostora, Spomenik prirode – Skakavac, Zaštićeni pejzaž Bijambare..., a u planu je i osnivanje nacionalnog parka.  

Predsjednik RS-a Milorad Dodik je poručio da ne vidi zašto bi građanima Sarajeva smetao krst na zapuštenom Trebeviću ako za sebe tvrde da su tolerantni?

Svi mi znamo da Dodik ne govori kao hrišćanin, već kao beskrupulozni političar koji glasačima daje igara bez hljeba. U hrišćanski i ostali svijet lukavo se šalje vijest da građani Sarajeva ne podnose krst/križ u svojoj blizini. Palikuće i rušitelji crkvi i džamija svoju netoleranciju podmeću građanima Sarajeva koji su sačuvali u ratnoj opsadi sve vjerske objekte i zbirke umjetnina svih vjerskih zajednica pa tako i objekte i crkvene i muzejske eksponate Srpske pravoslavne crkve.

Svjetski centar ekumenizma

Građani Sarajeva su oduvijek vjerovali u dobre ljude – evlije. To vjerovanje iskazuju davanjem priloga i molitvom na način na koji molilac zna na islamskom turbetu Sedam braće nakon čega se produži drugim putem, a prvo što se čuje od prolaznika tumači se kao odgovor. Običaj nalaže da se produži do obližnje katoličke crkve sv. Franjo gdje se takođe daje prilog uz želju i molitvu koju molilac zna. Dobri franjevci već preko 700 godina čuvaju kulturnu baštinu Bosne, a čuvaju i Ahdnamu koju im je 1463. godine, izdao sultan Mehmed II i koja se smatra pretečom Evropske povelje o ljudskim pravima.

Ritual se završava u Staroj Srpsko pravoslavnoj crkvi sv. Arhangela, Mihaila i Gavrila na Baščaršiji gdje se takođe daje prilog uz želju i molitvu na način na koji molilac zna. Najčešće želje su za zdravlje drugih i djece, odgoj, učenje i slično. U nekim slučajevima, žene koje žele imati dijete ili imaju većih problema sa djecom dotaknu stol (prije rekonstrukcije su se provlačile ispod njega) na kojem se nalazi kovčeg sa neuništivim tijelom djeteta. Ljudi vjeruju da dio snage kojom Bog čuva ovo dječije tijelo od uništenja prelazi i na njih i prati ih do rješenja njihovog problema.

Takvom običaju davanja priloga iz starih vremena svakako je pogodovala pojava islama, koji priznaje prethodne božije poslanike i monoteističke religije za koje smatra da vuku isti korijen iz božije objave.

U posljednjih sto godina grad Sarajevo je doživio tri velike migracije stanovništva i postoji opasnost da će se taj običaj izgubiti. Mi se nadamo da se to neće desiti i da će se taj jedinstveni običaj iskazivanja želje sačuvati.

Prije nekoliko godina sa pokojnim Nisvetom Džankom sam radio tv epizodu „Jedan dan kroz Sarajevo“ kada smo primijetili da svako malo u Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji neko prouči Fatihu. Sveštenik nam je tada rekao da su u velikoj većini posjetioci Bošnjaci koji u crkvu dolaze nakon Sedam braće i sv. Franje.

Tradicionalni način iskazivanja želje uz davanje priloga, koji se zadržao do dan danas, simbolizira jedinstveno poštovanje stanovnika Sarajeva prema drugim konfesijama ali i ukazuje poštovanje prema komšiji, a to je nešto što je jedinstveno u svjetskim okvirima.

Sarajevo definitivno posjeduje sve pretpostavke da postane svjetski centar ekumenizma.

Austrijski arhitekta Christian Andexer u nedavnoj posjeti Dubrovniku ističe: „Baština nije samo pitanje ekonomije i turizma. Svjetska baština je projekat mira, a ne turizma ili ekonomije. Ako ste svjesni svojih korijena, ako ih razumijete i poštujete, onda je to temelj za mir u društvu“.

Građanima Sarajeva ne smeta krst na Trebeviću kao hrišćanski simbol već bahati način isticanja vjerskih simbola vide kao provokaciju, prijetnju i simbol smrtonosne netolerancije sa mjesta odakle je opsjednuti grad granatiran četiri godine. Građani su kritični i prema IVZ-u koji često prihvata „natjecanje“ u krivnji drugih zajednica.

Napokon valja nam se svima opredijeliti jesmo li protiv žaljenja isključivo žrtava vlastite zajednice što ne vodi pomirenju, pravednosti i istini.

Bosni i Hercegovini trebaju radikalne promjene, a za takve promjene su potrebni međunarodni uvjeti i glasači.

Imamo priliku. Nadam se da je nećemo propustiti.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN)

Stavovi izrečeni u ovom tekstu odražavaju autorovo lično mišljenje, a ne stavove DEPO Portala.

Molimo čitaoce da se u svojim komentarima suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. DEPO Portal zadržava pravo da takve i slične komentare ukloni bez najave i objašnjenja.

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook