(balkans.aljazeera.net)

Recimo da se prvi od naših junaka zove Nagib S.

Kada je počela agresija na Bosnu i Hercegovinu, nije časio časa, golih je ruku stao pred tenkove. Niko njega nije trebao pozivati na oružje, da brani domovinu.

Noću, u rovu, dok je sa prijateljima slušao vijesti na radiju, nije znao šta ga više nervira: laži Karadžićevih medija ili laži velikih sila, koje su godinama obećavale da će zaustaviti rat u Bosni. On je kraj rata dočekao, ali mnogi njegovi drugovi – nisu.

Negdje je pročitao da velike sile prave velike korake: kao i sve veliko, kreću se sporo, ali kada se napokon pokrenu, svijet biva izmijenjen do neprepoznatljivosti.

Svijet koji je zatekao kada se iz rata vratio kući zaista nije mogao prepoznati. Sve što je vidio bilo je gore od onoga što je pamtio.

Utjeha u džamiji

Bez posla je ostao najprije on, potom i njegova supruga.

Sin je pio i tukao se. Postao je otporan na batine. Kada je shvatio da više nema svrhe dizati ruku na njega, Nagib je od njega digao ruke.

Gledao je kako kukavice, dezerteri i sitni lopovi mlate pare, dok pošten svijet iz dana u dan tone dublje u živo blato u koje se pretvorila njegova Bosna.

Prestao je ići u kafanu, prestao je da glasa, više čak nije gledao ni večernji dnevnik.

Da utjehu nisam našao u džamiji, ko zna kako bih završio, pričao je kasnije prijateljima.

... a onda je, jednog ljetnog dana 2014., Nagib S. odlučio da mu je dosta američkog imperijalizma, nemorala i konzumerizma, povrh svega Bashara Al-Assada, pa zapucao pravo u Siriju, da se tamo sa braćom iz ISIS-a bori za bolji svijet.

Drugi junak

Recimo, potom, da se naš drugi junak zove Dragan D.

Kad je Hrvat opet udario na Srbina, rekao je: "E nećete nas opet u Jasenovac!", zadužio oružje i sa JNA se zaputio u Knin.

Odatle ga je poslalo u Bosnu, gdje se uzdigla islamska aždaja, pa je poštenu čovjeku valjalo braniti srpstvo i pravoslavlje.  

Zalud su se hrabri rodoljubi poput njega borili: Knin je prodat na Dedinju, a u Bosni su ih Vatikan, masoni i Amerikanci spriječili da završe započeto.

Kad se vratio u Beograd, imao je osjećaj da se narod na ulici stidi ljudi kakav je bio on, njih koji su u maskirnim uniformama, koje su postale njihova radna odijela, na prigradskim cestama zorom čekali da ih neko uzme da za nadnicu kopaju temelje i nose vreće cementa, a uveče ono što bi zaradili ostavljali u birtijama u kojima je bilo svega, osim francuskog konjaka i nade. U jednoj takvoj kafani saznao je da mu je žena umrla. Sinovi ga nisu pustili na pogreb, smatrali su da je on kriv za njenu smrt.

Kosovo i Ukrajina

Kad je NATO napao Srbiju, opet je uzeo oružje i otišao na Kosovo. I opet su na Dedinju prodali sve ono što su on i braća puškom odbranili.

Išao je Dragan D. na demonstracije, kad god bi mu se učinilo da se Srbija budi. Kad je ono uhapsilo Radovana, bacio je Molotovljev koktel na ambasadu. Nije bio siguran koju, ali nije mogao pogriješiti – sve je to ista bagra, smatrao je.

Godine su prolazile, tijelo ga je izdavalo. Od tri piva bio je pijan, on koji je u svoje vrijeme mogao smaći gajbu BIP-a. Bila je to sretna okolnost, jer više nije bilo nikoga ko bi ga unajmio, čak ni za najlakše poslove.

... a onda je, jednog ljetnjeg dana 2014., Dragan D. odlučio da mu je dosta američkog imperijalizma, izdaje i nepravde, te da se Antihristu na glavu mora stati u Kijevskoj Rusiji. Stoga je sa grupom srpskih rodoljuba otputovao u Ukrajinu, da djelom, i krvlju ako treba, pomogne ruskoj braći u odbrani svega što je sveto na ovom svijetu.

Treći junak

Recimo, na koncu, da se treći naš junak zove Mirko Đ.

Ratovao Mirko i u Hrvatskoj i u Bosni i na Kosovu, branio zemlju od NATO agresora u slavnom crnogorskom Sedmom bataljonu. U Podgorici i danas pričaju da snajper nije dopao mirnijih ruku od njegovih. Mirko Đ, kažu, nikada nije promašio.

A onda došlo drugo vrijeme.

Crna Gora postala nezavisna država. Srce mu ostalo u Srbiji, a tijelo i familija u Crnoj Gori. Familija hoće da jede, a Mirko drugi zanat nije imao – samo svojih deset prstiju i snajper.

Stoga se Mirko pridružio Vojsci Crne Gore.

Koja se pridružila demokratskom svijetu u borbi protiv terorističke opasnosti.

Pa se Mirko Đ.,  koji se borio protiv ustaša, Turaka, Šiptara i Amerikanaca, borio se za Veliku Srbiju i pravoslavlje, na koncu pridružio crnogorskom kontingentu pri NATO snagama u Avganistanu. Tako je Mirko Đ. na suvu zemlju avganistansku stigao kao borac za ljudska prava i demokratiju. Misli o svom čudnom životnom putu Mirko Đ. na straži pored Kandahara, a jedno mu ne izlazi iz glave: majka mu stara, kroz nišan snajpera, i Hrvati i Bošnjaci i Albanci i Amerikanci i Crnogorci i Avganistanci, pa čak i Srbi, svi izgledaju nekako, pa – isto.

Bivši Jugosloveni

Bila je to naša skromna priča o bivšim Jugoslovenima koji su, kao da im nije bilo dosta njihovih ratova, odlučili da borbu neprestanu nastave daleko od kuće, na drugom kraju svijeta, što bi se reklo. Kad sabere čovjek koliko je, da prostite, naših ljudi otišlo u Siriju, Ukrajinu i NATO baze, da tamo dokažu kako je Slobodan Milošević bio u pravu kada je rekao da "ako ne umemo da radimo, umemo da se bijemo", dobije se respektabilan broj. Silna je to partija, ta "Ratom za boljitak".

Ima učenih ljudi koji misle kako je tajna velikih boraca za pravedniji svijet, onih koji kao pčele sa cvijeta na cvijet lete od ratišta do ratišta, od revolucije do revolucije, prosta: sva je njihova borba eksternalizacija unutrašnjeg konflikta koji bjesni u njima. Jer čovjek će svaki sukob lakše dobiti od onog sa samim sobom, kažu ljudi koji se razumiju u te stvari.

Ima i onih koji kažu da je rat džinovski generator smisla. Takav je čovjek – čim mu pokažeš neprijatelja, u njegovoj glavi sve se nekako posloži, kao da sve dođe na svoje mjesto.

Ima, opet, ljudi koji kažu: neprijatelja nisu morali tražiti hiljadama kilometara od kuće. Neprijatelj im je pred očima: onaj ko ih je gurnuo u rat, ostavio bez posla, opljačkao ih. Nije ni ta bez neke.

Meni se ipak čini kako neprijatelj, ko god ili šta god da je, nikada nije prestao pobjeđivati. Jer je saveznika uvijek imao u ljudskoj gluposti i neprosvijećenosti. Čini mi se kako su puste biblioteke frontovi na kojima unaprijed gubimo sve ratove.

Ali šta ja znam o svemu tome? Ja samo pričam priče.

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook