Piše: Denis Derk, www.vecernji.hr

Hrvatski mediji s pravom i s puno pompe svakog ljeta prate Sarajevski filmski festival. A taj je, očito najvažniji filmski festival u regiji, ovog ljeta bučno proslavio i dvadeseti rođendan. I premda se u medijima moglo nešto pročitati i o filmovima koji su prikazani na tom festivalu (a zbog filmova valjda filmski festival i postoji), nije teško uočiti da je svekolika regionalna medijska pažnja, što televizijska a što novinska, ipak najviše uperena na sarajevski crveni tepih koji je poprimio mitske razmjere. Pa se minuciozno registrira ama baš svaka nova (ili stara) skupocjena haljina koja je prošla tim tepihom... Ili frizura, ili cipela, ili torbica...

Tako se slavne osobe iz svijeta poznatih i na sarajevskom crvenom tepihu naveliko samofotografiraju (i uvježbavaju tzv. selfieje) ili se pak mazohistički prepuštaju novinarskim uvijek jednim te istim pitanjima i tako šalju poruku kako je u Sarajevu i u Bosni i Hercegovini sve naj i sve u potpunom redu. Tu se onda lako zaboravlja da sarajevske važne kulturne institucije već godinama nemaju dovoljno sredstava za preživljavanje, da imaju zatvorena vrata, da ne mogu turistima pokazati svoja blaga koja su preživjela i ne tako davna ratna razaranja, ali i onaj socijalistički period koji je neke povijesne istine uporno i temeljito potiskivao i pozorno skrivao. Crveni tepih poručuje da u Bosni i Hercegovini funkcionira vlast, ne samo lokalna nego i državna, a tome i nije baš tako. Sarajevski filmski hedonistički crveni tepih tako postaje šarena laža s kojom se trijumfalno maše po površnim svjetskim medijima i na kojem regionalni filmaši mogu pokazivati svoja svečana izdanja, balske haljine i leptir-mašne koje su u posvemašnjoj opreci sa situacijom u kojoj se BiH već desetljećima nalazi.

Tako se u Sarajevu mogu vidjeti glumice s brdovitog Balkana koje su karijeru izgradile na ulogama sirotinjskih i neukih majki u jugoslavenskim i postjugoslavenskim filmovima kako crvenim tepihom oprezno hodaju u holivudskim toaletama i štiklama. Onda se tu i tamo netko omota palestinskom zastavom protestirajući protiv izraelskih napada na Gazu, kako bi i sarajevski festival pokazao da ima stav i o neuralgičnim političkim točkama današnjice. U takvoj situaciji i ne čudi da je prolazak po sarajevskom crvenom tepihu jedne hrvatske pjevačice s regionalnom karijerom (i to u društvu uglednog slovenskog kazališnog redatelja) proglašeno apsolutnom senzacijom jubilarnog sarajevskog filmskog festivala. Mediji u regiji bili su u tome jedinstveni. Severina je zasjenila sve koji su se na ovogodišnjem sarajevskom crvenom tepihu pojavili. Istina, ima Severina i filmsku karijeru (o kazališnoj da i ne govorimo). Ima tako i ulogu u izvrsnom slovenskom filmu “Pijetlov doručak” u kojem glumi Severinu, a Tomaž Pandur je novinare zagolicao i šturom informacijom da bi se u programu 21. sarajevskog filmskog festivala mogao naći i novi Severinin (i Pandurov) uradak, ovaj put filmski.

No, mene i dalje muči pitanje kakav je to najznačajniji filmski festival u regiji čija je najveća senzacija prolazak jedne pop-folk pjevačice festivalskim crvenim tepihom, koju je narod, doduše, dočekao ovacijama? Istina, organizatori filmskog festivala ne mogu biti (i nisu) odgovorni za medijsko proglašavanje najvećih senzacija na festivalu, ali i oni su odgovorni za pozivnice VIP osobama koje će proći crvenim tepihom, a onda i za tretman svog festivala u regionalnim medijima. Za tretman u kojem prvenstvo, na žalost, ipak nemaju filmovi, nego jedan običan crveni tepih.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/dg)