Svojevrstan je bosansko-hercegovački fenomen činjenica da kulturni i civilizacijski valovi, ma sa koje strane dolazili, uglavnom ne prodiru preko bosansko-hercegovačkih terena dalje. Iz tame prahistorije, kada su centralne dijelove Balkana nastanjivala brojna ilirska plemena, kao prvi etnički identitet na ovom tlu, pa do naših dana, impresionira činjenica da su oni koji su ovdje živjeli kroz hiljade godina uvijek očuvali svoj kulturni identitet, a da su snagom stvaralačkog duha, u čudesnoj koegzistenciji suprotnosti, bili stalan nevidljivi most pomirenja – zapisao je profesor Džemal Čelić.

Abrahamske ili Ibrahimske religije su izraz koji se koristi u uporednom proučavanju jednobožačkih religija jevrejstva (Avraham), hrišćanstva (Abraham), islama (Ibrahim). One sve potiču od zajedničke semitske tradicije čiji sljedbenici pripadaju jednobožačkim religijama. Danas se preko tri četvrtine svjetskog stanovništva smatra religioznim iako neki malo, a neki malo više sudjeluju u vjerskom životu. Religije su postigle mnogo u izgradnji ljudske civilizacije ali su istovremeno i veoma opasne. Ljudi su spremni umrijeti (i ubiti) za svoju religiju. Tako su religije bile, i sada su, uključene u velike krvave ratove. Sve religije, uključujući i one koje propagiraju nenasilje, u određenim okolnostima opravdavaju rat.

Slika Evrope se uglavnom mijenjala ratovima nakon kojih se stvarala nova realnost. Tako je bilo i sa Bosnom i Hercegovinom. One snage koje su pokrenule posljednji rat u Bosni i Hercegovini su svakako računale na milenijumima star multivjerski karakter države koju nije bilo moguće podijeliti fizički bez tzv. „etničkog čišćenja”. Nakon višegodišnjeg agresivnog rata od strane susjednih država Srbije i Hrvatske, ratnih zločina, raseljavanja i genocida stvorena je nova realnost koju je ozvaničio (1995.) Dejtonski mirovni sporazum.  Sporazum je namjeravao da obezbijedi poštivanje ljudskog dostojanstva, pravde, tolerancije i pomirenja…

Ljudi su spremni umrijeti (i ubiti) za svoju religiju

Akademik Abdulah Sidran na novinarsko pitanje (Koliko je ostalo od one zemlje koja je bila “srce” Jugoslavije?), odgovara: Bosna i Hercegovina nije bila "srce Jugoslavije", nego jedna od njenih ravnopravnih federalnih jedinica, država, ono što je bila i bivala prethodnih hiljadicu godina. Od 10. i 11. vijeka, u kojima je   vizantijski carevi i istoričari Konstantin Porfirogenet i Ivan Kinamos pomenuše kao "zemljicu Bosnu", bansku državu "koja nikome nije podložna nego sama sobom upravlja", preko ozbiljnog evropskog srednjovjekovnog kraljevstva, pa zasebnog "ejaleta" u okviru osmanskog, i zasebne pokrajine ("corpus separatum"!) u okviru habzburškog carstva. Nije nastala udruživanjem prethodno postojećih faktora (entiteta!), nego, kako se to u srednjem vijeku kazivalo, "po Božijoj volji". Zato je nedopustiva analogija između nje i Jugoslavije, i onaj propagandni trik: ako nije mogla opstati Jugoslavija, ne može ni Bosna i Hercegovina.

Nakon dvadeset godina možemo sa sigurnošću ustvrditi da Dejtonski mirovni sporazum nije obezbijedio: kontinuitet, demokratske principe, slobodu kretanja lica, roba, usluga, kapitala…, ljudska prava, slobodu povratka u mjesto porijekla, prihvatanje međunarodnih standarda i sporazuma, jasnu nadležnost i koordinaciju između različitih nivoa vlasti, poštene izbore, poštivanje presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine kao i drugih sudova, stabilan budžet…

Zašto je Bosna i Hercegovina provincijalizirana, osiromašena, nesretna država koja nije čak ni tzv. „banana država“ jer ne proizvodi nijedan tržišno zanimljiv proizvod? Nije li to zbog toga što je Dejtonski mirovni sporazum zbog svoje pomirljivosti, nažalost, omogućio nastavak ostvarenja ratnih ciljeva u miru.

Zašto je Bosna i Hercegovina provincijalizirana, osiromašena, nesretna država koja nije čak ni tzv. „banana država“ jer ne proizvodi nijedan tržišno zanimljiv proizvod?

Bosna i Hercegovina je prije ratne agresije krajem XX stoljeća bila srednje razvijena Evropska država sa 2.400 dolara BDP (1991.) koja je zapošljavala preko 500.000 radnika u preko 1.000 preduzeća, koja je opet ostvarivala suficit sa inostranstvom (jedina Republika unutar SFR Jugoslavije) veći od pola milijarde dolara godišnje i ostvarivala gotovo cjelokupan izvoz bivše države Jugoslavije.

Procjenjuje se da je samo opsada Sarajeva nanijela štetu sarajevskoj privredi u visini oko 24 milijarde KM (procjena Privredne komore Kantona Sarajevo). Direktne i indirektne štete nanesene kulturnoj baštini grada i institucijama kulture, nažalost, još niko nije iskazao.

Za sve ratne i poratne štete nanesene privredi i kulturnoj baštini Bosne i Hercegovine još niko nije odgovarao.

Iskazana brojka od oko 100-120 hiljada poginulih i oko 300.000 invalidiziranih lica u proteklom agresivnom ratu naprosto nije tačna. Moja porodica je nestala, a sav meni poznati svijet je u ratu i neposredno nakon rata desetkovan. Na spisku ubijenih Sarajlija u opsadi grada (11.541 ubijena osoba, od toga oko 1.500 djece) se ne nalazi moja punica koja je nakon loma kuka i odbijanja pružanja medicinske pomoći, zbog starosti (!?), od strane Klinike urgentne medicine (imala ratne 1993. godine preko 65 godina života) dobila moždani udar i umrla; moj rođak, penzionisani pukovnik, nakon više mjeseci spavanja u podrumu Pozorišta mladih je naglo umro, a moj drugi rođak je tačno na dan godišnjice pogibije svoga sina, vojnika ARBiH, naprosto svisnuo i pao mrtav. U ratu i neposredno nakon rata nestala je kompletna moja i porodica moje supruge, koja je živjela u Sarajevu. Književnik Abdulah Sidran je takva umiranja „nazdravo“ opisao u dvije knjige pod naslovom „Morija“. Posljednji popis pokazuje da Bosna i Hercegovina umjesto 5,5 ima oko 3,5 miliona stanovnika.

Zašto se odgovornost za paljenje Vijećnice relativizira kolektivnom krivnjom čitavog naroda (srpski zločinci), a propušta da se prozove konkretan krivac (Vojska Republike Srpske) znano je samo autorima natpisa?

Da ambasadori zemalja članica Upravnog odbora za primjenu mira (PIC) nisu složni, kako nas uporno uvjeravaju, vidjeli smo prilikom obilježavanja 100 godina Evrope u Sarajevu.
Naučna konferencija o Prvom svjetskom ratu u organizaciji Instituta za historiju Univerziteta u Sarajevu je nailazila na brojne prepreke u organizaciji zbog pritisaka od strane historičara iz Francuske i Srbije.

Nakon izdašnih donacija iz mnogih zemalja, a posebno Španije i Austrije, EU je platila četvrtu fazu obnove Vijećnice u koju je do sada utrošeno oko 9 miliona eura. Ostali su nepoznati razlozi zbog kojih je gradonačelnik Grada Sarajeva Ivo Komšić, uprkos otvorenom protivljenju EU komisije, nazor otvorio Vijećnicu 9. maja, uvjeravajući javnost da to čini na Dan borbe protiv fašizma, iako se taj dan (9. maj) još od 1985. godine, nakon odluke Vijeća Evropske Unije u Milanu, obilježava kao „Dan Evrope“.

Posebno je bilo interesantno pratiti način obilježavanja Atentata 28. juna u Sarajevu, od strane EU i igrokaze sa pjevanjem iz Sarajeva i Andrićgrada u Višegradu.

Dugo najavljivanom koncertu Bečke filharmonije, koji naravno nije bio običan koncert, prisustvovali su predsjednici Austrije, Hrvatske, Crne Gore, Makedonije i dva člana Predsjedništva iz Bosne i Hercegovine, ali bez predsjednika Srbije i RS-a koji su pronašli izgovor neslaganjem sa tekstom sa spomen table Vijećnice. Uzgred rečeno, zašto se odgovornost za paljenje Vijećnice relativizira kolektivnom krivnjom čitavog naroda (srpski zločinci), a propušta da se prozove konkretan krivac (Vojska Republike Srpske) znano je samo autorima natpisa?

Koncert je posredstvom Evrovizije uz tehničku podršku France Televisions, ZDF i BHT1 direktno prihvaćen u 65 zemalja svijeta, osim za bosanskohercegovačko televizijsko gledalište!? Mi smo navedeni koncert mogli vidjeti na kanalu BHT1, tek sutradan (u 0,30 sati) van najavljene tv sheme. Koncert Bečke filharmonije u obnovljenoj Vijećnici je bio događaj za historiju.

Uz obješene anđele na vješalima, na svakom prozoru novoizgrađenog Konaka je visio obješeni čovjek sa tablom Srbin

Prije toga smo posredstvom televizija TV RTRS iz Banja Luke i RTC iz Srbije bili u prilici da gledamo direktan prijenos iz Andrićgrada igrokaza o historiji onako kako je vide iz Srbije. U prigodnom obraćanju predsjednik RS-a je objavio urbi et orbi da je Vojska RS živa i da su ciljevi za koje se ona borila živi!? Tako je i sami Vidovdan praznik Vojske Republike Srpske. Patrijarh Irinej je služio liturgiju u crkvi Svetog cara Lazara u Andrićgradu. To što car Lazar nikada u historiji nije postojao (Lazar Hrebljanović je bio samo knez, a kralj Srba u vrijeme Kosovske bitke je bio bosanski kralj Tvrtko I) niko ne problematizira ni blekom, a kamo li da smije postaviti bilo kakvo pitanje velikim arhitektima.   

U igrokazu je uz prisustvo prestolonasljednika Karađorđevića, svjetovnog i duhovnog vrha, ponovo ubijen Ferdinand i njegova supruga Sofija od strane anđela sa krilima (pripadnici Mlade Bosne) koji su lebdjeli na sajlama i simbolično valjda doletjeli iz Srbije nakon vojne obuke, što je za posljedicu imalo mnogo obješenih ljudi. Uz obješene anđele na vješalima, na svakom prozoru novoizgrađenog Konaka je visio obješeni čovjek sa tablom Srbin. Ali potom u igrokazu nastupa hor Ruske armije Aleksandrov uz govor ruskog historičara da je Ruska armija pohrlila u pomoć Srbiji u Prvom svjetskom ratu, a u Drugom svjetskom ratu je oslobodila Jugoslaviju!?

Istu noć domaća televizija Hayat TV je prenijela direktno sa Latinske ćuprije igrokaz sa plesanjem i pjevanjem reditelja Harisa Pašovića, gdje sam uz pomoć voditeljice programa razumio da je riječ o stradanju vojnika u Galipoljskoj bitci i neka druga stradanja širom Evrope. Tu su bili i veseli Kozaci. Potom su umjetnici uputili poruku ljubavi!? O koliko vas sve volimo – poručeno je iz Sarajeva.  Sa željom da poruka ljubavi bude razumljiva širokom gledalištu i političarima reditelj se odlučio da to urade pjevači Šaban Šaulić sa pjesmom „Verujem u ljubav“ i Dino Merlin sa pjesmom „Jel´ Sarajevo gdje je nekad bilo“ – uputila nas je voditeljica programa. Haris Pašović je tako svojim performansom, koji je koštao oko pola miliona, prevazišao milenijumima stari bosanskohercegovački nevidljivi most pomirenja i u svijet iz Sarajeva odaslao duh ljubavi. Aferim umjetnici.
 

Ako su potrebni Istočna i Zapadna BiH i podijeljeno Sarajevo, dobićemo rat, ali ne vjerski ili rat BH naroda, već krvavi socijalni bunt

Da li je velikim silama i EU danas potrebna ovakva politički nestabilna, privredno socijalna karikaturalna tvorevina u srcu Evrope, koja je igračka u rukama raznih mešetara? Ako su potrebni Istočna i Zapadna BiH i podijeljeno Sarajevo, dobićemo rat, ali ne vjerski ili rat BH naroda, već krvavi socijalni bunt koji se može pretvoriti u regionalnu (možda i širu) zarazu. Premlaćivanje akademika Slave Kukića je nažalost najava tih dešavanja koja se začas mogu okrenuti protiv naručilaca zlodjela.

Ako naprotiv žele (velike sile) stabilnu, demokratsku, multietničku, prosperitetnu zemlju bez javne korupcije, onda hitno moraju pristupiti radikalnoj reviziji Dejtonskog mirovnog sporazuma, a to podrazumijeva (po ugledu na susjedne zemlje) stvaranje dva nivoa vlasti (državnu i ojačanu lokalnu vlast) uz ograničene regionalne nadležnosti. Takva država bi mogla obezbijediti sve one vrijednosti o kojima govori Dejtonski mirovni sporazum.

Spin majstori to znaju pa su se za početak potrudili da uspavaju, do sada neviđeni, javno  ispoljeni bosanskohercegovački patriotizam, gdje su stotine hiljada mladih, svih nacionalnosti, oduševljeno klicali našoj fudbalskoj reprezentaciji i grozničavo popunjavali hiljade albuma sa sličicama reprezentativaca. Tako stvoreno (neželjeno) javno mnijenje je natjeralo narodne poglavice da se po prvi put otvoreno izjasne da će i oni navijati za Bosnu i Hercegovinu.  

Posljednjih dana spin majstori su uspjeli stvoriti lažnu sliku o tobožnjem neuspjehu naše reprezentacije na SP u Brazilu za koji je "kriv" svjetski priznati stručnjak i veliki gospodin Safet Sušić. Top tema su Pustinjske lisice i njihov (naše gore list) selektor. Euforija podrške BiH fudbalskoj reprezentaciji je za sada obuzdana.

Ipak izbori idu, izboru se nadam.

(DEPO PORTAL)

Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook