SLAVO KUKIĆ/ ZAHUKTAVANJE PRED IZBORE

Demokratska fronta - sinonim za novu političku logiku i novi tračak svjetlosti u bh. tunelu

Arhiva07.04.14, 12:33h

U vikendu iza nas, naime, održana je svečanost obilježavanja prve godišnjice djelovanja ove stranke. Ali, i to je učinjeno na način koji do sada nije zabilježen – bez pompe, bez hvalospjeva, bez likovanja zbog istraživanja javnog mnijenja koja je, i to svega godinu dana nakon rođenja, izdižu na sam vrh stranačkog političkog utjecaja

Slavo Kukić - sjednica Komisije za pripremu Vijeća ministara BiHPiše: Prof. dr. Slavo Kukić

Kako se vrijeme izbora približava, vokabular političkih moćnika postaje sve otrovniji. Stranačke se konvencije, primjerice, uopće ne koriste da bi se izložili vlastiti politički i ekonomski programi za iduće izborno razdoblje – a time i poslala poruka biračima kako je glas za njih pravi izbor. Silni novac se, umjesto toga, troši kako bi se oblajavalo druge, prije svega one koje se doživljava političkom konkurencijom. Prisjetimo se, uostalom, nedavnih konvencija donedavnih koalicijskih partnera – Lagumdžijinih i Radončićevih političkih sljedbenika. Čovjek na čas povjeruje kako se radi o zakletim neprijateljima, a u pitanju su stranke – i lideri im dakako – koji se do samo koji mjesec ranije čašćavaše epitetima koji bi ih mogli svrstati u sam vrh evropske političke kulture.

Ili, lekcije se počinju dijeliti svima oko sebe – i na lijevoj i na desnoj zemljinoj polulopti – pa čak i od prijatelja stvarati neprijatelje. Zaboravlja se, međutim, da „ostatak“ svijeta ne funkcionira po istoj matrici kao i ti. I da na tvoje „lekcije“ može uzvratiti gospodski u mjeri da te i samog posrami – kao što se, recimo, u slučaju priznanja „počasni građanin“ dogodi sarajevskoj političkoj čaršiji.

Milan Bandić, nova naslovna

Da bi ga se stjeralo u „mišju rupu“, i pokazalo kako on i nije ono čime se želi predstaviti, nakon svega ga se poziva da, kao „prijatelj“ dakako, s njima podijeli radost oslobađanja njihova grada u Drugom svjetskom ratu. I onda, naravno, dobiju pravu evropsku lekciju. Nije ih zagrebački Gruđanin odbio. Dapače, u posjetu glavnom gradu zemlje svoga rođenja, javi im, dolazi s radošću – i to ne sam nego s čitavom, i to još kakvom delegacijom prijestolnice zapadnih susjeda. Na to, siguran sam, sarajevski politički „mudrijaši“ nisu računali – ali, dogodi se

Zagrebačkom se gradonačelniku, o tome već pisah, prvo, kao osvjedočenom prijatelju Sarajeva, dodijeli najveće priznanje glavnog grada ove zemlje. Onda ga se, zbog verbalnog delikta – jer, razlog zbog kojeg se to učini, ne može se „krstiti“ nikako drugačije – koliko preko noći pretvori u neprijatelja. Ali, ni tu se ne stade. Da bi ga se stjeralo u „mišju rupu“, i pokazalo kako on i nije ono čime se želi predstaviti, nakon svega ga se poziva da, kao „prijatelj“ dakako, s njima podijeli radost oslobađanja njihova grada u Drugom svjetskom ratu. I onda, naravno, dobiju pravu evropsku lekciju. Nije ih zagrebački Gruđanin odbio. Dapače, u posjetu glavnom gradu zemlje svoga rođenja, javi im, dolazi s radošću – i to ne sam nego s čitavom, i to još kakvom delegacijom prijestolnice zapadnih susjeda. Na to, siguran sam, sarajevski politički „mudrijaši“ nisu računali – ali, dogodi se. Ostaje im samo popapati knedle – i, imaju li obraza, crveniti se dakako. Je li im se to u vikendu iza nas i dogodilo, ne znam. Ali, da grickanje noktiju nisu mogli izbjeći – barem ako je po televizijskim snimkama suditi – nisu.

Sve to, međutim, i nije najtragičnije što nam se može dogoditi. Jer, vokabular drugih je, što se stabiliziranja države i društva tiče, i puno zločestiji. Kako se, recimo, približava vrijeme listopadskih izbora, intenzivira se i priča – koja je najprizemnija forma zaglupljivanja – o kolektivnoj ugroženosti Hrvata. I priča o trećem entitetu kao, tobož', pronađenoj formuli spasa. Nije, međutim, problem vokabular „nacionalnih usrećitelja“. Problem je što im svjetina, ono što se često krsti kao Narod, na isti štos nasjeda i nakon četvrt stoljeća – usprkos svim golgotama koje je zbog toga bila prisiljena iskusiti. I usprkos činjenici da se na stotine puta pokazalo kako se ta priča koristi kao najefikasniji paravan za prikrivanje kriminalnih rabota za „sreću“ Hrvata odgovornih.

Ni pola muke, dakako, da sve to može pomoći i Narodu u čije ime se, k'o biva, i čini. Jer, što vrijeme odmiče sve više se pokazuje kako je halabuka o hrvatskom interesu samo dimna zavjesa. I kako je istinski u službi interesa drugih – u konkretnom slučaju onih kojima je na čelu trenutačno najistureniji banjalučki kabadahija. Jer, lider SNSD-a je, mora se priznati, po trovanju javnog prostora daleko ispred svih ostalih. Ignorirajmo mu jezik ulice kojeg raji servira – kojim se sebe promovira u „glavnog baju“ ovog dijela zemlje, po kojem Republiku Srpsku ne voli nitko i svi je – uključujući i BN televiziju i njezine laži – žele uništiti, teze kako RS-u nisu potrebne pare MMF-a jer stižu od majčice Rusije i još štošta. Ali, kako ignorirati hrpu montaža, sračunatih na dezintegriranje BiH. Jednog dana, naime, od njega se može čuti priča o referendumu i odlasku Republike Srpske iz BiH. Jer, tobože, pravo na to joj jamči princip samoopredjeljenja kao temeljni princip svih naroda ove planete. Već drugi dan, međutim, priču o referendumu zamjenu ucjene drugih vrsta.

Dok ovaj tekst nastaje, primjerice, mediji su objavili prijetnju kako će, ne dobije li se zeleno svijetlo za projekt „Južni tok“ kroz RS, biti blokirano i Vijeće ministara – a time, razumije se, i BiH kao država. Dodaju li se tome i sve učestaliji hvalospjevi Karadžiću i Mladiću kao nacionalnim herojima, kancerogenost svakodnevnih političkih poruka postaje sve neupitnija. Jer njima se, ako ništa drugo, u javni diskurs uvode rasprave za koje se svugdje u svijetu završava na isti način – s onu stranu zatvorske brave.

Što vrijeme odmiče sve više se pokazuje kako je halabuka o hrvatskom interesu samo dimna zavjesa. I kako je istinski u službi interesa drugih – u konkretnom slučaju onih kojima je na čelu trenutačno najistureniji banjalučki kabadahija. Jer, lider SNSD-a je, mora se priznati, po trovanju javnog prostora daleko ispred svih ostalih

U takvom političkom ambijentu, dakako, gotovo pa neprirodno djeluje logika koju u javni prostor plasira Demokratska fronta Željka Komšića. O tome sam, uostalom, zborio i prije godinu dana – u vrijeme kada je formirana. Danas, međutim, imam i razlog više. U vikendu iza nas, naime, održana je svečanost obilježavanja prve godišnjice djelovanja ove stranke.  Ali, i to je učinjeno na način koji do sada nije zabilježen – bez pompe, bez hvalospjeva, bez likovanja zbog istraživanja javnog mnijenja koja je, i to svega godinu dana nakon rođenja, izdižu na sam vrh stranačkog političkog utjecaja. Jer, obrazlaže prvi čovjek Demokratske fronte, vrijeme u kojem živimo ne ostavlja prostor za slavlje. Vrijeme je, naprotiv, da svi zajedno zasučemo rukave kako bi život bosanskohercegovačkog čovjeka – ne Srbina, Hrvata ili Bošnjaka, ne Bosanca ili Hercegovca nego čovjeka kako god se nominirao i kako god se Bogu molio ili mu se uopće ne molio – učinili snošljivijim.

A to je, dakako, moguće jedino drugačijom, boljom ekonomskom situacijom, osiguravanjem radnih mjesta i mogućnosti da čovjek može živjeti od svoga rada. Da bi, pak, to imalo realnih izgleda, nužna pretpostavka je osmišljeni ekonomski program. I prva godišnjica je iskorištena baš za to – da se javnosti predstavi ekonomski program Demokratske fronte kojim je moguće izazivati pozitivne društvene promjene.

U pitanju je, da ne duljim, dokument na preko tristo stranica teksta, prvi takve vrste od okončanja rata – a ako me pamćenje ne vara, i od vremena prvih višestranačkih izbora prije četvrt stoljeća. U pitanju je, potom, dokument na čijem stvaranju je – što je podatak koji fascinira – radio tim od četrdesetak stručnjaka predvođenih uglednim sveučilišnim profesorom.

Demokratska fronta - godišnjica

U vikendu iza nas, naime, održana je svečanost obilježavanja prve godišnjice djelovanja ove stranke.  Ali, i to je učinjeno na način koji do sada nije zabilježen – bez pompe, bez hvalospjeva, bez likovanja zbog istraživanja javnog mnijenja koja je, i to svega godinu dana nakon rođenja, izdižu na sam vrh stranačkog političkog utjecaja. Jer, obrazlaže prvi čovjek Demokratske fronte, vrijeme u kojem živimo ne ostavlja prostor za slavlje. Vrijeme je, naprotiv, da svi zajedno zasučemo rukave kako bi život bosanskohercegovačkog čovjeka – ne Srbina, Hrvata ili Bošnjaka, ne Bosanca ili Hercegovca nego čovjeka kako god se nominirao i kako god se Bogu molio ili mu se uopće ne molio – učinili snošljivijim

„Vizija 14-22“, kako je naslovljen ekonomski program Demokratske fronte, svoje ciljeve – povećanje proizvodnje, zapošljavanja i izvoza, a temeljem toga i ekonomski i društveni prosperitet – kani ostvarivati kroz četiri temeljne politike – potporom privatnoj inicijativi i realnom sektoru, privlačenjem, potom,  domaćih i stranih investicija, reformom javnog sektora i, na koncu, pokretanjem ruralnog razvoja i turizma. I sve četiri su strukturirane na isti način – da je detaljno prikazano stanje u kojem se zemlja nalazi, a potom ponuđena i vizija u vremenu 2014-2022. godine. A sve to je, pošteno govoreći, učinjeno na način koji fascinira – da vas opredjeljenje za uvid u temeljne informacije „zarazi“, ne ostavljajući ni trunke prostora mogućnosti da od čitanja odustanete.

U dokumentu sam, primjerice, i sam pronašao masu za mene indikativnih detalja – da je realni sektor prethodnu godinu završio s 40% nižom dobiti nego godinu dana ranije, da ju je 40.000 kompanija ispratilo s blokiranim računima, da je BiH zemlja s najnižim kreditnim rejtingom u regiji, da registracija nove kompanije traje tri puta duže nego u ostatku Evrope, da je u sistemu javne uprave zaposleno preko 184.000 ljudi, da je udio plaća i naknada u ukupnoj javnoj potrošnji dva puta veći od onoga u drugim zemljama jugoistoka Evrope, da veliki dio javnih kompanija, i pored subvencija iz budžeta, posluje sa stalnim gubicima, da se, nažalost, zato za poljoprivredu, iako od nje živi preko 60% stanovništva, izdvaja samo 2-4% budžeta itd. Jednom riječju, masa podataka koji deprimiraju. Ali, s druge strane, i masa predloženih mjera – koje je nemoguće prikazati na prostoru kakav omogućuju tekstovi ove vrste – a koje u periodu od osam godina vraćaju optimizam i nadu.

Zanimljiv je, na koncu, i način na koji je prva godišnjica obilježena. Nije se, i to ni jednom riječju, posegnulo za „puškaranjem“ po potencijalnoj konkurenciji. Nije se oblajavalo, nije se činilo ono na što su nas svi drugi navikli – i zbog čega smo kao ljudi sve deprimiraniji. Energija je, naprotiv, usmjeravana isključivo na traganje za rješenjima – na pitanje kako iz postojećeg stanja izići, kako narodu bosanskom i hercegovačkom otvoriti prostor nade, čime onemogućiti sve naglašenije trendove demografskog pražnjenja, kako zaustaviti siromašenje i obrnuti postojeće trendove.

A sve to je, jednom riječju, bilo ugodno i gledati i slušati – a ja sam, da ne duljim, tu privilegiju imao. Kojom srećom da se za isti kurs počnu opredjeljivati i drugi. Jer, dosta je ovoj zemlji svađe – i raspirivanja frustracija, strahova i mržnje. Možda je prva godišnjica Demokratske fronte najavila definitivan zaokret. Možda. A, ako i nije, nema dvojbe da ona na političkom tržištu BiH predstavlja istinsku novinu – i ohrabrenje dakako. Novi tračak svjetlosti u bh. tunelu.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/md)


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook