Sve je počelo mirnim prosvjedima ukrajinskih studenata, razočaranih neočekivanom političkom odlukom tadašnjeg predsjednika Viktora Janukoviča koji je u studenom 2013. posve zaustavio dugo priželjkivane reforme i proces približavanja vrijednostima Europske unije. Na mlade ljude poslan je zloglasni ukrajinski Berkut, specijalni odred milicije poznat po ciljanom kršenju ljudskih prava, premlaćivanju, namjernom nanošenju teških tjelesnih ozljeda, namjernom sakaćenju pa čak i ubojstvima. Snimke na kojima pripadnici Berkuta mladićima i djevojkama lome kosti do prijeloma, ciljano ih udaraju po glavi dok nepokretno leže na već krvavom asfaltu, izvukli su ratne veterane, černobiljce, radikale, studente, profesore, umjetnike, liječnike, poduzetnike i mnoge druge na ulicu. Na Trgu nezavisnosti 8. prosinca 2013. okupilo se milijun ujedinjenih ljudi u takozvanom Milijunskom maršu koji su proglasili Revoluciju dostojanstva.

Ukrajinci, Rusi, Bjelorusi, Poljaci, Krimski Tatari, Mađari, Slovaci, Gruzijci, Armenci, Grci, Židovi i brojni drugi pripadnici ukrajinskog naroda iz cijele Ukrajine tražili su prijevremene predsjedničke i parlamentarne izbore. Možda je sve počelo s potporom pridruživanju Ukrajine Europskoj uniji, ali se revolucija pretvorila u borbu za dostojanstvo svakog ukrajinskog građanina, borbu za temeljna ljudska prava, borbu za život bez korupcije i organiziranog kriminala u vrhu vlasti. Vlast i narod kao da su živjeli u dva paralelna svijeta, nikako se nisu mogli razumjeti, a danas je potpuno jasno zašto se nisu razumjeli – Janukovič je iz državnog proračuna u posljednje tri godine otuđio nekoliko desetaka milijardi američkih dolara. Njegov sin je postao multimilijunaš u samo godinu dana.

Revolucija je počela mirno

Ukrajinci su započeli revoluciju mirno, svakim danom sve bolje samostalno organizirani. Njihova odlična samoorganizacija nije ostavila nikoga u čudu s obzirom da su u prosvjedima sudjelovali najveći intelektualci Ukrajine, estradni umjetnici, poznate osobe poput Ruslane i Klička (provjereni neonacisti kako neki mrzitelji Ukrajine vole naglašavati). Više od dva mjeseca kroz ples i pjesmu na -25°C građani Kijeva i ostatka Ukrajine provodili su prosvjede na glavnom gradskom Trgu nezavisnosti (Majdanu) tražeći ostavku kriminalne vlasti koja se potpuno oglušila nadajući se skorom razilaženju prosvjednika. U međuvremenu, Ukrajinci su preživjeli nekoliko milicijskih čišćenja, takozvanih šturmova, koji nisu dali rezultata. Preživjeli su prijetnje, otimanja, premlaćivanja, mučenja i prvo ubojstvo nakon mučenja. Posebno je žalosno da je to sve bila posljedica aktivnosti Ministarstva unutrašnjih poslova Ukrajine. Kriminalno organizirana država protiv naroda, barbarska vlast protiv plemenitih ljudi, najblaže rečeno.

Masovni pokolj

Prijelomna točka dogodila se kada su u ukrajinskom parlamentu kršenjem procedure izglasani takozvani Diktatorski zakoni u kojima se za prosvjede predviđa i do 15 godina zatvora. Druga prijelomna točka dogodila se nakon prvog većeg sukoba krajem siječnja između relativno radikalne mladeži u sklopu Euromajdana i pripadnika Berkuta na ulici Hruševskog, kada su snajperom ubijena dva mladića. Jedan je ustrijeljen u srce, a drugi s četiri hitca u vrat. Ovo je bila poruka vlasti što će se tek dogoditi ako se prosvjednici ne počnu micati sa ulica. Javnost se dodatno zgrozila kada je ministar unutrašnjih poslova izjavio da su ti leševi dovučeni iz nepoznatih krajeva kako bi se stvorila dodatna napetost. Najhladnije izrečena laž. U sljedećim danima bilo je jasno da povratka nema, ljudi su se počeli strašno plašiti budućnosti s takvim vlastima. Uskoro se formirao proukrajinski militantni pokret Desni sektor koji je okupio radikalne organizacije u Ukrajini. Radikali su pred ukrajinskim vlastima postali najpoželjniji prijatelji. Uz njih se istovremeno organizirala i Narodna samoobrana Euromajdana koja je počela štiti stanovnike Kijeva od milicijskog maltretiranja, otimanja ranjenih u bolnicama, spaljivanja njihovih automobila koji su na Majdan donosili gume, drva, hranu, lijekove, knjige i sve ostalo što je bilo potrebno. U Kijevu je zavladalo ratno stanje koje predsjednik Janukovič nije želio proglasiti.

Nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da se mirnim putem i pregovorima proglase prijevremeni predsjednički i parlamentarni izbori, jedan od predvodnika Revolucije dostojanstva Vitalij Kličko proglasio je opću mobilizaciju. U sljedećih nekoliko dana u Kijev je pristiglo nekoliko desetaka tisuća ukrajinskih građana iz cijele Ukrajine koji su bili spremni na oružanu borbu protiv vlasti, ali oružja nisu imali. U samo dva dana obranili su ciglama, gumama, molotovljevim koktelima, improviziranim katapultima, palicama, drvenim i metalnim štitovima, pokojim starim pištoljem ili puškom, pjesmom i keltsko-kozačkim duhom strašan nasrtaj kompletne ukrajinske dobro naoružane interventne milicije, specijalnih antiterorističkih postrojbi, pripadnika Službe sigurnosti Ukrajine i nepoznatih pripadnika snajperske divizije za koju se pretpostavlja da nije iz Ukrajine. Teror je mala riječ. Masovni pokolj mladeži, učitelja, poduzetnika, liječnika, pravnika i drugih na ulicama Kijeva odnio je više od 80 života. Ranjeno je više od tisuću ljudi, brojni doživotno osakaćeni. No ono što je strašno bilo, većina ubijenih je imala prostrijel srca ili vrata. Snajperi liječnicima nisu ostavili mogućnost da se ranjeni spase. Stvorena je Nebeska satnija koja danas broj 95 ljudi, a s obzirom da su mnogi u teškom stanju ta bi brojka mogla biti i veća.

Ukrajinci su veliki umjetnici i anarhisti, individualisti

Ukrajina nema vremena ni tugovati, ni slaviti. Smještena u istočnom kraju Europe bogatom energetskim resursima, ova najveća europska zemlja u 9. stoljeću poznatija kao Rus' (lat. Rutenija) uvijek je bila i danas je na križanju velikih geopolitičkih sila. Narod je u 10. stoljeću prihvatio kršćanske vrijednosti, širio ih cijelom istočnom Europom više od tri stoljeća, a nakon toga je porobljen od strane Mongola, nakon čega teško uspostavlja vlastitu neovisnost. Ukrajinci su veliki umjetnici i anarhisti, individualisti. Izuzetno hrabar, ali miroljubiv narod. Vjerojatno najmiroljubiviji slavenski narod i zbog toga su mnogima nepoznati. Oni druge narode asimiliraju svojom bogatom kulturom i tolerantnošću prema došljacima. Majdan nikada nije bio netrpeljiv prema drugim narodima, ali on je ujedno bio i nacionalna revolucija. Prethodno suočen s teškim antipropagandnim materijalom, medijskim dezinformacijama i sličnim pojavama, Majdan danas postaje nacionalni ponos cijele Ukrajine.

Ukrajina nikada nije bila jezično podijeljena. Ukrajinci svoju bilingualnost smatraju prednošću pred susjednom Rusijom. Sutra će cijela Ukrajina govoriti i engleski jezik. Sustav ukrajinskih vrijednosti ne bazira se na strogom čuvanju, već na apsorbiranju novih vrijednosti pa tako i jezičnih. Već u 17. stoljeću, brojni su žitelji Ukrajine govorili tri i više jezika i nikada tuđi jezik nisu doživljavali kao prijetnju. Prijetnja je nastala kada su susjedne države nastojale uništiti ukrajinski jezik. Prvi demokratski ustav na svijetu napisao je početkom 18. stoljeća ukrajinski hetman Pilip Orlik i to na staroukrajinskom i latinskom jeziku.

Proteklih dana na Krimu i ulicama većih jugoistočnih gradova mogu se vidjeti proruski prosvjedi, ali nešto teže se može primijetiti da grupa ruskih državljana organizirano ide po tim ukrajinskim gradovima i neuspješno pokušavaju podići ustanke nalik onima u Kijevu. Zaplakana žena u Odesi moli pomoć Rusije i predstavlja se kao lokalna stanovnica, a već drugi dan ona i njezina kolegica rade isto u Harkivu. Zapad nije ni svjestan kolike manipulacije se provode u Ukrajini i koliko je Ukrajina u biti jedinstvena. Tenzije na ukrajinskoj političkoj pozornici nisu predstavnik ukrajinskog razjedinjenja već pluralizma i sloboda koje ukrajinski narod oduvijek čuva. Iz istih razloga Ukrajina nije Rusija, nikada nije bila i vjerojatno nikada neće biti. Riječ je o dva posve različita mentaliteta, individualnom ukrajinskom i kolektivnom ruskom. To je razlog zašto se Ukrajina nikada neće rascijepiti po pola bez vojne intervencije nekog tuđeg naroda.

Situacija na Krimu nije bila očekivana, ali Ukrajincima ona nije zabrinjavajuća. Uniformirani pripadnici jedne od najboljih vojski na svijetu bez oznake doslovce su prošetali Krimom, okupirali Krimski parlament, naoružani proglasili novog predsjednika parlamenta, izvjesili ruske zastave i nadali se nepromišljenoj odluci ukrajinske vojske. Vladimir Putin se nadao scenariju Abhazije, ali kao i uvijek nije računao na mudre političke odluke Ukrajinaca koji znaju da na Krimu živi tek nešto više od 4% proruskih radikala. Miješani brakovi, raznovrsna ovisnost o Ukrajini pa i ona opskrbe vodom i strujom te želja za normalnim životom u turističkom središtu Ukrajine, razlozi su zbog kojih Kijev zna da će se prije ili kasnije Krim u potpunosti vratiti Ukrajini s nacionalnim proukrajinskim nabojem kojeg do sada nije bilo u tolikoj mjeri. 

Posve nebitno ali ipak zanimljivo je znati, etnički Rus i ukrajinski političar Nikita Hruščov, Krim je dodijelio Ukrajini iz razloga jer poluotok nije imao vodu, a novodoseljeni ruski stanovnici ondje nisu znali samostalno osposobiti revitalizaciju i normalizaciju života. Nikada Krim nije dodijeljen Ukrajini na lijepe oči ili iz nekih bratskih razloga kako mnogi pišu. Također se prešućuje činjenica da je paralelno Ukrajini oduzeto nekoliko prelijepih krajeva koji su dodijeljeni Rusiji. Naseljena Ukrajincima Zelena Ukrajina na Dalekom istoku također je posve zaboravljena. No što je bitno, Krim doista nikada nije bio isključivo ruski, njegovi prvi stanovnici bili su Grci, Goti, Ukrajinci, Tatari i brojni drugi narodi. Za njega su zajedno ratovale ruske i ukrajinske postrojbe, kao i za brojne druge euroazijske zemlje koje su danas u sastavu Rusije. 

Putin ponovno griješi i ne vidi što mu Ukrajina nudi. Ravnopravno partnerstvo. Partnerstvo u kojem će Rusija postati primjer traženih vrijednosti zapadne civilizacije, a ne vrijednosti koje se nameću silom. Ukrajinci su duboko zaslužni za europeizaciju nekadašnjeg Ruskog carstva, ukrajinski znanstvenici poslali su Gagarina u svemir. Možemo se samo nadati da će vlast u Moskvi stvoriti prijateljstvo s Kijevom onakvo kakvo se stvara između ruskog i ukrajinskog naroda posljednjih godina, bez pretenzija, licemjerja i iskreno. Na ulicama većih ruskih gradova svakim danom niču tihi prosvjedi: Ne rat!, Dalje ruke od Ukrajine!, Ukrajina je bratska zemlja! itd.

Ukrajinci nikada nisu doživljavali Europsku uniju kao bolji život već kao šansu za bolji život. Nemaju nikakvih iluzija o tome da će im netko drugi nešto dati. Njima je važno da im se da prilika za uspjeh. Tu priliku do sada nisu imali. Ukrajinci će tek postati vrlo pozitivno iznenađenje Europe, mnogi toga nisu svjesni. Revolucija tek počinje!

Slava Ukrajini! Herojima slava! 

Slava Nebeskoj satniji!

                                                                    Sergej Burda, magistar novinarstva, 
                                                                   urednik publikacije Povijest Ukrajine (Hrvatsko-ukrajinsko društvo)

(index.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)