APOKALIPTIČNI INTERVJU O BUDUĆNOSTI BIH/ ALEKSA MILOJEVIĆ, EKONOMSKI ANALITIČAR (III)

Onaj ko nam je nametnuo KM, oduzeo nam je državu! Precijenjenost domaće valute siguran je put u propast!

Arhiva28.01.14, 14:20h

U trećem i posljednjem nastavku intervjua sa profesorom ekonomije Aleksom Milojevićem, bavimo se lažnom slikom BDP-a u državi, koji ni blizu ne prikazuje stvarno stanje jada i bijede u kojem se nalazi bh. ekonomija, ali i turbulentnom izbornom godinom u kojoj će biti mnogo obećanja i prevara, velikih političkih pritisaka i lažnih očekivanja, no nikakvih radikalnih promjena...

Aleksa MilojevićRazgovorala: Angelina ALBIJANIĆ-DURAKOVIĆ

U trećem i posljednjem nastavku intervjua sa profesorom ekonomije iz Bijeljine i nemilosrdnim analitičarem socijalno ekonomskog stanja u BiH, Aleksom Milojevićem, bavimo se lažnom slikom BDP-a u državi, koji ni blizu ne prikazuje stvarno stanje jada i bijede u kojem se nalazi bh. ekonomija, ali i turbulentnom izbornom godinom u kojoj će biti mnogo obećanja i prevara, velikih političkih pritisaka i lažnih očekivanja, no, nažalost, nikakvih radikalnih promjena...                                                                     

Profesore Milojeviću, uprkos ekonomskoj katastrofi koja je na svakom koraku vidljiva golim okom, statistike koje se iznose u javnost pokazuju da BiH u određenim segmentima bilježi čak ekonomski rast (podaci o BDP-u, npr.). S druge strane, bijeda je sve veća i novca u državi je sve manje. Ko koga ovdje laže?

Što veće siromaštvo, to veće bogatstvo. Siromaštvo u narodu, a bogatstvo u vladinim statistikama. Od naroda se zahtijeva da ne vjeruje svojim očima nego vladinim izvještajima.

Ко vjeruje, ko može da povjeruje da smo sada 2,5 puta bogatiji, 2,5 puta zaposleniji sa 2,5 puta moćnijom privredom. Prije rata 1.800 američkih dolara po stanovniku, a sada 5.000 dolara. Pa, ipak, tako stoji u našim statistikama i te podatke tako bestidno saopštava vlada svojim građanima. Što veće siromaštvo, to veće bogatstvo. Siromaštvo u narodu, a bogatstvo u vladinim statistikama. Od naroda se zahtijeva da ne vjeruje svojim očima nego vladinim izvještajima.

Kako nastaju takve kontradiktornosti i šta one znače?

Tako je kada se krene u varanje vlastitog naroda. Kada je vlast zasnovana na prevarama i obmanama. Tada se tuđe upisuje kao svoje. Tada se tuđe prodate robe upisuju kao vlastito bogatstvo. Uvezeno, a ovdje prodato mlijeko se upisuje kao naše bogatstvo, kao da je „naših ruku djelo”. Zbog toga što je prodato u nekom opet inostranom trgovačkom centru samo kod nas registrovanom. Kao da je registracija preduzeća istovremeno i proizvodnja, kao da registracija preduzeća može da izmijeni karakter robe, njeno proizvodno porijeklo.

Slično je i sa inostranim kreditima. Podigne se kredit za izgradnju puta, vodovoda i slično. To se isplati domaćem izvođaču radova, a onda to statistika i knjigovodstvo upiše u naše bogatstvo, kao da se investicija finansira iz vlastitih izvora. I tako što više dugova i deficita, bogatstvo je u porastu. Tuđe kao svoje. To je tajna naše zanosne vlasti, njenog zanosnog varanja naroda. Vjerovatno do potpunog samouništenja. Jer tuđe se neda prisvajati. Moraće se vratiti, platiti. Suština ekonomije je da svi računi stignu na naplatu.

Kada se od našeg bruto društvenog proizvoda oduzmu inostrani dugovi i platni deficiti i oduzme trošak inflacije, onda ni približno nema 5.000 dolara po stanovniku, nego oko 450 dolara. A tada smo u pedesetim godinama prošlog vijeka. Sve što je stvoreno, uništeno je.

A ustvari, kako bi izgledala realna slika današnjeg BDP-a u BiH?

Istina je na sasvim drugoj strani. Kada se od našeg bruto društvenog proizvoda oduzmu inostrani dugovi i platni deficiti i oduzme trošak inflacije, onda ni približno nema 5.000 dolara po stanovniku, nego oko 450 dolara. A tada smo u pedesetim godinama prošlog vijeka. Sve što je stvoreno, uništeno je. Mi ćemo morati, ako nam se dozvoli, da krenemo odakle su kretali naši očevi i djedovi. Sve što su nam ostavili, mi smo uništili. Oni su nas bili uveli u svijet srednje razvijenih, a mi smo uništavajući to njihovo došli na njihov početak. Sada smo u društvu najsiromašnijih na svijetu.

Nema novca bez roba, bez proizvodnje. Odatle toliko siromaštvo naroda, tolika njegova besparica. Uzaludno je upisivati tuđe kao svoje. To neće obogatiti narod. Od svih prevara najgora su vlastita varanja. Na žalost, naša vlast se upustila u tu avanturu.

Užasavajući problem u BiH čini i njena javna administracija; na koju mjeru bi nju trebalo svesti kako bi se rasteretili državni i entitetski budžeti?   

Razlike u strukturi su ogromne. Prije rata je u privredi radilo 83,4 % radnika, a danas svega 30,4 %. Dokaz nerazvijenosti je veliki broj radnika u poljoprivredi. Prije rata svega 2 % od ukupnog broja, danas deset puta više. Posebno pogoršanje strukture je na strani uslužnog sektora, prije svega državna administracije. Sada je tu tri puta više zaposlenih nego prije rata, a onda smo govorili kako nas „pojede administracija”. Prije rata plate u opštinama su bile dva-tri puta manje nego u privredi. Danas su tri-četiri puta veće nego u privredi.

Sve pokazuje da smo prije rata bili društvo proizvodnje, a sada smo društvo potrošnje i rasipništva. Ove visoke razlike u strukturi zaposlenosti govore o veličini bolesti u koju smo dospjeli. Da bi se izliječili u administraciji bi trebalo da ostane svaki četvrti službenik, a ostali da se zaposle u privredi.

statistika zaposlenih u bh. privredi danas i prije rata

Sve pokazuje da smo prije rata bili društvo proizvodnje, a sada smo društvo potrošnje i rasipništva.

 

Zar je tako nešto uopšte moguće?!

Ma kako izgledalo nestvarno, to je moguće ostvariti. I to veoma brzo. Samo je potrebno napustiti postojeći i ostvariti novi privredni sistem.

No, Vi smatrate i da sa sadašnjom valutom, koja je vezana za EUR i samim tim precijenjena, BiH nema šansi za ekonomski opstanak...

Kada je sredinom 19. vijeka zbog masovnih oslobodilačkih pokreta zaprijetila propast britanskog kolonijalnog carstva, engleski kralj je izmslio valutni odbor. Samo na toj osnovi produžio je vijek carstva za još sto godina. Kada su sredinom 20. vijeka ponovo buknuli oslobodilački pokreti, u oko 70 zemalja su uništeni valutni odbori. Njihov rezultat je bio takav da i nakon sticanja slobode mnoge zemlje se ni do danas nisu oporavile. Kritike o pogubnosti rezultata su bile takve da se vjerovalo da je to kraj valutnim odborima. Da se nikada i nigdje neće više pojaviti.

Valutni odbor je kolonijalna institucija. Smatralo se da je sredinom dvadesetog vijeka prestao kolonijalizam, a sa njim i valutni odbori. Ali nije tako. Sa pojavom Evropske unije kao nove kolonijalne sile pojavili su se i valutni odbori. Prvi put u evropskoj istoriji (Bosna i Hercegovina, Bugarska, Litvanija).

Možete li nam konkretnije pojasniti ulogu tih tzv. valutnih odbora i posljedice koje ostavljaju iza sebe?

Nema države i ekonomije bez novca. Bez mogućnosti upravljanja vlastitim novcem bez vlastitih monetarnih nadležnosti. To je upravo ono što valutni odbor onemogućava. Naša centralna banka, bez monetarnih nadležnosti je svojim nazivom, zapravo ruganje centralnoj banci koja to jeste. Koja ima pune monetarne nadležnosti. Brojne su osobine valutnog odbora koje su takve da uništavaju domaću ekonomiju. Valutni odbor pomaže inostrane, a uništava domaću ekonomiju. To je zapravo priprema ekonomskog sloma.

Neprekidna ekonomska pogoršanja (dugovi, deficiti) dižu vrijednost domaće valute. U zemlji je sve skupo, a u inostranstvu sve jeftino. Skupo je proizvoditi, a jeftino uvoziti. Skupe su domaće investicije, a jeftino je zaduživati se. Tuđe robe i tuđi novac potapaju domaće robe i novac. Dugovi i deficiti su sve veći. Beskrajni i beskonačni koji se ne daju kontrolisati, ne daju se zaustaviti. Sve do potpunog ekonomskog potapanja.

Valutni odbor nije trajna nego prolazna kategorija. Svo vrijeme njegovog trajanja je zapravo produbljavanje provalije u koju će se privreda survati onda kada valutni odbor prestane da funkcioniše. Ili će se ekonomsko stanje toliko brzo pogoršati da će slom nastupiti prije njegovog prestanka kod nas i prije prestanka važenja eura, kao kraja našeg valutnog odbora.

Precijenjenost domaće valute je jedno od najtežih ekonomskih problema manje razvijene zemlje. Osnovni zadatak valutnog odbora je upravo da snažno i veoma uspješno gura u tom pravcu. Odsustvo monetarnih nadležnosti centralne banke onemogućava bilo kakva prilagođavanja. Neprekidna ekonomska pogoršanja (dugovi, deficiti) dižu vrijednost domaće valute. U zemlji je sve skupo, a u inostranstvu sve jeftino. Skupo je proizvoditi, a jeftino uvoziti. Skupe su domaće investicije, a jeftino je zaduživati se. Tuđe robe i tuđi novac potapaju domaće robe i novac. Dugovi i deficiti su sve veći. Beskrajni i beskonačni koji se ne daju kontrolisati, ne daju se zaustaviti. Sve do potpunog ekonomskog potapanja.

Možemo li, imajući sve to u vidu, ipak izbjeći potpuno ekonomsko potapanje?

Dok ne ukinemo valutni odbor i dok ne osnujemo vlastitu centralnu banku sa punim monetarnim nadležnostima, teško je govoriti o mogućnostima ekonomskog razvoja, kao i o državi Bosni i Hercegovini. Centralna banka, odnosno vlastiti novac je prva pretpostavka vlastitog ekonomskog, a onda i ukupnog suvereniteta. Onaj ko nam je nametnuo valutni odbor u suštini nam je oduzeo državu Bosnu i Hercegovinu, oduzeo nam je mogućnost da je napravimo državom. Umjesto napredne države, sve smo i sve ćemo više biti naprednija kolonija.

Za ekonomiju posebno manje razvijene zemlje nema veće povoljnosti nego umjesto precijenjene - držanje podcijenjene valute. Tada se ograničava potrošnja u zemlji, buja izvoz, a ogrančava uvoz i inostrano zaduživanje. Sve zemlje koje teže razvoju imaju podcijenjenu domaću valutu. Kina je danas pouzdan primjer. Zbog izuzetne podcijenjenosti domaće valute izvoz Kine skoro neograničeno buja, dok je uvoz u nju veoam ograničen. Ogromni platni suficiti završavaju u ogromnim investicijama.

Kako onda tolike godine, skoro dvije decenije, opstajemo uz potpuno nerealnu valutu, koja se svakog časa može raspasti kao paučina? Šta je konačni ekonomski učinak imaginarne konvertibilne marke?

Sva opasnost valutnog odbora je u njegovoj zavodljivosti. Propadanje privrede je nevidljivo. Na površini stabilna valuta, nema je ili je inflacija minimalna, a ispod ekonomska provalija u koju će se privreda jednom nužno survati. Račun koji pristigne biće u punom iznosu. U iznenađujuće visokom iznosu. U mjeri precijenjenosti valute porašće vrijednost inostranih obaveza (dugova i deficita), a umanjiće se vrijednosti domaćih roba, nadnica, novca.

Saglasno visini dugova (7 milijardi KM) i deficita (6 milijardi KM) precijenjenost naše valute je približno oko dva puta – što znači da će naši dugovi i deficiti kada dođe vrijeme biti ne 13 nego 26 milijardi KM, to je iznos za koji će se smanjiti i vrijednost naših roba, nadnica, novca. Iz sadašnje provalije od 13 milijardi dugova i deficita propašćemo u provaliju duboku oko 50 – 60 milijardi KM.

Saglasno visini dugova (7 milijardi KM) i deficita (6 milijardi KM) precijenjenost naše valute je približno oko dva puta – što znači da će naši dugovi i deficiti kada dođe vrijeme biti ne 13 nego 26 milijardi KM, to je iznos za koji će se smanjiti i vrijednost naših roba, nadnica, novca. Iz sadašnje provalije od 13 milijardi dugova i deficita propašćemo u provaliju duboku oko 50 – 60 milijardi KM. To je konačni ekonomski učinak valutnog odbora!

Koliko su građani BiH uopšte svjesni bijede vlastite države i šta treba da se desi, ako sve ovo nije dovoljno, pa da to postanu?

Sigurno je da građani i svi mi zajedno nismo svjesni „bijede sopstvene države”, odnosno nismo svjesni dubine krize u koju sve više propadamo. Mi nemamo ni jedno nezavisno stručno i naučno tijelo, neki naučni institut koji bi svojim objektivnim sagledavanjima informisao javnost. Postojeća vlast se oslobodila svakog nezavisnog stručnog mišljenja. Na djelu je samo politika. Mi smo tipično političko društvo. Kod nas se ne prave stručne podloge za političke odluke. Politika „pravi podloge” i donosi odluke.

Najveća bijeda je bijeda postojeće vlasti koja se okrenula nacionalnom kao jedinom svom bavljenju, proizvodeći tako sva prijeteća zla. Vlast se nije okrenula socijalnom i ekonomskom u kojem su uveliko i pozitivna rješenja nacionalnog.

Smatrate da bi se rješavanjem ekonomskih problema u BiH, riješili i svi nacionalni sukobi?

Da bi se riješilo nacionalno u Bosni i Hercegovini nužno je iz temelja promijeniti postojeću politiku, promijeniti način političkog bavljenja. Umjesto sadašnjeg nacionalnog u središte treba da dođe socijalno i ekonomsko, što je najsigurniji put punijeg rješenja i nacionalnog. Tek bi se na osnovi okupljanja na zajedničkim ekonomskim projektima uvidjele dimenzije nacionalnog i kako to rješavati.

Kako komentarišete činjenice i da je BiH, 20 godina nakon rata, i dalje uljuljkana u iluziju „žrtve kojoj neko treba da pomogne“, te da je i to razlog nespremnosti njenih građana da se bore za vlastito dostojanstvo? Narodne mase u svijetu dižu se na noge i zbog mnogo manjih problema. Ili smo toliko ubijeni apatijom, da više nemamo snage za pobunu?

Prvi put u ljudskoj istoriji se zarobljavanje vrši bezvrijednim novcem, odakle ovolika efikasnosti. Posebno u činjenici da je teret zarobljavanja prenesen na domaću vlast. Samo je dovoljno putem dopremanja ogromnih količina dovoditi na vlast i održavati na vlasti nesposobne vlade i zarobljavanje dugom ide do krajnjih granica. Trošiti tuđe je veoma ugodno, ali i veoma zavodljivo. Problem je što sve stigne na naplatu. Na žalost, tada već sve bude kasno. Već se našlo u kriznoj provaliji iz koje nema izlaza. Razlozi nespremnosti građana da se bore za vlastito dostojanstvo, razlozi ovolike apatije i odsustva snage za pobunu su ne samo u dubini, nego prije svega u karakteru krize.

Siromaštvo samo po sebi ne vodi društvenoj promjeni, čak i kada je veoma duboko. Za promjenu je potreban novi politički projekat koji nudi nove razvojne mogućnosti. Treba vjerovati da će se kod nas to ubrzo dogoditi. Da se velika društvena promjena dogodi na osnovi prebrojavanja glasova.

Sva težina naše krize je što ona nije konjukturna, tržišna, prolazna, nego duboka sistemska, društvena. Izlazak iz krize podrazumijeva potpunu izmjenu društva, neki bi rekli revolucionarnu promjenu. Obične pobune tu ne mogu mnogo da pomognu. Siromaštvo samo po sebi ne vodi društvenoj promjeni, čak i kada je veoma duboko. Za promjenu je potreban novi politički projekat koji nudi nove razvojne mogućnosti. Treba vjerovati da će se kod nas to ubrzo dogoditi. Da se velika društvena promjena dogodi na osnovi prebrojavanja glasova.

Slijede izbori u oktobru, prljava i bespoštedna politička borba već je počela... Može li se iz te borbe, slučajno, iznjedriti ekonomska snaga koja bi zemlju mogla povući naprijed?

Postojeći politički model u Bosni i Hercegovini po metodu pozicija – opozicija ne vodi naprijed, nego unazad u nerazvoj. Svaka sledeća vlada je bila sve gora. Sve se više zaduživala, rasprodavala, uništavala, uvećavala nezaposlenost i siromaštvo. Sve su prijetnje da će se tako nastaviti. Postojeće stranke, postojeća politička struktura nema interese za promjenu. Ova politika je napravila državu po svojoj mjeri i potrebi. Što je veće siromaštvo u narodu, politici sve bolje. Sve je sigurnija u vlasti, a i koristi su sve veće. Ogorčen rezultatom narod sve manje izlazi na izbore, čime samo pomaže postojećim strankama da ostanu i učvrste se u vlasti. Ove, a posebno stranke na vlasti, imaju svoje veoma stabilno izborno tijelo koje u okolnostima suzdržanog izlaska građana na izbore donosi sigurnu izbornu pobjedu. Širok je krug onih koji imaju koristi od postojeće vlasti i koji će je podržati zbog svog vlastitog interesa. Svaka politička promjena dovela bi ih do neželjene promjene položaja.

Što znači da novi izbori neće donijeti ništa novo...

Pa, sve govori da bi se tako nešto upravo moglo dogoditi na izborima 2014. Da ostane postojeća vlast upravo zbog svog dosadašnjeg lošeg rezultata i masovne suzdržanosti građana od učešća na izborima. Poseban razlog ovome je u beživotnosti opozicije. Ona je takva da realno ne nudi ništa novo. Kada se ovome doda i savršenstvo izbornih prevara, sve govori o prijetnjama odsustva značajnije političke promjene na sledećim izborima. A mogućnosti izbornih prevara su upravo na strani postojeće vlasti zbog izuzetnih materijalnih mogućnosti brojnih zloupotreba vlasti.

Još jednu političku činjenicu treba imati u vidu. Kao i mnogi drugi i politički proces vodi monopolizaciji, okrupnjavanju. Krene se od političkog polipola, preko sadašnjeg oligopola, da bi se stiglo do duopola odnosno političkog monopola. To je rasprostranjen proces posebno u krugu manje razvijenih koje su na putu propadanja u kolonijalno ropstvo. Domaća vlast se uglavnom snažnije poveže sa inostranim, posebno poslovnim faktorom, koji je održava na vlasti i na toj osnovi izmakne u politički monopol. Vlast okrene leđa narodu. Suzi se krug glasača koji izlaze na izbore, čime se osiguravaju izborne pobjede sve do potpune propasti naroda ili nekog narodnog ustanka, ako bude snage. Ako postojeća vlast izbori pobjedu u 2014., i mi ćemo ubrzano krenuti u tom pravcu.

Bosna i Hercegovina će u 2014. godini biti u gustoj skoro neprovidnoj magli političkih obećanja i ne malobrojnih prevara. Pod snažnim političkim pritiskom još jednog izbornog očekivanja, izborna 2014. godina će proteći bez oštrijih socijalnih suprostavljanja.  Suzit će se prostor socijalnih, a rast će prostor političkih suprotstavljenja.

I gdje ćemo stići?

Gdje ćemo stići, niko ne zna. Ponovićemo već poznatu istinu da nijedan narod nije dospio u kolonijalno ropstvo, a da ga u tom pravcu nije odvela domaća vlast. Jedino rješenje je u pojavi novih partija i koje svojim programima nude mogućnosti izlaska iz krize. Treba vjerovati u tu mogućnost.

Kada sve ovo sumiramo, šta nam predviđate za 2014. godinu, kako će je građani BiH uopšte preživjeti?                

Već smo duboko odmakli na putu našeg propadanja u dužničko i kolonijalno ropstvo. Još nismo stigli do kraja, odnosno još postoje mogućnosti zaokreta i vlastitog spašavanja. Pod uslovom da na izborima 2014. pobijedi sasvim nova politička opcija, ona koja nosi mogućnost potpunog političkog i ekonomskog zaokreta.

Bosna i Hercegovina će u 2014. godini biti u gustoj skoro neprovidnoj magli političkih obećanja i ne malobrojnih prevara. Pod snažnim političkim pritiskom još jednog izbornog očekivanja, izborna 2014. godina će proteći bez oštrijih socijalnih suprostavljanja.  Suzit će se prostor socijalnih, a rast će prostor političkih suprotstavljenja.

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN)


Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook