PIŠE: Danijal HADŽOVIĆ

Iako politička podjela na ljevicu i desnicu varira od društva do društva, u zavisnosti od političke tradicije i socijalnog ambijenta, većina nas je barem na nekom nivou u stanju bez teškoća prepoznati tu distinkciju, iako nije uvijek lako objasniti na posve egzaktan način kako uspijevamo, i to s velikom dozom međusobnog slaganja, raznim konkretnim stajalištima odrediti mjesto na toj jednodimenzionalnoj skali. S tim u vezi, novinar DEPO Portala sortira najčešće tipove ljevičara i desničara koje možemo sresti u našem društvu.

Prvi tekst na ovu temu posvećen je tipovima bh. ljevičara...

1. Jugonostalgičar

Ovaj simpatični luzer jedan je od najrasprostranjenih ljevičarskih tipova u našem društvu. Bilo kakav pokušaj ozbiljnog razgovora s ovim tipom je suvišan, jer ti nekakvi argumenti i zvanični podaci koje mu navodite su potpuno bezvrijedni u poređenju s njegovim iskustvom življenja u najsvaršenijoj i u najsretnijoj državi na svijetu - u kojoj si mogao bilo gdje zaspati na klupi bez da brineš za svoju sigurnost (mada, nije baš najjasnije zbog čega su spavali po klupama s obzirom da ljudski rod već vijekovima ima nastambine), u društvu je vladala pravda, nije bilo prevelikih socijalnih razlika, svi su imali sve, išlo se na ljetovanja, dobijali se stanovi od države, imao se siguran posao, ljudi se nisu gledali po imenima... I na ovim, milion puta ponovljenim frazama, otprilike i završava njihova sposobnost komunikacije.

Preporučljivo je izbjegavanje bilo kakvog pokušaja ozbiljne rasprave s njima, jer je to potpuno uzaludno, a kada vam nakon šeste pive s ozarenim očima i zabalavljenim ustima počnu dočaravati svoje seksualnu iskustvo sa izvjesnom Slovenkom u Zaostrogu '73., pravite se da vas zanima, potvrdno klimajte glavom i ustvrdite kako žalite što i vi niste živjeli u Titin vakat.

Ako mu probate navesti činjenice da je standard Jugoslavije u cijeloj Evropi bio tek značajno viši nego u Rumuniji i Albaniji, dok su je debelo šišale čak i neke socijalističke zemlje poput DDR-a i Čehoslovačke (zapadnoevropske države ne treba spominjati), da je zemlja krajem osamdesetih de facto bila u bankrotu, da nije baš logično da iz tako bogate i prosperitetne zemlje petina stanovnika ode kriviti leđa po njemačkim gradilištima, te da njegova sjećanja na zemlju dembeliju su možda prije svojevrsna halucinacija uzrokovana žalom za mladošću, kao iz topa će vam sasuti optužbu da ste pripadnik klero-nacionalno-fašističko-feudalno-neoliberalne elite koja širi klevete i laži o najboljoj zemlji u vasionu, kako bi opravdala pljačku i tlačenje napaćene radničke klase.

Stoga, preporučljivo je izbjegavanje bilo kakvog pokušaja ozbiljne rasprave s njima, jer je to potpuno uzaludno, a kada vam nakon šeste pive s ozarenim očima i zabalavljenim ustima počnu dočaravati svoje seksualnu iskustvo sa izvjesnom Slovenkom u Zaostrogu '73., pravite se da vas zanima, potvrdno klimajte glavom i ustvrdite kako žalite što i vi niste živjeli u Titin vakat, jer danas se više niko tako ne zigu. U zadnje vrijeme sve je izraženiji fenomen generacija rođenih devedeset i neke koje ne znaju ko su im aktuelni članovi predsjedništva, koliko im država ima kantona ili kako se tačno zove, ali u znak nostalgije za boljim i sretnijem vremenima ponosno nose majicu s Titovom slikom i mašu trobojkom s petokrakom.

Gdje ih možemo pronaći: Predizborni skupovi SDP-a, kafić „Tito“, partizanske obljetnice, kabinet hrvatskog člana predsjedništva, najzabačenije gradske birtije...

2. Ljudskopravaš

Pripadnik dobro uhljebljene društvene elite koja je shvatila da vještine prodavanja magle stečene na rodnim studijama i public relationsu mogu itekako biti profitabilne, samo ako se stekne dovoljan broj idiota koji su spremni pušiti tu priču i doživljavati ga kao društveno bitnu osobu. Za razliku od jugonostalgičara, on je okrenut budućnosti. Kosmopolit je spreman da ponese teški križ oblijepljen novcem iz EU i drugih međunarodnih fondova, kako bi u svoju primitivnu, zatucanu balkansku sredinu donio dašak ljudskih, ženskih, gay, životinjskih, biljnih, šumsko-vodenih... PRAVA!

Iako njegovo političko opredjeljenje nije toliko posljedica jasnih svjetonazora, koliko vrlo isplativog slijeđenja globalnih trendova, za sebe će reći da je lijevo, najprije zbog svojevrsnog gađenja prema svemu što ima veze s narodom, vjerom, tradicijom i ostalim tekovinama „srednjovjekovne slabosti“, a koje, jelte, povezuje s desnim. Po potrebi može uputiti i kritiku na račun nečovječnog neoliberalnog svjetskog poretka i multionacionalnih korporacija koje ugnjetavaju jadnog malog čovjeka, ali ne što ima blagog pojma o čemu govori, nego jer je fancy.

 Gdje ih možemo pronaći: Nevladine organizacije, marginalne političke stranke (lafo lijeve orjentacije?!), društveni fakulteti, specijalizirane fabrike za proizvodnju magle...

Zabavan tip. Neuk i ignorantan. Srce mu je na pravoj, lijevoj strani, no pokazuje određen otklon prema komunizmu i radikalističkim konceptima. Od njih ga prvenstveno razlikuje što mu je privatno poduzetništvo u suštini ok, ali samo ako je pod strogom državnom kontrolom i ako država sprječava da njegovu dušu mori nepodnošljiva zavist uzrokovana pohlepnim komšijom koji se besramno bogati i usuđuje se na njegove oči uparkirati Cayennea u dvorištu. Za to on ima pravo rješenje – Švedska.

3. „Šveđanin“

Zabavan tip. Neuk i ignorantan. Srce mu je na pravoj, lijevoj strani, no pokazuje određen otklon prema komunizmu i radikalističkim konceptima. Od njih ga prvenstveno razlikuje što mu je privatno poduzetništvo u suštini ok, ali samo ako je pod strogom državnom kontrolom i ako država sprječava da njegovu dušu mori nepodnošljiva zavist uzrokovana pohlepnim komšijom koji se besramno bogati i usuđuje se na njegove oči uparkirati Cayennea u dvorištu. Za to on ima pravo rješenje – Švedska.

Da, na svijetu postoji jedna država gdje možeš neraditi, a živjeti kao bubreg u looju; gdje poslodavac mora da te drži na radnom mjestu ma kako radio, a ako dobiješ otkaz, da ti nastavi isplaćivati punu platu; gdje nema velikih socijalnih razlika, jer ovim što puno zarađuju država oduzima najveći dio prihoda; gdje su najveće kompanije u vlasništvu države;  gdje država brine o pojedincu od kolijevke do groba...

Problem u težnji ka skandinavskom eldoradu, pored sičušne činjenice da BiH nema ni približno toliko akumuliranog kapitala neophodnog za održavanje takvog sistema, je što on ni u Švedskoj više ne postoji. Barem nekih dvadesetak godina. Početkom devedesetih glomazni švedsju socijalni sistem doživo je svojevrtsan krah, a zemlja (a također i cijela Skandinavija) je od tada provela niz reformi liberalizacije. Porezi i socijalna davanja su značajno smanjenji, većina državnih firmi je privatizovana, uveliko su olakšani uslovi za bavljenje poduzetništvom, a javna potrošnja je smanjena za gotovo dvadesetak posto.

No, bosanskom „Šveđaninu“ navedene stvari su špansko selo, jer na ovom svijetu postoji jedna zemlja Švedska, koju baš i ne zna pokazati na karti, ali zna da u njoj možeš do besvijesti zabušavati i opet živjeti lagodnim životom, jer tu je država da brine o tebi.

Gdje ih možemo naći: Besmislena forumska i facebook laprdanja, socijaldemokratske stranke, birtije, taksi vozila...

4. Antifa

Radikalni ljevičar vođen najvišim vrijednostima socijalne pravde, jednakosti i miješanja lexilliuma s najeftinijom brljom iz lokalnog granapa. U životu knjižicu veću od 50 stranica nije pročitao, ali zna da živi u krajnje nehumanom, nepravednom svijetu poremećenih vrijednosti gdje vlada diktatura kapitala i jači tlače slabe, te je zato odlučan da krvožednoj kapitalističkoj aždaji prereže vrat. Inspiraciju za svoje poglede uglavnom pronalazi u stihovima neprosvjećenim zatucanim masama nepoznatih underground bendova koji im heroinskim, neartikulisanim urlanjem saopštavaju pravu istinu o svijetu u kome živimo.

Cinik bi rekao da bi njihova ideološka uvjerenja splasnula s prvim osjećajem držanja veće sume zarađenih novčanica u rukama, no realno, ko da ih zaposli?

Napraviti nešto od svog života nikad nije imao želju, a ni za ličnu higijenu pretjerano ne mari. Vrijeme provodi u kafićima za probranu raju, po parkovskim klupama i gradskim zidovima, gdje kao desetogodišnji student sociologije, s 0 dana radnog iskustva, sjedi u majici s likom Che Guevare i s dvolitrom i jointom u ruci kupljenim od crkavice koju je iskamčio od roditelja penzionera, mašta o danu kad će razularene proleterske mase zbačenih lanaca krenuti u lov na buržujske i nacionalističke gadove. Povremeno s jednocifrenim brojem ljudi pokušava organizovati demonstracije ili gradske zidove išfrlja kojom zvučnom ljevičarskom parolom.

Cinik bi rekao da bi njihova ideološka uvjerenja splasnula s prvim osjećajem držanja veće sume zarađenih novčanica u rukama, no realno, ko da ih zaposli?

Gdje ih možemo sresti:  gradski parkovi, underground klubovi, skvotovi, kreterion...

5. Praksisovac

Sličan tip kao i prethodni uz jednu bitnu razliku – ovaj je potkovan i određenim teorijskim znanjem i ispred imena mu najčešće stoji mr. i dr. Vrlo utjecajan i ugledan član društva. Ne potpada pod kolektivnu euforiju, niti drži previše da bilo kakvih političkih manifestacija namijenjenih širokim narodnim masama. Naprotiv, sebe smatra neupitnim autoritetom čija je dužnost prosvjećivati zatucani narod. Problem je međutim što narod, blentav kakav jeste, puno više drži do Stanijine zadnjice ili hodžine hutbe, nego do njihovih visokointelektualnih poruka. Čak ni kod studentske publike njihove besjede o socijalizmu kao poretku čije vrijeme tek dolazi ili poznastvu s Jurgenom Habermasom ne nailaze na pretjerano odobravanje, što često budi goleme frustracije koje katkad rezultiraju pojavom gnojnih čireva po cijelom tijelu.

Dobro su uhljebljeni na budžetske jasle, uvezani su i jedni drugima obezbjeđuju katedre, prostor u medijima, nagrade i priznanja, ili pak zgodne glupave studentice kojima se baš i ne uči... Ako na filozofiji ili političkim naukama sutra zasja neka studentska markistička zvijezda, već sutradan ćemo je vidjeti kao asistenta omiljenog profesora ili kao novu kolumnističku zvijezdu, a ako je pride sin ili kćerka nekog od njih, put do zvijezda mu je zagarantovan.

Gdje ih možemo naći: Fakulteti filozofije i političkih nauka, mediji, nevladine organizacije, udruženja kulturnjaka...

6. Antiglobalist

Iako nerijetko može biti i desno, zbog učestalijeg vezivanja uz ljevičarske pokrete ipak ga svrstavamo lijevo. Sadrži karakteristike svih prethodnih tipova. Borac za obespravljene i potlačene narode, prezire zapad i vodeće imperijalističke sile koje provode teror i izrabljuju siromašne i nemoćne, simpatiše razne diktatore širom svijeta, preferira domaće, a prezire multinacionalne korporacije... Lider svake zapadne države je bez izuzetka hoštapler i zlikovac koji nastupa s agendom porobljavanja svijeta! Svaki socijalistički južnoamerički diktatorski klaun je poštenjačina i borac za slobodu koji svom narodu želi dobro.

Gdje ih možemo naći: Mokra Gora, kabinet predsjednika Republike Srpske, nevladine organizacije, fakulteti...

NASTAVIT ĆE SE...

(DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)