Tačno je da se granice u Evropi ne smiju mijenjati, osim međusobnim dogovorom, otkako je 1975. usvojena Helsinška povelja o evropskoj sigurnosti i suradnji - ali je isto tako točno da to ne sprečava osamostaljenje federalnih jedinica, ili čak nastanak novih država, po granicama postojećima u doba potpisivanja Helsinške povelje.

Dogovorne izmjene granica nakon Helsinkija sitne su i gotovo bizarne. Među njih pripada i hrvatsko prepuštanje rta Kleka Bosni i Hercegovini (treba napomenutu kako imamo austro-ugarske štapske zemljovide koji precizno i jasno pokazuju da je spomenuti rt bio u granicama Kraljevine Dalmacije).

Međutim, nakon Helsinkija su se na sastavne dijelove razišli i Jugoslavija, i Sovjetski Savez, i Čehoslovačka, a međunarodno priznanje Kosova jasno je pokazalo da i pokrajinska granica može biti tretirana kao granica federalne jedinice. Također, razgraničenje Ukrajine i Rusije po kojemu je tada Ukrajini pripao Krim jasno pokazuje da se u takvim situacijama poštuje granica u trenutku potpisivanja Helsinške povelje (iako je Krim, stoljećima tatarski, bio zatim u granicama Rusije sve do Hruščëva).

Prema tome, sasvim je moguće da u Evropi nastanu i druge suverene zemlje (točnije, da još neke zemlje steknu i vanjsku suverenost u okvirima svojih sadašnjih granica). Tko će prije?

1. Škotska

Škotska ima najviše šansi. Ujedinjena s Engleskom tek 1701. u Ujedinjeno Kraljevstvo, ima svoju jasnu fizionomiju, jasnu unutrašnju suverenost (npr. odvojen pravosudni sustav, obrazovne i religijske institucije), na temelju referenduma 1997. vraćene su joj mnoge ovlasti, a za jesen 2014. najavljen je referendum o državnoj neovisnosti. Zasad se čini da bi secesionisti tijesno pobijedili.

2. Belgija

Odcijepljena od Nizozemske 1830. po vjerskom (katoličkom) ključu, slijepljena imenom odavna iščezloga keltskog plemena Belga, sastavljena od Flamanaca koji govore nizozemski i Valonaca koji govore francuski, s jednim malim njemačkim dijelom, te s kulom evrobabilonskom u Bruxellesu, gdje su se usidrili EU i NATO, Belgija je već desetljećima podvojena (ili rastrojena) po jezičnoj crti koja se nesretno podudara s ekonomskom diobom na nekad industrijski moćnu Valoniju, uvoznicu radne snage, a sada osiromašenu i frustriranu, te na Flandriju i Brabant, s posebnom poviješću i posebnom kulturom. Belgija je civilizirana, ne daje na građanski rat, ali je tako duboko podijeljena da je potreban veliki optimizam da bi se zamislilo da će doživjeti 200-godišnjicu.

3. Wales (Cymru)

Kulturalno autonoman, službeno dvojezičan (s obzirom na keltski velški jezik, čijih 580.000 govornika čine većinu na sjeveru i zapadu zemlje), Wales ne pokazuje neku žustru secesionističku notu, ali je izrazit autonomizam, koji je na referendumu 1997. proizveo velšku nacionalnu skupštinu a na referendumu 2011. dao joj je pravo na donošenje velških zakona o svim temama, bez traženja suglasnosti britanskog Parlamenta. U Engleskoj, međutim, jačaju snage koje smatraju da bi njihova zemlja bila sretnija ne samo bez Škotske, nego i bez Walesa.

4. Francuska Baskija i

5. Francuska Katalonija

Eventualno odcjepljenje Katalonije možda i ne bi postavilo pitanje povratka Rossellóa/Roussillona i Sjeverne Katalonije, koji je Španjolska 1659. ustupila Francuskoj u naknadu za pomoć u gušenju katalonskog ustanka - ali Baski teško da ne bi postavili pitanje svojih triju kotara, koji su neformalno ušli u Francusku 1589. kad je navarski kralj Henri III. Bourbonski naslijedio i francusku krunu kao Henri IV. To su Lapurdi, Nafarroa Beherea, te Zuberoa.

6. Baskija i Navara

Odcijepi li se Katalonija, teško je zamisliti da bi Baskijske Zemlje to gledale ravnodušno, jer je njihova težnja za neovisnošću dulja i žešća, prožeta decenijima krvava terorizma. Posrijedi su oko 3 milijuna stanovnika, s jezikom posve različitim od svih postojećih u Evropi, posebnom kulturom, s dugom poviješću ili samostalnih zemalja (poput Kraljevine Navare do 1521.) ili autonomije u sklopu Aragona.

7. Valencia

Odcjepljenje Katalonije otvorilo bi i pitanje Valencije, koja je imala vlastito kraljevstvo, a zatim bila pod Barcelonom , te s njom ušla u Španjolsku 1492. Valencia ima autonomiju, secesionizam nije bitnije zastupljen - pa se ne doima kao moguća država, ali vrag će ga znati što će biti.

8. Katalonija

Na nedjeljnim oblasnim izborima 57 posto glasova osvojile su stranke koje se izjašnjavaju za neovisnost Katalonije i njezino odcjepljenje od Španjolske. Doduše, dvije najjače su dugo u neprijateljstvu, teško ih je zamisliti u vladinoj koaliciji, ali je moguće da se dogovore o raspisivanju referenduma u sljedeće četiri godine. Katalonija je do 1492. bila samostalna država, iako se kraljevstvo zvalo Aragon, te je vladala i znatnim dijelom sadašnje Italije. Ima različit jezik i autonomnu kulturu.

9. Baleari

Vazali Aragona, pa njegov dio, i Baleari su po jeziku i kulturi katalonski. Dio aragonskih teritorija razdijeljen je, pa je Minorcu dobila V. Britanija, zadržavši je 90-ak godina. Odcjepljenje Katalonije (i Valencije) natjeralo bi stanovništvo na preispitivanje statusa.

10. Vojvodina

Nekoliko manjih stranaka ove je godine potpisalo konvenciju kojom traži da Vojvodina dobije isti status kao Srbija, odnosno da Srbija i Vojvodina budu ravnopravni entiteti unutar Savezne republike Srbije.

(jutarnji.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)