Nevjerovatna, gotovo pa nadrealna priča dolazi nam iz Brazila te svojom začudnošću neodoljivo podsjeća na sve ono što smo mogli osjetiti gledajući filmove meksičkog genijalca Guillerma del Tora. Panov labirint, Đavolja kičma i Sirotište, filmski su ekvivalenti istinite priče koja se događala davnih tridesetih godina duboko u srcu Brazila.
Zastava sa svastikom usred brazilske džungle
Na jednoj gotovo izoliranoj farmi oko 160 km zapadno od Sao Paola, jedna po ničemu posebna nogometna ekipa pozirala je fotografu. U redu,rekli bismo, velika stvar, no ono što tu fotografiju čini posebnom je svastika na zastavi koju su u rukama držali igrači te momčadi, piše u reportaži BBC-jev Gibby Zobel. Fotografija datira iz tridesetih godina prošlog stoljeća, neposredno nakon uspona nacizma u Njemačkoj, no ona nije snimljena niti u Njemačkoj, niti u Austriji, niti bilo gdje u Europi gdje je nacizam tada bio itekako stvaran i tako prokleto opipljiv. Snimljena je na posve drugom kraju svijeta, u Brazilu, u zemlji gdje nacistička čizma nije zakoračila i zemlji koja nije saživjela sa tekovinama Novog svjetskog poretka koju je propovijedao Fuhrer.
Ipak, je li to baš tako? Koliko mi zapravo znamo o Brazilu? Znamo da je to država koja živi nogomet, znamo da je to zemlja karnevala, sambe, bezbrojnih sirotinjskih favela ali i gospodarskog napretka. No, znamo li dovoljno o njihovoj tradiciji i uređenju?
Ne treba zapravo čuditi pronalazak ove fotografije s nacističkom ikonografijom na joj. Brazil je, naime, u vrijeme neposredno pred veliki masovni pokolj popularno znan kao drugi svjetski rat bio čvrst ekonomski partner Njemačkom Reichu, a imao je i najsnažniju fašističku stranku van Europe s više od 40000 pristaša. No, to je bilo nekad. Danas, zahvaljujući istraživanju profesora Sidneya Aguilara Filha saznali smo strašnu priču o povijesti te farme i povijesti brazilskih fašista.
Acao Integralista Brasilieira - brazilski nacisti
Farma je u to vrijeme bila u vlasništvu obitelji Rochasa Mirande, obitelji bogatih brazilskih industrijalaca iz Rija. Trojica članova te obitelji - otac Renato i njegova dva sina, Osvaldo i Otavio - bili su gorljivi članovi "Acao Integralista Brasilieira", radikalne desne političke organizacije, jako bliske nacistima.
Obitelj Rochas Miranda je na toj farmi često organizirala političke skupove za tisuće svojih članova, no također, ta farma je bila neka vrsta radnih logora za beskućnike i napuštenu nebijelačku djecu.
"Naišao sam na priču o 50 dječaka starih oko 10 godina koji su bili oteti iz sirotišta u Riju", kaže Filho.
"Rochas Miranda poslao bi svog vozača, koji bi nas stisnuo uz kut", kaže 90-godišnji Aloysio da Silva, jedno od prvih siročadi prisilno odvedenih na rad na farmu. "Od 20 dječaka, obično bi uzimali 10. Obećavao nam je sve, nudio nam svijet na dlanu. Pričao nam da ćemo moći igrati nogomet, jahati konje. Ali ništa od svega toga nije bilo tako. Nas desetorica smo morali šišati travu i čistiti farmu. Bila je to prevara.", priča za BBC.
Dječji konclogor
Djeca su bila predmeti iživljavanja čuvara koji su ih udarali s "palmatoriom", nekom vrstom manjeg vesla s rupama koje je reduciralo zrak i pritisak te pojačavalo bol pri udarcu. Nisu ih oslovljavali po imenima, isključivo po brojevima. Da Silva je bio broj 20. Također, čuvari su koristili i pse pazeći da slučajno zatočena djeca ne pređu dopuštenu im liniju kretanja.
Argemiro dos Santos još je jedan preživjeli.
"Mrzili su tamnoputu djecu", kaže danas 89-godišnji starac.
"Kazne su bile stravične. Od izgladnjivanja do udaraca palmatoriom. Boljelo je užasno. Također, na zidu je visjela slika Hitlera i moralo smo uz nju salutirati. Iskreno, ja nisam razumio puno od svega toga."
U razgovoru s članovima obitelji Rochas Miranda saznajemo da su njihovi preci prestali podržavati nacizam neposredno prije Drugog svjetskog rata.
Maurice Rocha Miranda, nećak Otavia i Osvalda, također priznaje da su djeca bila zatočenici zloglasne farme i da su bili tretirani kao robovi.
Koliko god te priče bile stravične i gotovo nestvarne, Filho vjeruje u njihovu autentičnost. Ako zbog ičega, onda zbog činjenice što su priče gotovo identične, što su se te strahote događale jako davno, a da Silva i Santos se nikad više nisu susreli.
Nogometom protiv užasa
Jedini predah siročićima su bile nogometne utakmice koje su igrali protiv ekipa s ostalih lokalnih farmi iz kojeg perioda i potječe ta glasovita i kontroverzna zastava sa svastikom. Nogomet je bio jedan od najvažnijih aduta intergralista, odnosno brazilskih fašista. Vojne parade brazilskih militarista često su se održavale na stadionu Vasca de Game, a sam nogomet je bio idealno sredstvo propagande brazilskog predsjednika Getulia Vargasa.
"Igrajući, napredovali smo.", kaže Santos. "Bili smo sve bolji i bolji i osvojili smo naslov.", dodaje.
No, nakon nekoliko godina zatočeništva, Santos je odlučio da je bilo dosta. "Postajala su vrata od vanjske ograde koja sam ja skrivećki ostavio odškrinuta. Nitko na sreću to nije uočio i kasno navečer ja sam već bio van, daleko od farme".
Santos se vratio u Rio kad je imao 14 godina i radio je kao prodavač novina. Nakon što je 1942. Brazil objavio rat Njemačkoj Santos se pridružuje brazilskoj mornarici.
Paradoksalno, radio je za naciste, a onda je krenuo u rat protiv njih. "Da se razumijemo, ja sam samo otišao služiti domovini. Ja nisam mrzio Hitlera, čovjeka nisam ni poznavao, kako ću ga mrziti? "
Od logoraša do nogometne legende
Danas, Santosa mnogi poznaju pod nadimkom "Mornar", no ono zbog čega je čak i slavan širom Brazila je činjenica da je upravo on bio jedan od najvećih brazilskih veznih igrača u 40-ima, igrajući za nekoliko najvećih brazilskih klubova.
"U to vrijeme Brazil nije poznavao profesionalizam. Svi smo mi igrali amaterski. Igrao sam za Botafogo, Fluminese, Vasco de Gama. I ja i svi moji suigrači smo bili prodavači novina i čistači cipela."
Danas, Santos živi mirnim i povučenim životom u Guilhermini, na zapadu Brazila sa svojom suprugom.
"Obožavam sjediti na svojoj verandi i svirati svoju trubu, uživati u hladnom pivu. Imam gomilu prijatelja koji me posjećuju i s kojima se družim. No uspomene na farmu i na sve što sam tamo proživio nekad neće nestati ni izblijediti."
(index.hr/DEPO PORTAL/BLIN MAGAZIN/dh)
PODIJELI NA
Depo.ba pratite putem društvenih mreža Twitter i Facebook